Bazilike su u antičkim vremenima bile posebne građevine namijenjene za javne poslove, a redovito su bile pravokutnog oblika, s trijemom na jednoj i apsidom na drugoj strani. Tu su se vodili trgovački, sudački i općenito javni poslovi. Prepoznavši funkcionalnu i socijalnu vrijednost bazilike, kršćani su, nakon zadobivanja slobode 313. godine, počeli graditi prve crkve upravo po uzoru na antičke poganske bazilike. Dodavali su im, naravno, neke druge elemente koji su bili važni za liturgijska slavlja.

Bazilika je na Zapadu obično imala oblik longitudinalne trobrodne ili peterobrodne dvorane kojoj je srednja lađa bila povišenija od pokrajnjih brodova, s ciljem da se i njoj osigura dotok svjetlosti, a koja je dolazila iz otvora koji su postavljeni visoko na zidovima.

Danas bazilika ima značenje posebno cijenjene crkve, bilo da se ta izuzetnost temelji na njezinoj starini i ugledu, veličini, umjetničkim vrijednostima ili nekim drugim posebnostima. Dijele se na dvije temeljne vrste: velike i male bazilike, što upućuje na stupanj njihove izuzetnosti.

Status male bazilike

Status manje bazilike u Hrvatskoj imaju zadarska katedrala sv. Stošije, šibenska katedrala sv. Jakova, bazilika Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, bazilika Blažene Djevice Marije na Trsatu, porečka katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije (Eufrazijana), bazilika Presvetoga Srca Isusova u Zagrebu, katedrala sv. Petra u Đakovu, te bazilika sv. Kvirina u Sisku. Bazilikom je proglašena i katedrala sv. Tripuna u Kotoru, Crkva Gospe Voćinske u Voćinu, a bazilikom će 8. prosinca biti proglašena i crkva sv. Antuna Padovanskoga na Svetome Duhu.

Nedavno je papa Franjo u čast male bazilike uzdigao crkvu Gospe Sinjske u alkarskom gradu Sinju, najveće Marijansko svetište u južnoj Hrvatskoj.

Što znači uzdignuće crkve u čast male bazilike?

Ponajprije, Katolička crkva ima četiri istaknute velike bazilike (basilicae maiores) i sve su u Rimu. Najčasnija je bazilika sv. Ivana Lateranskog, koja se naziva majka i glava svih crkava, i predstavlja sjedište rimskog patrijarha, odnosno pape. Druga je bazilika sv. Petra u Vatikanu, koja je stvarno sjedište pape, jer ondje se zbiva glavnina liturgijskih slavlja. Treća je bazilika sv. Pavla izvan zidina, a četvrta Svete Marije Velike.

Kako do naslova manje bazilike (basilicae minores)?

Da bi crkva bila proglašena manjom bazilikom, traže se određeni uvjeti: mora se raditi o crkvi koja je prethodno liturgijski posvećena (a ne samo blagoslovljena); treba imati uzornu liturgiju i pastoral; treba biti prikladne veličine i imati prostrano svetište; uzima se u obzir povijesna važnost i umjetnička ljepota, te se traži dostatan broj svećenika, poslužitelja i pjevački zbor.

Uz redovita slavlja liturgijske godine, manje bazilike posebno slave blagdane kojima ističu svoju povezanost s papom – Katedru sv. Petra, 22. veljače; sv. Petra i Pavla, 29. lipnja, te godišnjicu izbora pape. Vjernici koji hodočaste u male bazilike mogu u određene dane dobiti potpuni oprost.

Eufrazijana: Justinijan izravni investitor

Poreč ima najstarije biskupsko središte u Istri i sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i vjerojatno »najstariju starokršćansku katedralu u svijetu«, kako je napisano u elaboratu nakon čijeg je prihvaćanja Eufrazijeva bazilika 1997. godine upisana na listu svjetske graditeljske baštine. Možda u svijetu postoje i starije i veće, neki tvrde i ljepše, ali ni jedna nije u tolikoj mjeri sačuvala sve svoje osnovne elemente koji čine poseban katedralni sklop: skupinu građevina strogo određene liturgijske namjene iz najstarijih kršćanskih vremena.

(Arhiva Glasa Istre)

Svi se ti sadržaji koriste i danas. Pa svako predstavljanje starokršćanskih, predromaničkih i ranoromaničkih crkava na prostoru Poreštine svakako mora početi s tom posebnom crkvom – Eufrazijevom bazilikom, popularno nazvanom Eufrazijana.

Dva su biskupa iz prvih stoljeća kršćanstva u Istri imali snažan utjecaj na Porečku biskupiju. Oni su u velikoj mjeri utjecali na smještaj katedrale unutar porečkih zidina, ali i na njezin današnji izgled. Prikazani su jedan pokraj drugoga na slavnom mozaiku u apsidi porečke biskupske bazilike: sv. Mauro i Eufrazije.

Posebna i prkosna ličnost

Biskup Eufrazije (oko 540.-560.) bio je izravni predstavnik Justinijanove politike obnove Rimskog Carstva. U skladu s Justinijanovom praksom bio je crkveni, ali i svjetovni gospodar svoje biskupije. Zna se da je osim nove raskošne crkve na mjestu stare i porušene, izgradio i biskupsku palaču. Bio je sasvim sigurno velik pouzdanik cara Justinijana i ravennskog nadbiskupa Maksimijana. Rečeno današnjim jezikom, preko Eufrazija Justinijan je bio izravni investitor nove bazilike.

(Arhiva Glasa Istre)

Ostat će neriješena tajna zašto je tadašnji najmoćniji vladar poželio u Poreču izgraditi raskošnu crkvu, čiji će građevni kompleks pokriti desetinu maloga grada.

Eufrazije je nesumnjivo bio posebna i prkosna ličnost. O tome svjedoči i to što je svoj lik smjestio u svod središnje apside i nadomak Majke Božje, a nalazi se između Sv. Maura i arhiđakona Klaudija sa sinčićem koji se također zove Eufrazije. O tome svjedoče i natpisi uz njihove likove. Eufrazije je sredovječni čovjek koji u rukama drži model crkve, a prema nekim nagađanjima Klaudije mu je bio brat i upravitelj biskupskih imanja. Zanimljivo je da Klaudijev sin u ruci drži svitak za koji neki tvrde da je projekt crkve. O uznositoj i pomalo hvalisavoj Eufrazijevoj osobnosti svjedoči iznimna raskoš crkve i biskupskog sjedišta, ali i dugački natpis u srednjoj apsidi kojim se slavi i hvali njegovo djelo. Također postoji i natpis u južnoj apsidi na trupu oltara gdje se kaže da je »sluga Božji, biskup Eufrazije« izgradio crkvu iz temelja »u jedanaestoj godini svoga biskupovanja«, što je inače važan podatak za određivanje godine izgradnje. Valja još reći da su i svi kapiteli u bazilici označeni Eufrazijevim monogramom, pa stoga i ne čudi da se bazilika naziva Eufrazijevim imenom iako je posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo.

Formoza: Djelo nadbiskupa Maksimijana

Kršćanstvo je u Istri počelo zadobivati svoje korijene već u 4. st., da bi Pula već u 5. st. postala biskupskim središtem. Građevina iz vremena ranog kršćanstva koja je bila značajna u to doba za Pulu bila je bazilika Sv. Marije Formoze, koja je upravo zbog svoje ljepote dobila ime Formoza. Bazilika je ujedno i jedan od najznačajnijih spomenika za poznavanje ranokršćanske sakralne umjetnosti u Hrvatskoj. Dao ju je izgraditi jedan od najznačajnijih autoriteta tog vremena, nadbiskup Maksimijan. U vrtlogu stoljeća ljepota bazilike je izgubljena ponajviše zbog mletačkih pljački koje su puno puta zahvatile Istru, a i samu Pulu. Od njezina masivnog izgleda danas je vidljiv samo malen dio te gracioznosti.

(Arhiva Glasa Istre)

Bazilika Sv. Marije Formoze najznačajniji je spomenik bizantske arhitekture koji je dao sagraditi ravenski nadbiskup Maksimijan, još dok je bio pulski đakon. Smatra se jednim od »najznačajnijih spomenika za poznavanje sakralne umjetnosti u Hrvatskoj«. Zajedno s benediktinskim samostanom činila je arhitektonski skup koji je obuhvaćao gradsku četvrt kod južnih bedema kasnoantičke Pule. Pripadala je tipu trobrodnih bazilika s apsidom. Povjesničar Petar Kandler zabilježio je da je crkva izgrađena u drugoj polovici 4. st. na ruševinama Minervina hrama.

Njena unutrašnjost bila je ukrašena mozaicima, freskama, reljefima i raznim mramornim stupovima.

Vrsar: Ostaci bazilike pokriveni zemljom

U neposrednoj blizini romaničke bazilike Sv. Marije, u kamenom i zidom ograđenom dvorištu nalaze se ostaci starokršćanske bazilike iz 4. st. Danas su ostaci bazilike pokriveni zemljom.

Prema mišljenu povjesničara, kršćani su tijekom 2. i 3. st. na ovim prostorima prvotno obavljali vjerske obrede u privatnim kućama, da bi potom u 4. st., nakon što je imperator Konstantin Veliki (306. – 337.) Milanskim ediktom (313.) dozvolio kršćanima slobodno ispovijedanje vjere, sagradili baziliku.

U kolovozu i rujnu mjesecu 1935. godine fragmente bazilike otkopao je talijanski arheolog Mario Mirabella Roberti. Bazilika je bila pravokutnog tlocrt, istovjetna bazilikama izgrađenim tijekom prve faze starokršćanske arhitekture. U sastavu bazilike nalazila se i krstionica, dok je predvorje bilo smješteno uz zapadnu fasadu. Tijekom 6. st. izgrađena je i apsida, dok je pod bio prekriven mozaicima. Iako su mozaici sačuvani samo fragmentarno, prepoznatljiva je njihova umjetnička cjelina, jer su dekorirani vrlo interesantnom starokršćanskom ikonografijom s motivima preuzetim iz prirode: lišće, vijenci, košarice s grožđem, i životinjskog svijeta – ribe, paunovi ili golubovi.

Motivi kao što su ribe iz istarskog mora te prikaz godišnjih doba dokazuju da su mozaici rađeni u domaćim radionicama. Središte mozaika čine 73 kruga međusobno spojena pletenicama. Bazilika je svojevremeno bila srušena te pretvorena u uljaru, ali prema umjetničkim karakteristikama, prikazi na mozaicima slični su onima iz Teodorove bazilike u Akvileji iz 7. st.

Nezakcij: Dvojne bazilike

Prapovijesnu gradinu na kojoj se razvio rimski municipij, Nezakcij, početkom 20. st. počeo je istraživati tršćanski arheolog Alberto Puschi (1853.-1922.). Otkrio je u najmlađem i najbolje sačuvanom sloju starokršćanske dvojne bazilike. Bile su izgrađene na sjeveroistočnom dijelu Nezakcija, između termi i foruma.

(Arhiva Glasa Istre)

Sjeverna bazilika je manja i starija, jednobrodna građevina i ima polukružnu apsidu sa svećeničkom klupom. Zidovi su raščlanjeni plitkim lezenama, a na uglovima je učvršćena pilastrima. Uz sjeverni zid crkve tri su prostorije koje su možda služile za pripremu krštenja, sakrament potvrde i krstionica u kojoj se nalazio bazen kvadratnog tlocrta. Unutar crkve se nalazio povišeni podij, ostaci polikromnog mozaika i prazna kutija za relikvije.

Južna crkva je veća i ima dvije faze gradnje. U prvoj je imala svećeničku klupu uz apsidu, čiji su ostaci i danas vidljivi, ali nije sigurno je li originalno bila trobrodna bazilika ili je tako pregrađena u drugoj fazi. Južni zid je učvršćen s dva jaka pilastra, a začeljni i pročelni zidovi su ukrašeni lezenama.

Obje crkve su na pročelju povezane dugim hodnikom iz kojeg se ulazilo u crkve i u pomoćne prostorije. Uništene su početkom 7. st. u avaroslavenskim prodorima.

Stručnjaci i istraživači još uvijek nemaju usuglašena mišljenja ni o razlogu nastanka dvojnih bazilika, ni o njihovoj funkciji. Jedno od objašnjena kaže: jedna je bila posvećena službenom kultu, a druga namijenjena sepulkralnom (pogrebnom) kultu, ili pak kultu lokalnih mučenika koje je puk osobito volio.

Sv. Marija u Balama

Bazilika Sv. Marije Velike u Balama porušena je u drugoj polovici 19. st. kako bi se izgradila veća župna crkva, posvećena 1881. godine. Podatke o prvobitnom izgledu crkve pridonose skice i arhitektonski snimci iz 1841. godine te dijelovi crkvenog namještaja izloženog u kripti današnje crkve.

Prvotna crkva bila je velika trobrodna bazilika, čiji su brodove odvojeni pomoću šest pari stupova od kojih je svaki imao drukčiji kapitel. Kapiteli pripadaju dvama osnovnim tipovima, košarasti i korintski, i očita su transformacija kasnoantičke baštine te, iako pomalo nezgrapni, iznimno su izražajni, a autor im je prozvan majstorom kapitela iz Bala. Zahvaljujući kapitelima bilo je moguće datirati crkvu na kraj 8. ili početak 9. st. kao karolinšku građevinu. Tlocrt bazilike s tri istaknute apside, koje su iznutra polukružne, a izvana poligonalne, ukazuje i na bizantsko nasljeđe, a time doprinose nadvratnici s križem proširenih dovršetaka krakova i gljivasti otvor vrata na sjevernom brodu crkve.

Crkva se tijekom vremena mijenjala pa je u 11. st. skraćena za jednu kolonadu, a novonastalo predvorje poslužilo je za ukope i gradnju zvonika. Crkva tada dobiva i novu korsku pregradu, a gradi se i jednobrodna memorijalna kapelica.

Tu se nalazio i samostan, koji tijekom vremena, zajedno s crkvom polako propadao, da bi u 17. st. bio ruševan. Njegovi prostori potom dobivaju gospodarsku namjenu. U isto vrijeme gradi se manja barokna crkva, na mjestu nekadašnjeg srednjeg broda bazilike.

Batvači – dojmljiva bazilika Sv. Foške

Pokraj naselja Batvači, na Vodnjanštini, nalazi se dojmljiva bazilika Sv. Foške, važan kulturno-povijesni spomenik koji je s obzirom na svoju veličinu podignut podalje od naselja i današnjih kuća za odmor. Ne postoje dokumenti iz kojih bi se moglo zaključiti kada je sagrađena.

Nalazi se nedaleko pretpovijesne gradine, zidana je kao trobrodna bazilika, s bočnim brodovima visokim gotovo koliko i glavni brod. Tri para polukružnih arkada dijelilo je glavni brod od bočnih zidova. Istočne su arkade veće od ostalih i naslanjaju se na četvrtaste monolitne pilastre, a ostale se arkade uzdižu na masivnim zidanim stupovima.

Za crkva Sv. Foške kaže se da je »arhitektura bez arhitekta«. O tome govore brojni rustični detalji: svaki je prozor različite veličine, »kapiteli« arkade su obične ploče priklesanog kamena što znači da u gradnji nisu sudjelovali vješti klesari. Treba pretpostaviti da su majstori graditelji crkvu zidali po uzoru na neku drugu, stariju crkvu, vjerojatno iz neposredne okolice. Možda je to bila upravo nešto veća trobrodna bazilika kod Gurana, sagrađena u 8. st.

Crkvu su vjerojatno zidali domaći majstori, ali su zidne slike izradili vrsni slikari koji su u Istru došli iz udaljenih krajeva nedugo nakon njezine izgradnje. To je najmonumentalniji primjer romaničkoga zidnog slikarstva u Istri.

Ispred pročelja su pilastri i lukovi velikog proštenjarskog trijema – lopice, koja je sve do 50-ih godina prošlog stoljeća imala sačuvan krov. Srednjovjekovnoj crkvi pridodana u vrijeme baroka. Ovako prostrana lopica, jedna od najvećih, ako ne i najveća u Istri, ukazuje da se i u prošlosti na blagdane kod crkve okupljao velik broj vjernika, za koje je natkriveni trijem bio uredno popločan velikim kamenim pločama te opremljen udobnim kamenim klupama.

Nekadašnji izgled crkve bitno je izmijenjen u rekonstrukciji koja je trajala od 2000. do 2004. godine. Vraćanje bazilikalnosti crkvenoj građevini izmijenilo je u velikoj mjeri njezin vanjski volumen. Zauzvrat je crkva dobila elegantnije proporcije i ponovno je uspostavljena izvorna rasvjeta središnjeg prostora kroz prozore vrh glavnog broda.

Sv. Foška je popularna svetica u Istri, stoga svake prve nedjelje nakon 13. veljače (blagdan Sv. Foške) ovoj crkvi hodočaste vjernici odasvud.

Povezane vijesti

• JOŠ JEDNA INVAZIJA: Istarsko more ponovo je krcato rebraša, odvratnih organizama zbog kojih se ljudima gadi kupanje i koji ugrožavaju inćune
• THE GUARDIAN PROGNOZIRA: "Istra, ljupki kutak Hrvatske, mogla bi postati Toskana Milenijalaca"
• ANALIZA CIJENA: Tko želi apartman na atraktivnim lokacijama u Istri, morat će "istresti" pravo malo bogatstvo