voditelj porečkog Centra za prevenciju ovisnosti
Dr. Ante Ivančić: "Više nije pitanje da li će ekran odgajati dijete jer su i roditelji postali ovisni o tehnologiji"
(Snimio Milivoj Mijošek)
Ovisnost se najjednostavnije može definirati kao stanje u kojemu osoba ne može funkcionirati bez određene supstance ili aktivnosti. U medicinskom smislu ovisnost se definira kao kronična, dugotrajna i recidivirajuća bolest. Mjesec borbe protiv ovisnosti u Republici Hrvatskoj obilježava se svake godine od 15. studenog do 15. prosinca s ciljem podizanja svijesti javnosti o problemu ovisnosti na osobnoj, obiteljskoj i opće društvenoj razini.
Kad pričamo o ovisnosti u Istarskoj županiji, dr. Ante Ivančić iz Poreča involviran je u tu problematiku još od 1992. godine pa mjerodavno može pričati o suzbijanju ovisnosti i organizaciji preventivnih zaštitnih programa čiji su sadržaji usmjereni prvenstveno djeci i mladima koji su najranjivija skupina za rizična ponašanja.
Godinama dominantna ovisnost o heroinu
Dugogodišnji ravnatelj DZ Poreč i Istarskih domova zdravlja, gotovo 30 godina vodi porečki Centar za prevenciju i liječenje ovisnosti, a bio je predsjednik Županijskog povjerenstva za suzbijanje ovisnosti o drogama od 1999. do 2017. godine.
- Kod nas je godinama bila dominantna ovisnost o heroinu koja je po svojim karakteristikama najteža ovisnost jer u kratkom vremenu čovjek od eksperimentiranja dolazi u stanje ovisnosti sa svim negativnim posljedicama po njegovo zdravlje, njegovu obitelj, a u konačnici to je loše za cjelokupno društvo, rekao je dr. Ivančić, te krenuo kronološki slagati priču oko ovisnosti.
- Kraj 60-ih se smatra početkom epidemije heroinske ovisnosti u svijetu, a u 70-im i 80-im većina zemalja doživljava kulminaciju. Osamdesetih se i na prostoru Hrvatske događa tinjajuća epidemija heroinske ovisnosti, posebno je to vidljivo u gradovima na moru poput Splita, Zadra, Rijeke i Pule. U Istri je Pula, kao najveći grad, bila prva izložena, a uskoro se i na ostalim područjima poluotoka pojavljuje značajan broj ovisnika o heroinu, rekao je dr. Ivančić o počecima problema sa drogom, prvenstveno heroinom koji je dominirao u to vrijeme.
Globalne pošasti nije bila pošteđena ni Poreština, sredina u kojoj je živio, tako da ga je sve to kao mladog doktora ponukalo na djelovanje.
- U gradu se znalo za nekoliko konzumenata droge, neki od njih su se javljali svojim liječnicima, a onda su nas 1992. epidemiolozi izvijestili o epidemiji hepatitisa B kod desetak mladih osoba, koji su se zarazili dijeleći igle i šprice. U Godišnjem izvješću Zavoda za javno zdravstvo RH, Poreč je sa stopom od 35,0 na 100.000 stanovnika tada bio općina s najvećim brojem ovisnika u državi, iza nas je bio Split. Shvatili smo da imamo ozbiljan zdravstveni problem, a nismo znali njegovu pravu dimenziju: koliko još imamo ovisnika na Poreštini, koliko zaraženih hepatitisom i imamo li HIV-a? Osim toga ovisnost o drogama je za nas bila nova bolest, nitko nije imao iskustva u liječenju, ali u Domu zdravlja je među kolegama vladalo Štamparovsko ozračje, da liječnik treba imati aktivnu ulogu u zajednici i da treba biti tamo gdje su najveći zdravstveni i socijalni problemi. Ideja koje nas je vodila je bila: ako nećemo mi sami, neće nitko. U gradu smo imali snažan klub liječenih alkoholičara kojeg je vodio dr. Jovanović i mi u obiteljskoj medicini smo svakodnevno rješavali problematiku ovisnosti o alkoholu, ali dilema je bila: je li ovisnost o drogama bitno drugačija od alkohola?
U lipnju te 1992. godine sam izabran za ravnatelja DZ Poreč, a u istom mjesecu sam pozvao dr. Sakomana, jedinog autoriteta za prevenciju i liječenje ovisnosti u Hrvatskoj, koji je došao i održao trodnevni seminar u Poreču za grupu od petnaest liječnika, školskih psihologa, pedagoga. Osnovna poruka koju nam je Sakoman ostavio bila je: ako mislite da nema bitne razlike između ovisnika o drogama od onih o alkoholu ili bilo kojoj drugoj supstanci, u pravu ste. Ne prihvaćajte predrasude, svakog ovisnika prihvaćajte sa poštovanjem, on je pacijent kao svaki drugi. Upravo tako smo ja i većina mojih kolega razmišljali. Već sljedeće 1993. godine smo formirali prvo gradsko povjerenstvo za suzbijanje ovisnosti u Hrvatskoj koje je uključivalo zdravstvo, školstvo, socijalni rad, policiju, crkvu, te je bilo prvo takvo povjerenstvo u RH. Intenzivno se radilo na prevenciji u školama. Grad Poreč je financirao sve naše aktivnosti pa i dvogodišnju edukaciju iz Realitetne terapije za cijelu našu grupu, rekao je o prvim koracima suzbijanja ovisnosti u Poreču dr. Ivančić.
Međutim, proces liječenja su vodili psihijatri u Vinogradskoj, a za većinu pacijenata je odlazak u Zagreb tada predstavljao veliki problem.
- Smatrao sam da suportivni psihološki postupak i korekciju farmakoterapije može provoditi i dodatno educirani obiteljski liječnik. Tu ideju sam rekao Sakomanu koji je spremno prihvatio, tako da sam ja od 1996. godine počeo primati ovisnike s područja Poreštine i to je bio početak rada Centra za prevenciju i liječenje ovisnosti Poreč, koji je uz onaj pulski kojeg je osnovala dr. Katarina Mesin bio prvi takav centar u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kada je situacija s drogom eskalirala, grad je doslovno »gorio«. U 2001. godini sam imao rekordnih 30 novih slučajeva, a tek negdje oko 2010. dolazi do postepenog smirivanja situacije. Od početka rada do danas u Centru je liječeno više od 600 heroinskih ovisnika, od toga samo sa Poreštine više od 300, sa Bujštine oko 200, te ostali iz drugih dijelova Istre, Hrvatske, inozemstva.
Koliki je bio uspjeh u liječenju, s obzirom da u početku niste imali iskustva s takvim pacijentima i edukacija se svodila na praktičan rad s ovisnicima?
- Terapijski neuspjeh nije kad se dogodi recidiv, jer recidiv je karakteristika kronične recidivirajuće bolesti, već je neuspjeh kad se pacijent prestane javljati i završi na ulici. Zato je glavni cilj bio zadržati ga sustavu liječenja i biti u kontaktu. Ja imam dvije kartice u mobitelu. Jedna je za moje pacijente ovisnike koji mi se uvijek mogu javiti i moram reći, iako svi imaju moj broj, rijetko ga zlouporabljuju. Zovu samo kad je potrebno. Svjetska iskustva u liječenju opijatske ovisnosti kažu da od svih ovisnika koji se jave na liječenje jedna trećina uspije održati trajnu apstinenciju od droga bez bilo kakvih lijekova, jedna trećina dobro funkcionira na terapiji opijatskim agonistima (metadon, buprenorfin), a kod jedne trećine se ne uspije postići bilo kakvo značajno poboljšanje. Moja iskustva su slična s tom razlikom što imamo iznimno mali broj, do 20 njih, na Poreštini kod kojih nije došlo do nikakvog bitnog poboljšanja. Veliko je zadovoljstvo rada s ovisnicima u maloj sredini jer nema dana da u gradu ne sretnem nekoga kome sam pomogao da se izvuče iz problema i koji danas normalno živi i radi, ima obitelj i ima probleme kao svaki drugi čovjek, ali ne i problem sa drogama. To se zadovoljstvo ne može platiti.
Istra se redovito spominje kao regija s najvećim brojem ovisnika u odnosu na broj stanovnika.
- Točno je da je u Istri kao i drugim primorskima županijama problem heroinske ovisnosti izraženiji nego u kontinentalnom dijelu. Ali zaključci o broju pacijenata ili o težini problema se izvode na temelju podatka o broju pacijenata na liječenju, a taj ne mora odgovarati broju ovisnika. Meni je podatak da je broj ljudi koji je na liječenju ne pada, uz istovremeno izrazito mali broj novih slučajeva, znak da sustav dobro radi, da se pacijenti javljaju na kontrole, da imaju povjerenja u sustav. Zabrinulo bi me da odjednom broj pacijenata padne.
Kakva je danas situacija kad pričamo o ovisnosti o narkoticima?
- Stanje se ne može usporediti s onim od prije 30 godina. Heroinska ovisnost više ne predstavlja ni približno takav problem u Istri, pa ni drugim dijelovima Hrvatske. Novi slučajevi, pogotovo mladih ovisnika su iznimno rijetki. Ja pet godina nisam imao novog pacijenta s našeg područja ovisnog o heroinu. Najveći broj mojih pacijenata su moji stari pacijenti, ljudi u zrelim godinama, koji mi se javljaju 20 i više godina. Oni već duži period ne uzimaju heroin, ali imaju brojne druge psihičke i fizičke probleme, probleme s alkoholom, kronične bolesti srca, pluća ili maligne bolesti. Istarska županija je 2001. godine naručila istraživanje koje je trebalo pokazati koji problemi najviše muče građane Istre. Na prvom mjestu je bila problematika droga, a na drugom nezaposlenost. Danas sigurno niti jedan od ta dva problema ne bi bio na vrhu ljestvice. Svi se sjećamo da nije moglo proći više od dva tjedna da igle i šprice nisu bile na naslovnici Glasa Istre. Danas toga više nema.
Droge koje se danas najviše konzumiraju su, uz marihuanu, psihostimulansi: kokain i amfetamini, tzv. »speed«. Analiza otpadnih voda u Zagrebu je pokazala da je Zagreb pri vrhu u EU po konzumaciji amfetamina i kokaina. Kokain je nekad bila droga bogatih, a danas je droga bolje stojećih. Standard raste, a s njime i konzumiranje kokaina. Ali, sa svim tim to se po ukupnoj težini problema za pojedinca i društvo ne može usporediti s onim od pred 30-ak godina. Amfetamine i kokain se po njihovoj štetnosti podcjenjuje jer većina ljudi može kontrolirati konzumiranje i u usporedbi s heroinom sporije dolazi do teške ovisnosti, ali oni koju razviju ovisnost o kokainu ili speedu prolaze pakao kao i s heroinom. S time da su psihičke posljedice još teže, jer dolazi do psihotičnih reakcija, agresivnog ponašanja, takvi pacijenti postaju opasni za druge i sebe. Kad se doda da se kokain najčešće konzumira s velikim količinama žestokog alkohola, to štetnost još više potencira.
Znamo iz iskustva Amerike kuda vodi sve veće konzumiranje kokaina, a procjenjuje se da Europa danas konzumira više kokaina nego Amerika. Tu je i marihuana kao najraširenije sredstvo, ali u smislu konzumiranja, a ne ovisnosti. Rijetki su koji su razvili ovisnost samo o marihuani bez drugih kanabinoida i nju treba promatrati kao posebnu temu. Radi se o sredstvu koje nosi zdravstvene rizike ali ne dominantno kroz razvijanje ovisnosti.
Ovisnost o drogama se s pravom veže za krvlju prenosive bolesti poput HIV-a i hepatitisa B i C. Hrvatska, sigurno i zahvaljujući dobrom sustavu liječenja ovisnika, ima iznimno nizak postotaka HIV pozitivnih, 0,2% je među najnižim stopama u svijetu. U Istri desetljećima nismo imali novi slučaj HIV pozitivnog ovisnika.
- Hepatitis B je gotovo iskorijenjen jer se od kraja 80-ih svi dvanaestogodišnjaci cijepe protiv HBV, ali hepatitis C je i dalje problem. Protiv hepatitisa C već desetljećima postoje učinkoviti lijekovi, ali tek u zadnjih deset godina su se pojavili lijekovi koji u 99% slučajeva dovode do kompletnog izlječenja. Uzimaju se samo dva mjeseca u obliku tableta, a i cijena tih skupih lijekova je osjetno pala, pa su postali dostupniji.
S obzirom da je kod nas više od 90% svih osoba s hepatitisom C iz populacije intravenskih ovisnika, fokus liječenja treba biti na toj populaciji. Prije pet godina smo u Centru u Poreču, a zatim u dogovoru s Općom bolnicom Pula i u Puli, krenuli sa sustavnom kontrolom kartona ovisnika tražeći one koji se nikad nisu liječili ili se nisu izliječili od hepatitisa C. U Poreču smo pronašli 34 takva pacijenta od čega je njih 30 prihvatilo liječenje i upućeno je u OB Pula. Od tih 30 svi su se izliječili ili je utvrđeno da je u međuvremenu došlo do spontane eliminacije pa liječenje nije bilo potrebno. Time su praktički svi ovisnici u Poreču izliječeni, a Pula liječi posljednje sa svoje liste. Novi slučajevi zbog poboljšanja ukupnog stanja i sve rjeđe konzumacije intravenski su iznimno rijetki. Istra je prva županija koja je na takav, sustavan, način riješila problem hepatitisa i koja je već postigla cilj Svjetske zdravstvene organizacije o eliminaciji hepatitisa C do 2030., rekao je dr. Ivančić koji je za svoj rad oko suzbijanja ovisnosti dobio i međunarodno priznanje.
- Nagradu EUROPADA-a, Chimera Award sam dobio 2006. godine na kongresu u Bratislavi. Obrazloženje Upravnog odbora je bilo da sam je zaslužio iznimnim doprinosom promociji i širenju liječenja ovisnosti u općoj medicini. Inozemni stručnjaci iznimno cijene hrvatski model liječenja opijatske ovisnosti koji pacijentima omogućava liječenje kroz primarnu zdravstvenu zaštitu u zajednici. To je za mnoge čudesno, rekao je dr. Ivančić, istaknuvši da je to priznanje primio i prof. Sakoman 2010. godine.
- Ja sam na mnogim mjestima u svijetu govorio o hrvatskom modelu liječenja opijatske ovisnosti kroz suradnju centara i obiteljskih liječnika i u svijetu se zna za Hrvatsku. Volim istaknuti, malo provokativno, da su dva najbolja dijela hrvatskog zdravstva: transplantacijski program i liječenje opijatske ovisnosti. Koliko ja znam jedina dva koja se u svijetu ističu kao primjer. Ako neko zna za još neki bit će mi drago proširiti taj popis.
U fokusu sintetski opijati
Što očekujete u skoroj budućnosti, kakvi će biti trendovi kad su ovisnosti u pitanju?
- EU agencija za droge, EMCDDA prati trendove a posebno su u fokusu sintetski opijati, kao što je fentalin, 50 puta potentniji od heroina od kojeg godišnje umre 100.000 mladih Amerikanaca, sad su se pojavili još opasniji opioidi, nitazeni, pa razne kombinacije. Nitko ne može reći u kojem pravcu će se to odvijati. Ne očekujem takav problem kao što ga imaju u SAD-u, jer nije stvar samo u supstanci, važno je ukupno stanje u društvu, način života i običaji. No, osim droga postoje i »nekemijske« ovisnosti, gdje nema supstance, kao što je kocka i video sadržaji tj. ovisnost o ekranu.
Svaka ovisnost ima iste karakteristike, a to su psihičko i fizičko zanemarivanje, obiteljski problemi, zanemarivanje posla ili škole. TBF je pjevao o »ekipi na kantunu« koja je uvodila u svijet droge, ali nema više ekipe na kantunu, ne postoji više takav model druženja.
Gledajući općenito opasnosti koje nam prijete, ovisnost o ekranima je dominantna, jer nitko ne može zabraniti tehnologiju, a nemali broj ljudi će u budućnosti imati ozbiljne probleme zbog toga. Javlja se gubitak socijalnog kontakta, gubi se ta transgeneracijska komponenta. Više nije pitanje da li će ekran odgajati dijete, on to već radi jer su i roditelji postali ovisni o tehnologiji.
Australija je odlučila zabraniti korištenje društvenih mreža mlađima od 16 godina, čime su priznali da imaju problem s novom ovisnosti i pokušavaju ga kao u slučaju droga riješiti zabranama i represijom. Po meni jedini način na koji možemo djecu i mlade udaljiti od ekrana mobitela je da im ponudimo nešto zanimljivije! Samo kako? E to je veliki izazov. Neće biti lako!, rekao je dr. Ivančić.
U Poreču obilježavanje Mjeseca borbe protiv ovisnosti (MBO) na razini zajednice godinama koordinira Zdravi grad Poreč, a upotpunjuju ga bogatim programom za učenike i roditelje i sve porečke škole sa svojim stručnim službama, učiteljima i nastavnicima.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
