Nativitas Domini ante portas. Kristovo rođenje je pred vratima, pa prisjetimo se kako se slavi, ponajprije kako se slavio. Kršćanski narodni običaji u Istri koji se vezuju uz blagdan Kristova rođenja, Božića, počinju blagdanom Sv. Lucije (13. XII.), a završavaju ophodima za Sv. tri kralja (6. I., Bogojavljenje, Koledanje).

Glavni je blagdan u tom razdoblju Božić. Pripreme za Božić počinju s Došašćem (Adventom), kada se ide na zornice. Prije Badnjaka ili Viliju Božju čistio se i uređivao dom. Na dan Vilije postilo se i tek navečer blagovala posna jela: posutice ili fuži sa slanom srdelom, bakalarom, maneštra, kruh, vino, fritule, kroštule. A od ruku do ruku išla je bukaleta.

Cok, did na ognjištu

Dok su postojala ognjišta, na njih bi domaćin donio panj, tzv. cok, badnjak ili did, koji se potpalio na Viliju Božju i trebao je gorjeti sve do Sv. tri kralja. Njegov bi se pepeo tijekom godine koristio za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude, ili sredstvo protiv tuče.

Prije večere na Badnjak kućedomaćin bi u znak slavlja opalio pucanj iz puške ili pištolja, a kućedomaćica bi tamjanom okadila kuću i stoku, te zapalila dušicu za pokojnike, koja je gorjela i na Božić.

Tijekom večere domaćin bi posuo malo od svakog jela i polio malo vina po coku, da bi iduća godina bila rodna i obilna. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama, a ono se poslije blagovanja nosilo stoci da je zaštiti od bolesti i drugih zala. Vrata staje dobro su se zatvarala radi zaštite od krađe slame. Vjerovalo se da će stoka kojoj se ukrade slama biti mršava, a ona koja se najede sijena debela.

Poslije zajedničke večere išlo se na polnoćku.

Ponegdje se božićno čestitanje obavljalo tek na Stipanje ili na Novu godinu, a bilo je poželjno da prvi čestitar bude muško. Na novogodišnje jutro okupili bi se dječaci te odlazili čestitati susjedima, od kojih su tada dobivali darove (dobru ruku), obično orahe, jabuke ili lješnjake.

U se vrime godišća

Poseban ugođaj Božiću davalo je pjevanje božićnih pjesama. Stara božićna pjesma »U se vrime godišća« pjevala se širom Istre, ne samo u crkvama, nego i u obitelji. Ova popularna pjesma u izvornom obliku opjevava cijeli božićni događaj, u njoj se nalaze svi akteri događaja Kristova rođenja. Spada u najstarije hrvatske božićne napjeve. Nastala je kao »Va se vrime godišća« i iz Istre (prvi put zapisana glagoljicom u Beramskom brevijaru iz 15. st.) proširila po Dalmaciji a kasnije i po ostatku Hrvatske. Zbog popularnosti dobila je počasno mjesto u božićnoj misi: pjeva se iza poslanice, a prije evanđelja.

Božićni se objed pripremao što bogatije. Ostala je uzrečica: Svega je bilo, kao i na Božić. Nakon što bi se ukućani rasporedili oko stola, najstariji član domaćinstva ustao bi i predvodio molitvu. Molilo se nekoliko Oče naša za žive i pokojne.

Prije Božića bilo je kolinje, praščevina, a u nekim seoskim domaćinstvima ubila bi se ovca. Ako bi za jednu obitelj bilo previše, meso bi se podijelilo. Ovčetina se kuhala s kupusom. Umjesto fuži pripremali su se makaruni, pa bi fuži ostali za drugi dan iza Božića, kad bi došli gosti.

Cvijet svete noći

Cvijet svete noći

Prema predaji, prva božićna zvijezda, zvana »cvijet svete noći«, nastala je zahvaljujući molitvi dvoje siromašne seoske djece. Djevojčica Marija i njezin brat Pablo željeli su kupiti dar malome Isusu, ali nisu imali novca, stoga su ubrali poljsko cvijeće dok su išli u crkvu na Badnjak.

Kada su stavili cvijeće oko jaslica, zeleno se lišće pretvorilo u predivne crvene latice i prvi cvijet svete noći procvao je čarobnim zvjezdastim cvatom. Od tada ovaj cvijet ukrašava domove širom svijeta, najljepše cvatući upravo u vrijeme Božića.

Jaslice

Prve žive jaslice uprizorio je sv. Franjo Asiški 1223. godine, tri godine prije svoje smrti. Zbilo se to u malom talijanskom mjestu Greccio u dolini Rieti (regija Lazio). Danas u Grecciju postoji muzej s prikazom ručno izrađenih jaslica iz cijelog svijeta.

U Žminju se u vrijeme božićnih blagdana priređuje izložba kućnih jaslica, a u Sv. Lovreču Pazenatičkom uprizoruju najveće žive jaslice u zemlji. Srednjovjekovni grad tada postaje svojevrsnim Betlehemom, Isusovim rodnim mjestom.

Žive jaslice u Sv. Lovreču Pazenatičkom

Najstarije očuvane jaslice u Hrvatskoj nalaze se u kapeli Porođenja na otočiću Košljunu. Riječ je o pet baroknih figura koje potječu iz 17. st., a prvi put se spominju 1651. godine. Za Košljun je to i razumljivo, jer je kapela Porođenja sastavni dio kompleksa franjevačkog samostana, a franjevačka duhovnost je uvelike doprinijela širenju i popularizaciji jaslica.

Iz istog stoljeća potječe jedinstveni figuralni prikaz Kristova rođenja na oltaru Betlehema u župnoj crkvi sv. Nikole u Komiži.

Koledanje

Koledanje (koledvanje) narodni je običaj koji je karakterističan za vrijeme između Božića i Sveta tri kralja. Njime završavaju božićni običaji. Muškarci obilaze kuće pjevajući prigodne pjesme kojima pozdravljaju ukućane i zazivaju sreću i blagostanje. Zauzvrat, ukućani čestitare časte i daruju vinom, kolačima, kobasicama i jajima.

Ovaj običaj uspješno je oživljen u Kaldiru, kojeg nazivaju koledve ili kolejanje. Na čelu povorke ide zvjezdonosac, slijede tri lika, tri kralja - Gašpar, Melkior i Baltazar. Pred svakom kućom jedan od kraljeva zaziva domaćina: »O, župane«, a kad mu ovaj uzvrati: »Ki je?«, kralj nastavlja: »Tu su došli kolejani s poštenega mesta na vaša poštena vrata, ako ćete da vas malo razvesele i zakantaju!«. Kolejani tad iz svoje pjesmarice zapjevaju jednu od starih prigodnih pjesama među kojima je raritetna »Ta svitla zvizda gori gre«.

Domaćin tada prima kolejane i otvara vrata, a zbor otpjeva jednu od tradicijskih božićnih pjesama iz tog kraja. Gostoljubivi vlasnik zatim »pridošlice« daruje kobasicama, vinom i jajima. Kralj ih potom prima i zahvaljuje: »Tu je jedan dar Bogu i ljuden drah. Koliko je tu bokunići, toliko da bi bilo praščići, svaki da bi stori par kvintalići«.

Nakon svake zahvale, kralj koji je primio dar poziva kolejane: »Svi ki ste okola rečite amen«, a oni složno uglas odgovaraju »Amen«.

Skitača, župa sv. Lucije

Sveta Lucija

Sv. Lucija rođena je 284. u Sirakuzi na Siciliji u imućnoj obitelji. Umrla je 304. godine mučeničkom smrću, također u Sirakuzi, u Dioklecijanova progona kršćana.

Po julijanskom kalendaru 13. prosinca, dan sv. Lucije, povezuje se s najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju s najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa. Običaj je da se od 13. prosinca do Božića prati i zapisuje vrijeme kroz tih 12 dana. Predaja kaže da će sljedeće godine biti u pojedinom mjesecu takvo vrijeme, kakvo je u odgovarajući dan od Lucije do Božića.

Jedna je od rijetkih svetica kojeg slavi Luteranska zajednica u Skandinavskim zemljama (Danska, Švedska, Norveška i Finska).

Proslava sv. Lucije sadrži puno pretkršćanskih, pogansko-germanskih autohtonih elemenata. Na njen su se dan darivala djecu voćem, slatkišima ili suhim smokvama ostavljenim u čarapama, pod jastukom ili papučama. Kako je zaštitnica vida, na njen dan je postojala zabrane tkanja, vezenja ili šivanja.

Jedan običaj koji se sačuvao do danas je sijanje pšenice kao simbola obnove života i plodnosti. Zanimljivo je da ovog običaja nema u protestantskim zajednicama i velikom dijelu Europe, pa je uz Portugal i južnu Italiju on vezan još samo za hrvatsko podneblje.

Imamo lijepu predaju o sv. Luciji – o suzama sv. Lucije na Skitači. Hodajući svijetom došla do stijene na rubu sela Skitače na Labinštini. Umorna je sjela na stijenu gdje je i zaspala. Kada se probudila iduće jutro opazila je kraj sebe tek nastali izvor na kome je umila svoje oči. Od tada taj izvor neprestano teče a vjernici su uzimali tu vodu i milovali svoje oči, pogotovo slabovidni.

Druga predaja govori da je sv. Lucija jednog dana došla na vrh Brdo na rubu sela Skitača i kada je vidjela predivan pogled s koga se vidi čitavi Kvarnerski zaljev i Venecija u daljini, da se od milosti rasplakala. Kako su suze klizile s njena lica tako je u zemlji nastao potok - izvor iz kojeg voda teče već stoljećima.

Mali izvor vode doista izvire iz jedne stijene, te nikada ne presušuje, čak ni u vrijeme najjačih žega. Voda s tog izvora skuplja se u malom udubljenju u stijeni koju narod zove školnica. U cijelom tom kraju nema nigdje niti jednog izvora vode, osim tog malog izvora na vrhu brda. Svakako, jedinstven fenomen. 

Dvije župe Sv. Lucije

U Porečkoj i Pulskoj biskupiji dvije župe imaju za patrona sv. Luciju: Skitača (župa osnovana 1632., crkva sagrađena 1616. godine), te Sv. Lucija (Pazinsko Polje), kapelanija osnovana 1986., crkva sagrađena u 16. stoljeću.

U Biskupiji crkve posvećene sv. Luciji sagrađene su u istoimenom mjestu kod Oprtlja 1605. godine; u Brulu kod Roča, obnovljena 1606. godine; u Vodnjanu sagrađena na mjestu trobrodne bazilike iz 6. stoljeća; u Trsteniku kod Bresta, obnovljena 1839. godine; u Selini kod Sv. Lovreča Pazenatičkog iz 1568. godine; u Funtani iz 1750. godine, te na groblju u mjestu Sorber kod Momjana.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam