bokordići
Pasaj kroz selo, čekaj do večeras, čekaj do jutra rano, ma neš ninega trefit
(Snimio Roberto Rauch)
Pomalo sam zabrinut dok se autom vozimo prema selu: stići ćemo u Bokordiće jednog običnog, sivog utorka u siječnju, u vrijeme posla, a ja moram pronaći pričljive i skupiti materijala za reportažu. "Nakon 300 metara, skrenite desno", govori ugodni ženski glas preko GPS-a, a mojoj se brizi sada pridruži i sram: svjetski putnik, tepaju mi, a ne bih znao do Galižane doći bez mobitela.
"Lako tako, ko ti sve povida", komentira moj suvozač to tehnološko čudo. Okrenem pogled prema njemu, i brige o tekstu nestanu.
Krvava noć u mirnom selu
Moj je 94-godišnji nono Ive, kao 12-godišnjak, proveo godinu dana u Bokordićima. Bio je tamo u, kako on kaže, službi: kod obitelji Durini vodio je stoku na ispašu za 100 kili trukinje godišnje. Čitavo to vrijeme spavao je u štali pa i one krvave noći kad su fašisti i nacisti ušli u selo. Palili su kuće i štale, ubili 22, a u koncentracijske logore poslali još 10 ljudi. Te ga je noći probudio zvuk mitraljeza i plamen koji je zahvatio sjeno pod njim.
Njegov je gospodar uletio u štalu i najprije pustio volove vani (nonić dan danas odgovorno tvrdi da su bili najveći u Istri), pa se popeo gore do njegovog improviziranog kreveta. Vatra se već penjala, pa ga je šjor Miho podigao i spustio vani kroz prozor, a zatim skočio za njim. Dolje ih je dočekao vojnik: nonića je, uvidjevši da je tek dijete, podigao za ovratnik i odbacio u stranu. Gospodara je postavio na nekoliko metara od sebe i ubio ga s tri hica iz pištolja. Nekoliko mjeseci kasnije, nono se vratio nazad u svoje selo, u Fradelane, i sve do danas nije ponovo otišao u Bokordiće. Prošlo je od tad okruglih 80 godina. Eto ti teksta, kažem si dok ulazimo u selo.
Iza nas vozi Marin Pekica, profesor i povjesničar, koji je u jednu ruku zaslužan za to što smo ovdje. On piše članak - pravi, znanstveni članak - o toj tragičnoj noći, a u "Glasu Istre" je pročitao gradsku štoriju u kojoj sam spominjao nonićevo iskustvo. Tog smo se jutra našli s njim na kavi, gdje je nono promptno izlagao svoju lucidnost: u detalje mu je ispričao što je te noći doživio, otkud su došli, koga su ubili, koji su susjedi ostali živi. Nabrajao je imena obitelji i mapirao mjesto kao da je tamo bio dan ranije. "A ste bili pokle tamo", pitao ga je na kraju Pekica, a on tek tužno zanijekao glavom. "Idemo sad" odmah sam ispalio, na što je nonić - što li mi je drago da sam od njega pokupio tu jednostavnost i spontanost - slegnuo ramenima i rekao: "ha, moremo".
Ljudi ima, ma hi ni za vidit
Negdje na početku sela srećemo Ivicu, starijeg brata Pekice, koji ovdje gradi kuću pa se nas četvorica zajedno dajemo u potragu za starom kućom Durinovih, koji odavno ovdje ne žive. U hodu od braće saznajem korisne informacije o selu, koje ću kasnije nadopuniti i službenim podacima. Prije rata, u popisu stanovništva iz 1931. godine, u Bokordićima je živjelo čak 972 ljudi, da bi se brojka drastično srozala do 211 duša u poraću, 1948. godine.
Po službenom popisu iz 2021. godine danas, baš kao i 10 godina ranije, ovdje živi 76 ljudi, premda će nam kasnije Tone Rojnić, koji tu živi posljednjih 13 godina, reći da je jednu večer uz vatru stao nabrajati sve one koji žive u selu i da je došao do brojke 57. Trgovine ovdje nema, a neki više od nje priželjkuju oštariju, kako bi se ljudi mogli podružiti, ćakulati i hititi jenu briškulu. Jer mladih ljudi i obitelji, govore mi braća Pekica, i ima, ali se uglavnom drže svojih kuća.
Nešto se, dodaju, tu i tamo ipak događa - mještani se čak mogu pohvaliti svojom Viber grupom, pa se u njoj nekoliko puta godišnje dogovore za radnu akciju. Skupi ih se tridesetak, i onda zajedno kose, popravljaju, očiste park ili oko škole, koja je s djelovanjem prestala nekoliko godina nakon 2. svjetskog rata. Danas je svojevrsni mjesni dom, gdje se nakon akcija, kako je i red, dođe malo pojesti, popiti i zakantati. One koji u selu ne žive rijetko se i viđa, uglavnom svakog 9. siječnja, na godišnjicu napada na selo kada se, kao što to biva u Vukovaru, polože vijenci i održe govori, a onda svi odu.
Dok zalazimo među uske ulice, selo nam se čini pusto: jedino se glasaju psi, koji lavežom ispraćaju naš prolazak pored ograda koje čuvaju. Čim se popnemo jednom zavojitom uličicom, nono prepoznaje mjesto. "Eko je, tu je hiža", kaže. I šterna je još tu. Okreće se prema kući preko puta, danas proširenoj i sasvim preuređenoj. Iza skupocjene ograde na senzor, pored koje stoji plava, "Kuća za odmor" tabla s tri zvijezdice i imenom House Florinda, nalazi se crveno ofarbani prozor. Onaj isti kroz koji je nonića spustio gospodar kad je štala počela gorjeti.
Prisjećanja na bezbrižno djetinjstvo
"A njega je tu ubija, jušto kadi si ti" govori mi nono. "Tri hica, tum tum tum". Neko vrijeme šutimo, pa krećemo dalje i stanemo pored sljedećeg portuna, otkud izviri susjed Mario. Nije nešto raspoložen za priču, a još manje za fotkanje. Ali nono je ovdje džoker koji smekšava ljude, zbog kojeg ljudi počnu pričati. Sada njih četvorica pričaju o prošlosti Bokordića, braća Pekica po pričama koji su čuli od starijih, Mario i nono po vlastitim sjećanjima. Ali i Mario je za nonića mladić, tek mu je 70-ak. Nekih se stvari ni on ne sjeća pa sluša o tome kako je sve izgledalo, dok još nije bio ni u planu.
Već na kavi nam je Pekica rekao da postoji jedan Mario Piljan kojeg nonić pozna i koji je još živ. Odlazimo do njega i njegove žene, a u hiži nas, i prije nego uopće saznaju tko smo, Mario i Anđelina dočekuju srdačno kao da se oduvijek znamo. Braća Pekica se od nas opraštaju, Ivica odlazi dalje graditi kuću, Marin žuri na natjecanje iz povijesti u Rovinj.
"Dojdite dojdite, ćete malo cuk cuk" poziva nas Mario unutra na bičerin, dok ga nonić, za glavu niži od njega, hvata za široka ramena i glasno mu (rečeno nam je da šinjor Mario slabije čuje) uz osmijeh poručuje: "Ma ja se tebe jušto domislin!". Dva se stara prijatelja prepoznaju, izgrle se i smiju, čude se što su se sreli nakon punih 80 lit.
Kuća u koju ulazimo odiše mirisom sela i drva u peći, sjedamo za stol, dok Anđelina vadi kekse i toči dobar teran. Njih dvojica već započinju svoje dječačko nadmetanje. "Ja san vozija do 90 lit!", kaže Piljan. "A ja isto, do 90!", uzvraća nono. "Ja san služio u vojsci na Kosovu, teška artiljerija!", "A ja u Beogradu, avijacija!". Prisjećaju se bezbrižnog djetinjstva, kad su zajedno čuvali ovce, pljočkali se i prasičali, odnosno štapovima naganjali grotu i, kao u hokeju, pokušavali golmanu zabiti gol. Nezaobilazno je i spominjanje te kobne noći, u kojoj su Mariu u dvorištu ubili 17-godišnjeg brata. Tako se smrt nepovratno uvuče u razgovor, i počinje križanje onih koji više nisu s nama.
"Od Badašonija san zna Milana, je bija u Kanfanaru uženjen", započinje nonić. "Umra", križaju Piljani. "A uni Bepo?" "Je dobija bolest na grlu brižan, i zgubija je glas. Umra". Žive je gotovo nemoguće naći. Anđelina, umrla. Foška ki je pošla u Bijažiće, umrla. Marija iz Križmani, umrla. Giovanin iz Brićanci, "ča san ga gambijà na službi u Durini", umra. "A neka Fumica, mi je bila čak neka zrmana?", ne odustaje. "Je forši Filipanci, jena lipa ženska?" pitaju Piljani dok nono uzbuđeno kima glavom, jušto ta. Umrla. "A poli Postaljinih je ki živ?" traži bar jednu živu dušu. "Nidan, sve mrtvo", rezignirano će Piljani, pa se naknadno ipak sjete: "nije, Fuma je živa!"
"Si od tamo otkud ti je žena"
Uskoro se toplo opraštamo od bračnog para Piljan i polako se vraćamo nazad. Prolazimo pored malene poljane gdje je nekad bila Lokva, mjesto gdje su ljudi, barem oni koji nisu imali šternu, odlazili po vodu ili napajati stoku. A Lokva se u toplije vrijeme pretvarala i u – seosko kupalište. Nono se prisjeća da se i sam ovdje brčkao, što je bilo poprilično izazovno: zbog slatke je vode plivanje bilo teže nego u moru, a muke je zadavalo i blatno dno; navodno se jedan dječak, reći će nam uskoro Ana Racan, žena ranije spomenutog Toneta, ovdje i utopio.
Ponovo stanemo kod starijeg Pekice, pa nas i on poziva k sebi. Priča nam da su jednu kuću ovdje već izgradili i iznajmljuju je, a drugu grade. Cilj mu je jednog se dana tu preseliti s famejom. Sam je podigao zidove oko parcele, a u poslu mu, kaže nam, pomažu i žena i djeca, svatko kako i koliko može. Ako čovjek prepusti sve radnicima, dodaje, cijena gradnje je jednostavno previsoka. Htjeli bi porazgovarati još s nekim pa nas upućuje svom susjedu Tonetu, za kojeg veli da je uvijek raspoložen za priču.
Uskoro se i sami u to uvjerimo u to: Tone Rojnić priča nam kao da po tko zna koji put odgovara na pitanja novinara, što i ne čudi: puno je godina radio u otmjenim restoranima i klubovima u Opatiji, bio je vlasnik kluba na Krku, a jednom je prilikom i došao drugi na natjecanju barmena u Japanu. Može se i pohvaliti da je - pa odmah vadi sliku kao dokaz - posluživao Tita, prisno mu i stojećke točeći viski "kako pijancu", kao da su prijatelji z oštarije. Rodom iz Peteha, kao mlad je otišao u Opatiju i Rijeku, pa se vratio tek 55 godina kasnije. Njegova životna suputnica Ana, rodom iz Bokordića, također je rano otišla u Rijeku. Oboje su rano postali udovci pa su se, iako se znaju od malena, spontano sreli na jednoj fešti na Barbanštini.
"U Rijeci smo živjeli jako blizu, ali se u trideset godina gotovo nikad nismo sreli. Samo jedanput u gradu. Kad je podigla pogled i nasmijala se, ja san reka: Ana Racan. Po očima i po osmijehu san je prepoznao poslije 35 godina. I kako si, šta si, ćemo se forši još negdje srest. I tako je prošlo još dvajset let da se nismo trefili, kaže nam Rojnić i dodaje da su u jednom trenutku morali odabrati gdje će živjeti: "Imali smo zaista lijepu starinu u Petehi, ali na dva mesta ne moreš biti. Gledali smo ćemo u Petehe ili u Bokordići, ali kako reču, si od tamo otkud ti je žena. Tako smo se prije 14 let čisto spontano našli na fešti u Barbanu i odlučili biti skupa. Kako reču stari ljudi, da čovik ni za sam biti nego u kondotu, i njanke tamo svaki put. Malo jadin ja nju, malo ona mene, ali uglavnom brojimo dane", kaže nam Tone, dok Ana dodaje: "Ja sam ona koja više galami!"
Tuto el mondo xe un paese!
Za Bokordiće kažu da je lipo selo i da su dragi ljudi. Da danas više nema, kao nekad, razlike između Bokordića i Peteha.
Petehi su nekad bili na glavnoj česti. Bila je radnička kurijera, triput gori, triput doli. I uni put, prije 50-60 let, je to bila velika prednost. A z Bokordići, z Draguzeti, z Grandići, z Orihi, sve lipa sela i dragi ljudi, ali hoj ti ni z deteton, ni z bolnin, ni z starin ni z mladin tri četiri kilometara na štacijon da biš ga popelja u bolnicu, simo i tamo kadi je rabilo. A kroz Petehe je pasivala ta nesritna kurijera, priča nam Tone pa ističe još jednu stvar kojom su se Petehi mogli dičiti:
"Smo imali Lokvu, sigurno najveću u Istri, Bundanovac. Kad smo bili mladi, kad san čuva ovce, 12-13 let, pet šest vozi je bilo vajk u fili, krave ili voli upregnuti, čekali red da bi si nalili vodu. Najčešće su ženske, brižne ženske, nalivale s dižami. To se i kuhalo, i pralo z te vode, i je bilo za škic, i za blago. Sve bi okolne lokve bile presušile, taj Bundanovac bi je vajka ima".
Kao i drugi, Ana i Tone bi također da je u selu još malo življe:
"Fali samo još mladih ljudi i fali druženja. Mi imamo sreću da dolazi tu Ivica iz Vodnjana sa ženon i dicom, hi je gušt, hi je doživljaj vidjeti. Pasaj kroz selo, čekaj do večeras, čekaj do jutra rano, ma neš ninega trefit. Ljudi ima, ali s tehnologijom su izgubljena ljudska i seoska druženja. Se zmračilo oko 6? Nas dva, tri bi pošli poli jenega i uz bukaletu hitili briškulu. Gledaj danaska, daj boh da te ne vidin, svaki imamo 2-3 mobitela i još nikad ne rivamo i kasnimo. Nikad se je dalo besidu, kad ćemo se kume nać, na Bartulji su se našli, ma nisu zakasnili ni jedan ni drugi, bili su jušti!
Govore nam za kraj i svoju pozornost okreću noniću, koji ponovo postaje glavna tema razgovora. Uskoro saznajemo da poznaje Tonetovog ujca Ruda, a jako je dobar bio i s njegovim bratom: družili su se, zajedno bili pozvani u rezervu u vojsci, a neko vrijeme imali i susjedne parcele u Škatarima. Došli smo u Bokordiće uvjereni da nećemo sresti nikog koga je nonić poznao, a sada naš razgovor i boravak ovdje zaključujemo onom dobrom starom: tuto el mondo xe un paese!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
