kada je Dvigrad ostao bez žitelja
Čitajmo Istru: Kako je Kanfanar prije tri stoljeća postao župno središte s crkvom Sv. Silvestra
Župna crkva sv. Silvestra u Kanfanaru posvećena 1714. godine
Sa zamiranjem života u Dvigradu opustjela je i njegova župna crkva Sv. Sofije. U vrijeme vizitacije biskupa Agostina Valiera, crkva je još bila u dosta dobrom stanju. Krajem 1579. i tijekom 1580. godine, naime, veronski biskup Agostino Valier obišao je, po nalogu pape Grgura XIII., biskupije na području Istre.
Biskup i njegovi suradnici posjetili su tom prigodom i Dvigrad: dvegrajci su ugledne crkvene velikodostojnike dočekali u župnoj crkvi Sv. Sofije 6. siječnja 1580. godine. Spisi, u kojima se opisuje posjet Dvigradu, donose iscrpni opis crkve Sv. Sofije i najstariji je njezin sačuvani opis.
Opće stanje crkve nije se znatno razlikovalo od stanja ostalih pregledanih župnih crkava: trebalo je popraviti krov, vrh zvonika, pod te mjestimično ožbukati i obijeliti crkvu. Usto, trebalo je napraviti dolični krsni zdenac i ukloniti veliki kameni zdenac. Sve križeve u crkvi bilo je potrebno očistiti i popraviti. U crkvi je bilo čak četrnaest oltara, skromno opremljeni. Suradnici su naložili da se ukloni pet oltara.
U najtužnijem stanju bio je crkveni knjižni fond.
Prihodi crkve i odbora koji je o njoj skrbio nisu bili znatni, što je sigurno otežavalo održavanje crkve.
Vizitator nije udovoljio zahtjevu Kanfanaraca
Najupečatljiviji su odraz aktualne društvene promjene dobile u zahtjevu upućenom vizitatoru da se crkva Sv. Silvestra u Kanfanaru uzdigne na stupanj župne crkve, kako ondašnje stanovništvo ne bi moralo dolaziti na misu u Dvigrad, koji je od njihova mjesta udaljeno više od tisuću koraka.
Stoga, tvrdili su oni, bolesni i stari ne mogu sudjelovati misi. Prema vlastitim tvrdnjama, više su puta molili župnika i kanonike da drže misu u crkvi Sv. Silvestra. Zbog svega toga, iznijeli su zahtjev da crkva Sv. Silvestra bude uzvišena na stupanj župne crkve ili da svećenik nedjeljom i o većim blagdanima održi misu u crkvi Sv. Silvestra o trošku žitelja Kanfanara.
Dvigradski kanonici suprotstavili su se ovom zahtjevu. Tvrdili su da Kanfanarci nisu spremni izdvojiti sredstva za novu župnu crkvu. Premda obećavaju da će sami plaćati svećenika, taj će trošak, vjeruju kanonici, pasti na Kaptol. Time bi se, smatrali su oni, Kaptolu nanijela šteta.
Vizitator je odlučio da župnik i kanonici moraju naizmjence svake nedjelje i o drugim većim blagdanima održati misu u crkvi Sv. Silvestra. Vjernici su morali, s druge strane, davati milodar, čiju visinu mora odrediti nadležni biskup. Usto, ostavio je porečkom biskupu pravo da crkvu Sv. Silvestra uzvisi na stupanj župne, ukoliko se nađu sredstva za njezino održavanje i ako to ne bude ugrozilo prava dvigradskih kanonika.
Dvigrad je u stoljeću koje je uslijedilo Valierovoj vizitaciji napušten. U gradu su ostali predstavnici uprave, mala vojna posada i osiromašeno svećenstvo, smanjeno u broju. Uskoro ni podestati više nisu stanovali u Dvigradu, već su ostajali u Kopru i odande upravljali. Treba podsjetiti da su mletačke vlasti podestata birali iz redova koparskog plemstva. Senat je 1639. godine naložio da se podestati sa svojim obiteljima moraju preseliti u Dvigrad, kako bi uživali beneficij, ali usprkos tome, oni i drugi članovi uprave boravili su u Kanfanaru.
Kada je novigradski biskup Giacomo Filippo Tomasini 1650. godine obišao Dvigrad, našao je samo tri obitelji, one najsiromašnije. Odselili su čak i svećenici koji su se svakoga dana u napušteni grad spuštali iz Kanfanara radi bogoslužja.
I biskup Gianbattista del Giudice, koji je porečkom biskupijom upravljao od 1644. do 1666. godine, predložio je Senatu 1655. godine da se župna uprava premjesti u Kanfanar.
Vizitatorovo odbijanje zahtjeva da se crkva u Kanfanaru uzdigne u župno središte ukazuje da se 1580. godine propast Dvigrada i njegove župne crkve Sv. Sofije još nisu jasno nazirali ili da ih bar vizitator, biskup Valier i njegovi suradnici, nisu mogli predvidjeti. Brojne mjere za poboljšanje stanja župne crkve, koje su predvidjeli vizitatorovi pratitelji, ukazuje da su se oni nadali opstanku i obnovi crkve Sv. Sofije i revitalizaciji života u Dvigradu.
Cijelu su Istru u 16. stoljeću zadesile velike nedaće, od kojih su najgore bile epidemije kuge i malarije, praćene strahovitom depopulacijom. Slavenski doseljenici spasili su mnoga istarska mjesta od gotove propasti. Dvigrad se, međutim, našao među onim naseljima koja nisu nadživjela nedaće.
Ostvarena želja - Kanfanar središte župe
Zahtjev koji je vizitator Valier uskratio stanovnicima Kanfanara ostvarit će se 134 godine kasnije: godine 1714. crkva Sv. Sofije prestala je biti župno središte, koje je premješteno u kanfanarsku crkvu Sv. Silvestra. Napuštanje crkve Sv. Sofije mnogi znanstvenici smatraju simboličnim krajem Dvigrada.
Porečki biskup Antonio Vaire o blagdanu Tijelova, 7. lipnja 1714. godine, osobno je prenio presveti sakrament iz crkve Sv. Sofije u Dvigradu u crkvu Sv. Silvestra u Kanfanaru. Tu se preselio i dvigradski Kaptol što je djelovao do 1843. godine kada je ugašen.
Biskup Vaira pet je godina upravljao porečkom biskupijom, od 1712. do 1717., kada je preuzeo drevnu talijansku biskupiju Adrija (kod Ravene), koja je 1986. godine preimenovana u biskupiju Adria-Rovigo. Preminuo je 8. listopada 1732. godine. Za svećenika je zaređen 1675. a za biskupa posvećen 1712. godine u Rimu.
Spomenimo jednu zanimljivost: kratko vrijeme biskup Adrije bio je Francesco Pisani (1494.-1570.), nadbiskup i kardinal, koji je čak četiri puta bio upravitelj Novigradske biskupije (1526., 1535., 1599. i 1561. godine).
Spomenimo da su se u crkvi Sv. Sofije mise služile do početka 19. stoljeća o svakom blagdanu, radi ljudi rasutih po okolici Dvigrada i radi obitelji čiji su preci počivali na obližnjem groblju. Godine 1801. crkva je ostala bez prihoda i od tada je počelo njezino propadanje.
Danas župa Sv. Silvestra pape u Kanfanaru pripada rovinjsko-kanfanarskom dekanatu. Kanfanar je pak od 1992. godine samostalna općina s naseljima: Brajkovići, Bubani, Burići, Jural, Korenići, Kurili, Marići, Maružini, Matuhanci, Mrgani, Okreti, Piljkovići, Putini, Sošići, Šorići i Žuntići.
Povijesni hod Dvigrada
U povijesnim se izvorima Dvigrad prvi put spominje 879. godine kada umjesto pulske biskupije jurisdikciju nad dvigradskom crkvom dobiva akvilejski patrijarhat. Krajem 13. stoljeća posjed nad Dvigradom dobivaju grofovi Gorički, a tada se postupno počinje mijenjati i etnička struktura stanovništva, među kojima dominiraju Slaveni.
Godine 1381. Mlečani su spalili Dvigrad i poklali stanovništvo, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Vlast nad Dvigradom Mlečani su preuzeli 1413. godine, kada su donijeli i Statut Dvigradskoga komuna kojim je dokinuta patrijarhova vlast. Pod mletačkom je vlašću Dvigrad napredovao, no već potkraj 15. stoljeća dolazi do epidemije kuge, a uskoro i malarije.
Početkom 16. stoljeća Dvigrad naseljavaju izbjeglice iz Dalmatinske zagore i Hercegovine koje su bile u bijegu od Osmanlija. Počinje i Uskočki rat između Venecije i Austrije tijekom kojega su uništena okolna sela.
Grad je bio opasan dvostrukim obrambenim zidinama međusobno povezanim trima gradskim vratima. U sklopu unutarnjega zida nalaze se tri kule, koje su u sadašnjem obliku izgrađene tijekom 14. stoljeću. U gradu su očuvani ostaci više od 200 zdanja.
U ranom i razvijenom srednjem vijeku Dvigrad je bio jedno od najvećih i najznačajnijih naselja u porečkoj oblasti. Središnjim dijelom naselja, ujedno njegova najviša točka, dominira crkva Sv. Sofije koja je izgrađena u nekoliko faza.
U najstarijoj, ranokršćanskoj fazi (druga polovica 5. stoljeća) crkva je bila jednobrodna s upisanom polukružnom apsidom. U 8. ili 9. stoljeću u doba karolinške vlasti u Istri crkva je dograđena u predromaničkom stilu pod utjecajem novopridošle umjetnosti. Najistaknutiji majstori svojeg vremena ukrašavali su je impozantnim freskama i profinjenom kamenom plastikom.
Zvonik, visok 25 metara, izgrađen je 1730. godine.
Šesterostrana, reljefno ukrašena propovjedaonica iz 13. stoljeća, premještena je u kanfanarsku župnu crkvu. Od reljefa koji krase propovjedaonicu ističe se onaj sv. Sofije koja u svakoj ruci drži po jedan grad. To je simbol Dvigrada, ali i aktualni motiv na grbu Općine Kanfanar.
Ispred crkve Sv. Sofije je gradski trg u blizini kojeg su najznačajnije zgrade Dvigrada – gradska palača i prostori koji su pripadali kaptolu. Zapadno od bazilike nalazi se niz prostorija u kojima je bila smještena vojna posada. Jugozapadni dio naselja bio je obrtnička zona. Ostali dio naselja čine stambeni prostori.
Kako postati domaći?
Stranac koji bi želio postati Dvegrajcem morao se trajno doseliti te zatražiti da ga uprava i Vijeće prime među domaće. Ova dodjela "državljanstva" mogla je biti popraćena uvjetima i rokovima, a onaj tko ih ne bi ispunio, morao se odseliti.
Svaki doseljenik koji bi u Dvigradu ili njegovom kotaru prebivao godinu dana smatrao se dovoljno integriranim članom kojega ravnopravno zapadaju radne dužnosti i ostali tereti. Ako bi se neutralizirani Dvegrajac htio opet odseliti, morao je svoju namjeru unaprijed oglasiti kako bi njegovi vjerovnici imali priliku naplatiti potraživanja i zatražiti sudsku zaštitu svojih prava. Statut nizom odredbi o trajnom doseljavanju svjedoči o imigracijskoj popularnosti dvigradskog područja već početkom 15. stoljeća.
Dvigradska općina uspostavila je mudar način "poticanja stanogradnje" i održavanja urbane vitalnosti. Svakome Dvegrajcu ili onome koji je to tek želio postati besplatno se ustupala građevna čestica za podizanje kuće.
To je njegovo pravo trajalo godinu dana i gasilo se, odnosno ustupalo drugome ako kuća ne bi bila izgrađena. Dvigradski statut pri tome je učinio sretan otklon od srednjovjekovnog načela superficies solo cedit, prema kojemu svaka gradnja pripada vlasniku zemljišta, a koja je demotivirala graditelje kuća zbog rizika ulaganja u tuđe.
Crkva Sv. Silvestra
Kanfanarska župna crkva Sv. Silvestra gradila se na mjestu manje iz 13. stoljeća, od 1695. do 1714. godine. Posvetio ju je porečki biskup Antonio Vaira 1714. godine, kako stoji uklesano na komemorativnoj ploči s desne strane ulaza u crkvu.
Glavni oltar u crkvi djelo je talijanskog arhitekta Giuseppea Cavallierija, majstora o kojem se ne zna puno. Zna se da je njegovo djelo mramorni oltar posvećen sv. Antunu Padovanskom u crkvi Sv. Franje u Krku. Njegovoj radionici pripisuje petnaestak oltara u Istri i na Krku, nastalih u prvim dvama desetljećima 18. stoljeća.
U Kanfanaru i Krku korišten je isti mramor, žuti, crni i crveni, u kombinaciji s istarskim kamenom. Jedina je razlika da su u Kanfanaru kapiteli korintski, no jednako vješto klesani kao oni kompozitni u Krku, a umjesto krčkog kerubina, u Kanfanaru je u tjemenu luka pale isklesan grb obitelji Ruffini. Podestat Victor Ruffinija je donator. Isti se podestat spominje na natpisu uklesanom u crkvi Sv. Petra u nedalekom Baratu.
Povjesničari umjetnosti napominju da Cavallierijeva važnost leži u tome što su njegovi oltari od kamena s mnoštvom mramornih dijelova bili početak u opremanju crkava suvremenim umjetničkim namještajem po ukusu 18. stoljeća. Njegova uloga bila je iznimna u zamjeni starijih drvenih pozlaćenih i polikromiranih oltara novima od skupljeg i trajnijeg materijala.
Cavallierovi oltari diljem Istre
Krčki i kanfanarski oltar mogu okvirno biti vodilje i prilikom atributivnog rješavanja nekoliko sličnih oltara iz prvog desetljeća u Istri i na otoku Krku. Najstariji godinom datirani mramorni oltar iz 18. stoljeća u središnjoj Istri nalazimo u župnoj crkvi u Žminju. Riječ je o oltaru posvećenom Gospi od Ružarija, a 1704. godine dali su ga podignuti žminjski župnik i kanonik Santo Rovis te gastald bratovštine Giovanni Rovis. Žminjski oltar ima i prepoznatljivu klesanu kerubinsku glavu, isklesane na jednak način kao i u Kanfanaru i Krku.
Najmonumentalniji istarski oltar koji se može pripisati Cavallieriju je onaj glavni, također u Žminju. Podignuo ga je kanonik Santo Rovis 1706. godine. Oltar ima četiri monumentalna korintska stupa, čiji su kapiteli vješto izvedeni s nazubljenim lišćem te obilnom upotrebom svrdla.
Uz radionicu Giuseppea Cavallierija može se povezati još desetak oltara u istarskim župnim crkvama. To su: glavni oltar u Lindaru (1717.) i Pazinskim Novakima (1714.) i krstionički oltar (1710.) u župnoj crkvi u Žminju, potom glavni oltar u crkvi Sv Barnabe u Vižinadi, glavni oltar iz 1714. u rovinjskoj crkvi Gospe od Milosti, glavni oltar u župnoj crkvi u Šumberu (1717.), oltar u župnoj crkvi u Čepiću (1707.) te glavni oltar u crkvi Sv. Marije na Škrilinah (1707.).
Od spomenutih se oltara, šiljatim oblikom zaključka oltarne pale, nad kojom počivaju velike lisnate vitice i kerubinska glava, ističe glavni oltar u crkvi Sv. Kuzme i Damjana u Grožnjanu. Oltar je dao podignuti grožnjanski župnik Antonio Puzzer 1706. godine.
Predaja o kugi
Prema ovoj predaji, Dvigrad je nestao kada je njegove žitelje kaznio Bog, a spasio se samo mali pastir koji je čuvao ovce. Njemu je pred večer, u obliku ženske osobe, došla kuga te mu rekla da je ponese na stijenu sv. Anđela, koja se nalazi kraj samog Dvigrada.
Dječak joj je uzvratio da je zabrinut kako će je tamo prenijeti, kada je ona velika, a on malen. No, kuga mu je odgovorila da je lagana i da neće biti problema. Kada ju je donio na stijenu, ona mu se predstavila kao kuga te rekla da će tu noć u Dvigradu svi umrijeti te da svoje bližnje upozori da izađu iz grada i tako se spase.
Dječak je obavijestio mamu, brata i sestru te su oni otišli prema obližnjem Kanfanaru i postali njegovi prvi stanovnici.
Zaslužni benediktinci
Važnu ulogu u povijesti Dvigrada imali su i benediktinci, čiji je red na dvigradskom teritoriju počeo djelovati u drugoj polovici 10. stoljeća. Osim izgradnje nekoliko samostana, među kojima je najvažniji sv. Petronila, benediktinci su oživjeli taj prostor kultivirajući napuštene terene.
Ruševine samostanske crkve nalaze se uz cestu za Kanfanar. U temeljima je očuvana i crkva benediktinskog samostana Sv. Petra u Okovima u Fratriji u Ulišićevoj Stanciji južno od Barata, a pripada rijetkim primjerima romaničkih crkava s trima polukružnim apsidama.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
