idemo "vo Dinjane"
Vodnjan-Dignano, grad izgrađen kamenom i dušom
(Privatna arhiva)
Vodnjan (Dignano) je poput susjednog Svetvinčenta podignut u ravnici umjesto na brežuljcima kao većina starih istarskih kaštela. Smješten je na zaravni koja je približno 6 kilometara udaljena od mora (Fažana), a pokraj njega prolazi spoj Istarskog ipsilona Kanfanar – Pula, državna cesta Pula – Trst i željeznička pruga Pula – Divača. Od Vodnjana se granaju lokalne ceste prema Peroju i Fažani, odnosno Žminju, Barbanu i Marčani te Galižani. U sastavu Vodnjana su naselja Gajana, Galižana i Peroj.
Ime po Vicusu Attinianumu
Nastanak je naziva Vodnjan pomalo neobičan. Iako bi se moglo pomisliti da talijanski oblik Dignano, potječe od latinskog pridjeva dignus (dostojan, vrijedan), koji taj gradić nesumnjivo zaslužuje, ipak potječe od negdašnjega vlasnika Vicusa Attinianuma, vjerojatno isluženoga rimskog veterana. To u Istri nije neobična pojava jer su mnoga naselja nazive baštinila iz antike pa je, primjerice, Marčana ime dobila po nekom Marciusu, odnosno Marciju, a Ližnjan prema izvjesnom Liciniju, vlasnicima posjeda na tim područjima.
Za hrvatski naziv zaslužno je okolno seosko stanovništvo koje je noseći svoje plodove na vodnjansku tržnicu govorilo da idu "vo Dinjane". Da sve bude još čudnije, pobrinuli su se i Nijemci koji su Vodnjan zabilježili i kao Wasserburg (to je inače naziv za utvrde s vodenim opkopima). U slučaju Vodnjana njemački naziv je pogrešan jer srušeni vodnjanski kaštel to nikad nije bio. Spomenimo da se hrvatski naziv grada spominje u Istarskom razvodu, pravnom dokumentu o razgraničenju istarskih komuna iz 14. stoljeća.
Područje Vodnjana bilo je gusto naseljeno u brončano i željezno doba te za rimske vladavine. O tome svjedoče prapovijesne gradine i rimske ladanjske vile.
U pisanim vrelima kao Vicus Atinianus prvi se put spominje 1150. godine. Do sredine 14. stoljeća cijelo je područje pripadalo pulskoj općini. Prema predaji, tada se sedam sela iz okolice Vodnjana nakon velikih i krvavih obračuna između pristaša akvilejskog patrijarha i Mletaka odlučilo ujediniti protiv vanjskog neprijatelja preseljenjem u utvrđeni Vodnjan. U najveći kaštel navodno su se preselili žitelji Mednjana, Gurana, Gusana, Sv. Kirina, Mandriola, Sv. Mihovila od Banjola i Sv. Lovre, pa je gradić znatno porastao.
Kaštel jezgra naselje
Vodnjan je od 1331. godine pod vlašću Venecije, a o počecima se urbanog života ništa ne zna, ali se zna da je na današnjem glavnom trgu stajao kaštel sve do 19. stoljeća. Oko kaštela se razvilo trgovačko naselje koje se postupno oblikovalo oko glavne ceste. Krajem 14. stoljeća došlo je do razgraničenja s pulskom općinom. Grad je novi statut dobio 1492. godine u kojem su potvrđena prijašnja prava zabilježena u statutu iz 13. stoljeća.
Za razliku od brojnih drugih istarskih naselja, nije bio toliko pogođen teškim epidemijama kuge u južnoj Istri tijekom 16. i 17. stoljeća, kad su opustjela mnoga sela u okolici. Zato je uspješno očuvao romanski karakter stanovništva jer su u okolna sela naseljavani prebjezi pred Turcima. Grad je i jedan od jezičnih istarskih otoka istriotskog, odnosno istroromanskog govora koji se razvio iz vulgarnoga latinskog, a govorio se Furlaniji, Istri i Dalmaciji (uz Vodnjan to su još Galižana, Šišan, Fažana, Bale i Rovinj).
Povoljan je demografski i gospodarski razvoj omogućio Vodnjanu da do sredine 19. stoljeća postane brojniji, važniji i bogatiji grad i od obližnje Pule koja je nakon slavne rimske prošlosti gotovo bila potpuno uništena kužnim bolestima i svadljivošću vlastodržaca.
Iako su cestovno povezivanje Pule i Trsta te gradnja željezničke pruge stvorili sve preduvjete za daljnji demografski i urbanistički napredak, nazadovanje je Vodnjana počelo početkom 20. stoljeća, da bi se nakon Drugog svjetskog rata iselilo gotovo kompletno talijansko stanovništvo, pa se broj stanovnika gotovo prepolovio.
Ostaci tridesetak crkvica
Grad je gotovo u cijelosti očuvao srednjovjekovni urbanistički oblik neutvrđenog i gusto izgrađenog naselja. Oblikovao se u 17. i 18. stoljeća uz dvije glavne ulice te niz vijugavih ulica i sporednih prolaza. U središtu se naselja sačuvalo nekoliko palača iz 15., 16. i 17. stoljeća koje su izgrađene u stilu venecijanske gotike i baroka. Među njima posebno se ističe gotičko renesansna palača Bettica iz 14. i 16. stoljeća.
U Vodnjanu i njegovoj bližoj i daljnjoj okolici sačuvano je ili su sačuvani ostaci tridesetak crkvica, počevši od predromaničkih do onih iz 19. stoljeća. Najveća je među njima barokna župna crkva Sv. Blaža, izgrađena u razdoblju od 1760. do 1850. na mjestu starije ranoromaničke trobrodne bazilike, koja je prije nego što je postala župna crkva služila kao grobljanska. Radove je dugo vodio piranski arhitekt Domenico Dongetti, a građena je po uzoru na venecijansku crkvu San Pietro in Castello, koju je projektirao Andrea Palladio.
Trobrodna je to bazilika pravokutna tlocrta s polukružnom apsidom, ima kupolu visoku 25 metara. Pročelje je ukrašeno golemim kipovima sv. Blaža, sv. Petra, sv. Lovre, sv. Pavla i sv. Kvirina, koje su izradila braća Andrea i Giovanni Trevisan, sinovi samoukog i cijenjenog slikara Veneria iz Vodnjana.
Najviši zvonik u Istri
Osim po svojoj graditeljskoj vrijednosti, crkva je poznata i po vrijednoj zbirci sakralne umjetnosti, utemeljenoj 1984. godine. Ukupno je u vodnjanskoj stolnoj crkvi pohranjeno i popisano 370 relikvija ili zemaljskih ostataka 250 svetaca. Velike zasluge za to idu donedavnom, dugogodišnjem vodnjanskom župniku mons. Marijanu Jeleniću.
Uz župnu crkvu Sv. Blaža uzdiže se najviši zvonik u Istri, visok 60 metara (s križem na vrhu i 4 metra više) koji izgledom i graditeljskim elementima podsjeća na zvonik Sv. Marka u Veneciji. Zvonik se počeo graditi 1815. godine nakon posjeta cara Franje I. koji je položio kamen temeljac. Dovršen je tek 1882. godine prema projektu baljanskog arhitekta Antonija de Perrisa.
Od ostalih vodnjanskih crkava spomenimo Sv. Lucu pokraj željezničkog kolodvora, na čijem je mjestu, kako se pretpostavlja, bila trobrodna bazilika iz 6. stoljeća Crkva Sv. Katarine smještaju u 12. ili 13. stoljeća. Vrlo je stara i crkva Sv. Jakova, građena na mjestu prijašnje između 11. i 13. stoljeća. Ispred nje se zbio jedan od najvažnijih događaja u vodnjanskoj povijesti: napisan je i usvojen Statut 1492. godine.
Sakralni objekti izvan grada
Za crkvu Sv. Marije od Traverse, izvan grada, govori se da je izgrađena na mjestu gdje je nekad stajala manja crkva Sv. Marije od Izvora iz 12. stoljeća, pred kojom se, prema predaji 1229. godine zaustavio sv. Antun Padovanski i osnovao manji samostan. Sadašnja je izgrađena 1615., a držali su je franjevci konventualci.
Izvan grada bila je još jedna crkva - Sv. Jakova, ali su joj ostaci uništeni gradnjom Istarskog ipsilona. Na cesti za Bale nalazi se crkva Sv. Franje Asiškog s freskama iz 14. stoljeća. Za gradsku crkvu Gospe Karmelske iz 17. stoljeća govori se da je građena na mjestu crkve Sv. Sebastijana. Spomenimo da je crkva Sv. Martina (14. stoljeće) bila sjedište crkvene inkvizicije za Istru, a da je crkvica Sv. Križa (15. stoljeće) bila sjedište bratovštine bičevalaca (flagelanata).
Na današnjem Narodnom trgu nalazio se često spominjani vodnjanski kaštel, zapravo prvotna jezgra okupljanja suvremenog naselja. Izgrađen je oko 1300., a porušen je po nalogu Giovannija Andree Dalla Zonce godine 1808. za vrijeme Napoleonove uprave u Istri, kako bi ustupio mjesto središnjemu gradskom prostoru. Sudeći prema Petronijevoj veduti iz 17. stoljeća i tlocrtu njegovih ostataka iz 1849. godine bio je to velik kompleks u obliku izduženog četverokuta, koji je imao visoke ugaone branič-kule te prostrane dvokrilne i dijelom dvokatne palače.
Na trgu su raskošne zgrade, poput neogotičke vijećnice, kuća Benussi i Bembo te palače Bradamante.
Istaknimo jednu neobičnost iz središta grada: Ulicu sv. Jakova, vjerojatno najkraću i najužu istarsku ulicu (dužina 20 metara, širina 80 centimetara) koja konkurira uličici kolokvijalno zvanoj "Pusti me proć" u Dioklecijanovoj palači u Splitu (duga manje od 10 metara, široka 57 centimetara).
Srednjovjekovno naselje Guran
Srednjovjekovno naselje Guran, smješteno 2,5 kilometara od Vodnjana, prvi se put u povijesnim vrelima spominje 1150. godine. Mali se zaseok Guran nalazi pokraj ceste prema Barbanu, a sa sjeverne su strane ceste ostaci starog Gurana. Temeljito se istražuje od 2001., a sudeći prema rezultatima dosadašnjih arheoloških istraživanja, čini se da je Guran nastao krajem 8. stoljeća nakon franačkog osvajanja Istre. Potpuno je napušten nakon kužnih epidemija tijekom 13. ili 14. stoljeća.
Jedna je od rijetkih uspomena na to nekad veliko i utvrđeno naselje stancija pokraj crkve Sv. Šimuna. Ovdje su otkriveni ostaci srednjovjekovnog Gurana, naselja ovalnog tlocrta i opasanog suhozidnim bedemima, koje je nastalo neovisno o negdašnjim rimskim gospodarsko-ladanjskim zdanjima.
U istraživanjima su otkriveni ostaci brojnih crkava koje su izgrađene izvan zidina. Najveća je trobrodna četverokutna bazilika nepoznatog titulara s tri četverokutne upisane apside. Pretpostavlja se da je to najprije bila privatna i memorijalna crkva nekoga franačkog velikodostojnika. Pronađen je i zvonik koji je u romanici prislonjen uz južno pročelje, što bi moglo značiti da je bazilika u 12. stoljeću pretvorena u župnu crkvu.
Manja je crkva Sv. Šimuna, apostola i mučenika, 350 metara od guranske bazilike. Riječ je o dvoranskoj crkvi ravnoga začelja s tri polukružne upisane apside. Uz crkvu je bilo groblje u kojem se pokapalo od 7. do 14. stoljeća.
Otkrivena je i treća dotad nepoznata jednobrodna crkva s dvije upisane apside. To je crkva Sv. Cecilije, zaštitnice glazbenika, pjesnika i slijepih, koja se nalazi pokraj istoimena zaselka, odnosno stancije. Otkrivena je 2004. godine.
Na trasi magistralnog plinovoda Pula – Karlovac pronađeni su tragovi crkve Sv. Severina, građena od 750. do 850. godine. Ulomci amfora i uljanica tzv. jugoistočnoalpske kućne keramike, upućuju na doseljavanje izbjeglica iz zapadne Panonije i Norika. To potvrđuje i posveta sv. Severinu (oko 410.-482.), koji je propovijedao u Noriku (sadašnjoj Austriji) i osnivao pribježišta za izbjeglice pred hunskom najezdom. Vjerojatno je građena početkom 9. stoljeća, na antičkom agrarnom kompleksu i kratko bila u uporabi.
Istraživanja vezana uz Stari Guran vrijedan su doprinos poznavanju utvrđenih srednjovjekovnih naselja budući da se dosad znalo samo za naselja koja su se razvijala na antičkom predlošku. Za Guran se zna da se razvio samostalno i neovisno o antičkim vilama. (U pisanju ovog teksta koristio sam, među ostalim, članak "Kašteli u zaleđu Pule", Građevinar, 2/2013.)
Zanimljivosti
KAŠTEL Kroz stoljeća je vodnjanski kaštel bio na udaru Mađara, vojske Frankopana pa opet Mađara i Uskoka te ga je često trebalo renovirati i popravljati. Vodnjan je ostao bez kaštela 1808. godine, kada se javila potreba za slobodnim prostorom. Srušen je, a njegov je kamen korišten za popločavanje vodnjanskih ulica, dok je dio prodan za privatne potrebe.
PALAČE Palača Bradamante, na glavnom trgu ističe se crvenim pročeljem napravljenim u gotičkom stilu. Sagrađena je u 17. stoljeću. Tijekom vremena imala je različitije funkcije. U njoj je neko vrijeme bio zatvor, služila je kao gradski arhiv, bila je gradsko skladište žitarica, kazalište, sjedište načelnika. Na njezinom se pročelju nalazi veliki sat iz 1877. godine, a na prvom katu je biblioteka. U predvorju su postavljeni svi grbovi gradskih rektora i uglednih obitelji. Zgradu koristi Zajednica Talijana Vodnjana.
Kuća Benussi izgrađena je u gotičko venecijanskom stilu, s ukrašenim prozorima i pročeljem u kamenu. U blizini trga nalazi se još jedna palača, također u gotičko venecijanskom stilu, palača Bettica u kojoj je smješten Gradski muzej.Palaču je u 14. stoljeću izgradila moćna obitelj Bettica. Od propadanja spašava je potomak ove obitelji 1931. godine. U novije doba velika obnova dovršena je 2008. godine. Zaštićeni je spomenik kulture.
MURALI Na zidovima četrdesetak kuća u Vodnjanu nalaze se murali. Stvaranje murala postala je tradicija otkad je pokrenut međunarodni festival posvećen street art umjetnosti, što ga je pokrenuo Eric Derocchi.
KAŽUNI Najveći broj istarskih kažuna nalazi se u vodnjanskom kraju, kažu oko tri tisuće. Na ulazu u Vodnjan otvoren je 2021. godine Park kažuna, mali muzej na otvorenom. U njemu su dvije vrste kažuna. Prvi su okrugli koji stoje sami, drugi su ugrađeni u zid što ide oko polja.
Grbovi
Govedo na grbu obitelji Manzoni
Zanimljiv grb vodnjanske obitelji Manzoni sa stiliziranim vijencem i likom goveda, nalazi se na pročelju palače Benussi iz 15. stoljeća.
Jelen na grbu obitelji Marchesi
Na grobnice uglednog građanina Vodnjana, Pietra Marchesija, nalazi se njegov obiteljski grb na kojem je galopirajući jelen, iznad ukrašenog tornja s gradskim vratima. Marchesi je zapamćen kao pionir mehaničkih proizvodnih strojeva. Godine 1899. darovao je gradu električnu rasvjetu, prvu u Istri! Primijenio je električnu energiju u uljarama, mlinovima, destilerijama i drugim mehaničkim sredstvima rada pa ga se može smatrati najvećim industrijalcem toga vremena. Usto, Pietro Marchesi bio je i umjetnik: autor je kazališne scene za operu "Istarska svadba" (Nozze Istriane) Antonia Smareglie.
Tajanstveni grb postolara
Postolari su u svoje zlatno doba bili "vladari" Vodnjana: vladali su Trgovačkom ulicom, koja je vrvjela njihovim radionicama. Ova je ulica najduža u gradu, pruža se više od kilometra. O njihovom se grbu malo zna, a može ga se vidjeti u Ulici Forno Grande, na fasadi zgrade s kućnim brojem 68.
Grb vodnjanskih postolara prikazuje dvije figure, alat i govedo, datum 1549., te natpis ?.MARTIN F.?.LC.
Istraživanja su pokazala da je alat prikazan iznad natpisa sličan jednom od alata na naslovnici Statuta Bratovštine postolara iz Udina iz 1509. godine, kao i alatu na drevnom pečatu postolarskog obrta iz Venecije. Radi se o nožu savijene oštrice, vrsti noža za kožu koji se upotrebljavao u srednjem vijeku. Ispod datuma je figura goveda koja bi mogla simbolizirati najvažniji materijal postolarskog obrta, dakle, kožu. Stoga se vjeruje da je on na neki način povezan s postolarskim obrtom u Vodnjanu i sa spisima često spominjanog obrtnika majstora Martina.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
