U malim mjestima emocije su gotovo opipljive i dodaju neku posebnu notu ceremonijalnom obilježavanju. Upravo je tako bilo na obilježavanju 81. obljetnice tragedije u selu Bokordići gdje je održana komemoracija za nevine žrtve rata koje su 9. siječnja 1944. godine ostale na zgarištu popaljenog sela. Tog je tužnog dana život izgubilo 22 ljudi te ih je desetak odvedeno u logore odakle se nikad nisu vratili.

Na komemoraciji su se okupili mještani Bokordići, predsjednici i članovi antifašističkih udruga, predsjednica Ada Damjanac i Boris Siljan, gosti iz Šajini i Barbana, načelnici Općine Marčana i Barban, mještani prijateljskih općina Matulji i mjesta Lipa. Unatoč lošem i kišovitom vremenu, na spomeniku pored stare škole, vijence se položili delegacije: mještana Bokordići i Pustijanci, Općine Svetvinčenat i Istarske županija, Saveza udruga antifašista podružnica Općine Svetvinčenat, Saveza udruga antifašista Istarske županije i Udruga antifašističkih boraca Grada Pule, Općine Barban i sela Šajini, Općine Matulji i Liburnija te mještana i MO Lipa.

(Snimio Milivoj Mijošek)

- Ima poslovica koja kaže da kad umre starac, kao da je zgorila knjižnica, a ona govori o ten znanju kega stariji imaju, a forši kad oni nisu s nas, ono pojde s njima. Tako je i tu poli nas. Svako lito je sve manje starijih i kad oni ne budu više s nas, me strah da će zgoriti i ta knjižnica. Para mi se da je na nama mlađima, da bi forši bija red, da probamo spasiti ča se spasiti more u tim sjećanjima.

A te 1944. godine desilo se da je oko dvi ure za po noći, u selo došla naoružana skupina njemačke i talijanske vojske, u pratnji s nekoliko domaćih ljudi. Došli su, kako govore ljudi, s tri kraji; Savičente, Barbana i Vodnjana. Da bi se vojska lakše kretala po selu, nažgali su svitleće rakete, kako se ljudi domišljaju, kao da je sunce zašlo usrid noći. Prve mete napada su bile hiže članova seoskog odbora, a tamo su poubijali muške ke su rivali i nažgali ča su rivali i pokle toga su krenuli dalje po selu paleći i ubijajući.

Nisu nažgali sve hiže, a pokle je to izazvalo i sumnju; zašto su jušto te hiže zabrali. Na kraju je do temelja zgorilo pet hiž i 12 tez, a 25-ero dice je ostalo bez svojih oci. Strašna su ta svjedočanstva ljudi ki se domišljaju; od hitanja u ljude s puške u kortami, ispred hiž, u hižami. Te večeri je stradalo 22 muških, starosti od 16 do 73, 74 lita, a još he je deset nakrgano na kamione ki su pokle popeljani u pulski pržun.

Od tih deset je njih osam nastavilo prema logoru Dahau, s kega se nisu tornali. Dva najmlađa, Anton Mišan i Anton Žufić, obojica su ostala u Puli na prisilnem radu, prepričao je neke od tužnih trenutaka povjesničar Marin Pekica, ujedno unuk preživjelog Antona Žufića.

Marin Pekica (Snimio Milivoj Mijošek)

Ironija sudbine htjela je da ih je nakon dolaska u Pulu zateklo i savezničko bombardiranje, koje je već proživljenu noćnu moru, dodatno produbilo. Tužna vremena i rezime svega je da na spomeniku u Bokordićima danas stoji 36 imena, a to su imena svih stradalih seljana u Drugom svjetskom ratu. Nadahnuto ovom tragedijom govorio je i načelnik Općine Svetvinčenat, Dean Perković.

- Ova tragedija istovremeno podsjeća na hrabrost i odlučnost istarskog naroda u borbi protiv okupatora i težnje za slobodom. Slobodom koju danas itekako olako shvaćamo. Vjerujem da 22 stanovnika te hladne noći nije moglo ni zamisliti kakva će ih sudbina zateći, a njihove obitelji obilježiti za mnoge nadolazeće godine.

I oni su tih dana, vjerojatno, obavljali svoje dnevne obaveze; forši u štali, u boški, kampanji, ne misleći da se ovakovo zlo more dogoditi baš njima. Upravo nam to govori da je sloboda vrlo krhka i zato je moramo čuvati, graditi i baštiniti, u riječima i djelima. Pitam se jesmo li se ča navadili. Na tlu Europe, vrlo blizu nas, vodi se rat. Dovoljna je samo jedna iskra da potpali plamen, onaj koji je gorija i tu u Bokordići.

Zato se danas trebamo oduprijeti radikalnim i populističkim idejama, kako bi sačuvali slobodu koja je stvorena krvlju naših mučenika i borbom za svoje Bokordiće, našu Istru i za istarsku besidu, poručio je između ostalog Perković i iskazao nadu da postoji put pod zastavom ujedinjene Europe, a na nama je da biramo ispravne ljude i odaberemo ispravan put.

Dean Perković (Snimio Milivoj Mijošek)

Prisjetio se načelnik Perković, ali učinio je to i Boris Siljan, predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista grada Pule, Mirka Rojnića, dugogodišnjeg predsjednika općinskog ogranka SUA-a koji je još prošle godine bio na ovom obilježavanju. S nekoliko riječi o Rojniću obratio se i Dalibor Macan.

O tragediji sela Bokordići istaknuo je koliko je važno da se sjećanje na žrtvu ne zatare. Žrtvi i heroja se uvijek treba s ponosom prisjećati, a zahvaliti onima koji su na izgorjelim fundamentima bokordićkih kuća stvorili obitelji. One su danas živi spomenici žrtava. Dok god je te djece, živjet će i vječno sjećanje, rekao je Macan, ispred ogranka Saveza udruga antifašista Općine Svetvinčenat.

Dalibor Macan (Snimio Milivoj Mijošek)

- Svaki rat, kakav god bio, jest ružan i prljav te donosi samo tragediju. Povrh toga, u ratu stradavaju najviše oni koji su najmanje krivi i koji nemaju veze s njime. To su te nevine žrtve, kao što se dogodilo u Bokordićima i Šajinima, a u Istri imamo još jako puno spaljenih mjesta, gdje ljudi nisu ni znali što je rat, a stradali su u njemu. To je veliko zlo kojemu se teško suprotstaviti.

Čini se da je situacija kad su se ljudi toljagama tukli bila možda i pravednija, dok s napretkom tehnike i tehnologije vidimo što se u svijetu događa. Možete imati jednog psihopatu koji klikom može uništiti pola svijeta. Ljudi teško mogu utjecati na te događaje. Međutim, mi se prisjećamo događaja iz naše prošlosti upravo kako bi kod mladih razvili osjećaj da se takva zla više ne ponove.

Ono što je apsolutno najveća vrijednost je ljudski život. Kad se on izgubi, to je veliko zlo i šteta, a kad se izgubi ovoliko ljudi, to je tragedija neslućenih razmjera. U Istri imamo velik broj stradalih; nevinih žrtava, staraca, djece, na kukavički način. Ovo je podsjetnik na krhkost. Učili su nas u školi kako je povijest učiteljica života, ali se čini da nas ona nije ničemu naučila. Ponavljamo iste pogreške. Svi smo povezani i gdje god postoji neko žarište, to je nama pred vratima.

Nitko nije nedodirljiv, a pojedinci misle da su mali bogovi. Na prvom mjestu treba ostati čovjek, a istovremeno moramo shvatiti da smo ovdje vrlo kratko; u prolazu i da u tom kratkom vremenu trebamo biti dobro jedni prema drugima. Ne moramo svi sve voljeti, ali poštivati, prihvaćati i ne izazivati sukobe, to uvijek moramo, poručila je Ada Damjanac, predsjednica Saveza udruga antifašista Istarske županije.

Ada Damjanac (Snimio Milivoj Mijošek)

Zamjenica župana Istarske županije, Jessica Acquavita, naznačila je kako ono što smo danas, kao regija, možemo zahvaliti i našoj prošlosti koja je bila burna i bolna, a cijenu rata su platili mahom obični i nevini ljudi. Sve je to važno prenijeti mladim generacijama kako bi svi zajedno gradili bolju budućnost. Tragediju "malog čovjeka" svatko osjeti kao vlastitu, a Acquavita napominje da je povijest ciklična i da, bez obzira što ne možemo mijenjati sve, možemo uvijek mijenjati donekle.

- Svakako možemo biti prvi primjer; njegovati ono što jesmo izborili tada, a to su vrijednosti koje danas živimo. Ako je istina da povijest jest ciklična, onda je na nama da se neke stvari više ne dogode, premda vidimo što se događa u našem okruženju. Stoga moramo čuvati našu povijest i memoriju, rekla je zamjenica župana.

Vrijednost antifašizma nije deklarativan pojam, a Istarska županija od tih vrijednosti ne bježi. Naprotiv.

- One su temelj svake moderne demokracije, svih država nakon Drugog svjetskog rata. Baštinimo povijest i vrijednost, jer su to univerzalni ideali, zaključila je Acquavita.

Jessica Acquavita (Snimio Milivoj Mijošek)

Šajini

Istoga dana mještani sela Šajini u Općini Barban obilježili su 81. obljetnicu stradanja svog sela; civilnih žrtava rata koje su u noći s 8. na 9. siječnja 1944. godine ubijene u vlastitim dvorištima u krvavom pohodu nacifašista. Nešto prije ponoći selo Šajini opkolili su nacifašisti te u nekoliko sati ubili pedeset i četiri mještana.

U neke se pucalo, neki su zaklani, a neki su živi zapaljeni. Sva njihova imovina pokradena je ili uništena, a zapaljeni su im domovi, štale i sva poljoprivredna imanja. Većina stanovnika ubijena je u vlastitim kućama ili dvorištima, a svojih nedužnih žrtava Šajini se prisjećaju svake godine na ovaj tužni dan obljetnice.

Povezane vijesti

• Spomen na nedužne žrtve sela Bokordići i Šajini
• U povodu 74. obljetnice oslobođenja grada, u selu Prodani održana svečanost i sjećanje na tekovine NOB-a: BUĐENJE NEONACIZMA UPOZORAVA NA OPREZ ČITAV MIROLJUBIV NAROD
• SJEĆANJE NA NAJSTRAŠNIJU NOĆ U POVIJESTI BOKORDIĆA I ŠAJINA "Naša dvorišta bila su puna krvi"