Ernest Radetić, rođen u Baderni 1899., preminuo u Zagrebu na sutrašnji dan, 7. listopada 1980, bio je književnik i publicist, nakladnik i urednik. Školovao se u Baderni, Pazinu i Travniku. Za Velikog rata upućen je na talijansku bojišnicu, a nakon propasti Austro-Ugarske Monarhije završio je u talijanskom logoru.

Istarski Ivica Kičmanović

Josip Bratulić je napisao da je Radetić u svojim pripovijestima i zapisima dao impresivnu sliku svojeg putovanja na školovanje iz rodne Baderne, preko Tinjana i Drage, do vlaka u Sv. Petru u Šumi. I zaključio: "Još jedan istarski Ivica Kičmanović".

Radetić je pak o odlasku iz doma u Baderni u svijet napisao: "Na 16. rujna 1944, navršilo se ravnih 35 godina, odkako me majka odvela od kuće, iz rodne moje Baderne, u Pazin, da me upiše u gimnaziju. Majka bijaše ostala sama, udovica, s nas tri nejaka pileta. Najstarijemu bratu bijaše devet, meni šest, a najmlađemu jedva tri godine, kad nam je umro otac.

U mom rodnome selu Baderni, nad Porečom, bijaše već 1896. otvorena prva hrvatska pučka škola Družbe Sv. Ćirila i Metoda. Oko nje se, kao oko svog mezimčeta prvienca, bijaše okupilo sve što hrvatski misli i osjeća u onom dotad zapuštenom kraju. Naši su seljaci školu, tako reći, sami vlastitim žuljevima izgradili… Otci su naši na svoju školu i na svoje Gospodarsko društvo za štednju i zajmove, koje su istodobno, na poticaj Dra Matka Laginje, osnovali, bili vanredno ponosni.

… Prolazile su godine, mati se grbila i mučila svakojako, na koncu i u biedi umrla, druga su dva brata patila, da bih ja mogao postati "gospodinom", pa i oni obojica otišli pod zemlju. A život, koji ne miluje nikoga, tukao je i mene. No daleko je više, daleko teže, tukao moj jadni mali sviet dolje u onoj nesretnoj mojoj Istri. Svi smo svjedoci strašne Kalvarije, koju je posljednjih 25 godina prošao, a i još je uviek prolazi onaj naš dobri narod.

A mene bez prestanka pale rieči onih triju davno već pokojnih staraca, koji su me s onoliko ljubavi, nade i vjere, odpratili na mom prvom putu u sviet. "Ne zabi nas, dite moje, nikada! Reci svakon lipu besedu za nas! I povidaj svakon, kako nan je težko i koliko, brižni, patimo".

Život i djelovanje u Zagrebu

Život i rad u Zagrebu Radetić je počeo 1920. godine, uređivanjem i pisanjem: službovao je u pošti gdje je uređivao list "Pošta".

U "Istarskoj riječi", što je do 1929. godine izlazila u Trstu, objavljivao je pripovijesti, zaokupljen životom istarske emigracije pod fašizmom. U njezinu izdanju tiskao je svoju prvu knjigu proza "Kad se užge mlada krv" (1928.). Zbog smjelosti da narodna vjerovanja i legende pretoči u pripovijestima neposredno i bez ikakve unutarnje cenzure, neki su mu prijatelji iz klerikalnih krugova taj grijeh spočitavali cijeloga života!

U Zagrebu je 1929. godine pokrenuo "Istru", glasilo istarske (hrvatske i slovenske) emigracije, uređujući ga do 1931., nakon čega list skreće "ulijevo", a on ga je ponovno preuzeo od 1939. do posljednjega broja rujna 1940. godine. Godine 1930. iznova je potaknuo izlaženje lista za mladež "Mladi Istranin", koji se do 1914. zvao "Mladi Hrvat". Za mladež je napisao zbirku priča "Iskre pod pepelom" (1943.).

"Mladi Istranin" bio je rado čitan među školskom omladinom u Hrvatskoj i u onovremenoj Jugoslaviji, osobito zbog stripa o nestašnim Fliku i Floku. U rujnu 1940. prestala je izlaziti "Istra", a u ožujku 1941. i "Mladi Istranin".

Time je znatno pridonio jačanju političke svijesti o povijesno utemeljenom hrvatskom karakteru Istre i potrebi njezina priključenja Hrvatskoj.

Aktivni kazališni dobrotvorac

Zagrebačka radiostanica izvodila je njegove humoristične radiodrame: "Ulični fotograf" (1938.), "Laž" (1938.), "Rasprava o siru" (1939.) i druge, a pozornice u zemlji i inozemstvu drame: "Za goli život: suvremena drama iz života hrvatskog naroda u Istri u tri čina" (1936.), "Vihor" (1941.), "U pomoć" (1942.) i druge.

Bio je veoma aktivan u Matici hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. U knjizi Hrvatska radio drama do 1957. piše da je Radetić "naš najplodniji djelatnik na području književno-radiofonskog stvaralaštva u prijeratnom razdoblju", odnosno da pripada malobrojnim eksperimentatorima koji su tražili nove, mediju prikladnije modele radio-dramaturške naracije, svjesni da je i moderna kazališna drama u potrazi za novim putovima.

Za radio dramu "Za goli život" (1936.), Slavko Zlatić je napisao glazbu za naricaljku i za pjesmu "Oj divojko, jabuko rumena". Napjeve za alegorijsku sliku "Vilino kolo" (1933.) napjeve je uglazbio Ivan Matetić Ronjgov.

U knjizi "Iskre pod pepelom" (1943.) sabrao je pripovijesti koje su izlazile u časopisima, i bila je 1944. godine nagrađena kao najbolje djelo za mladež.

Objavio je i niz članaka s temama religijske kulture.

Nakon Drugoga svjetskoga rata – kao narodnjak i dosljedni katolik u vremenima kada su se smjele promicati samo ljevičarske ideje – odmaknuo se od javnoga intelektualnoga rada. Ipak 1961. godine na poziv Mije Mirkovića (Mate Balote) ponovno se aktivirao pa je 1962. objavio knjižicu "Otac: događaj iz istarskog narodnog života u jednom činu" i knjigu "Razbijeni mozaik". Na njemačkom jeziku objavio je 1966. godine "Die Arena von Pula".

I još jedna informacija. Ernest Radetić je, doduše skromno, bio suradnik Istarske Danice 1972, koju su vlasti zaplijenile i zabranile. Neki su autori (Ive Rudan, Miroslav Bertoša) zbog svojih priloga u Istarskoj Danici 1972 snosili političke posljedice. Te godine, Danica je bila prvijenac, koju je iznova, nakon osamnaest godina, oživio Anton Hek, svećenik na studiju u Zagrebu sa skupinom prijatelja. Prvijenac – pa odmah zabrana! Hek je već vremešnog pisca (73) Radetića privolio da "nešto" napiše za Danicu. To "nešto" bio je "Istarski vremeplov".

U svojem kapitalnom djelu Istarski zapisi iz 1969. godine dao je širok pregled hrvatskoga pitanja u Istri druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća, donoseći činjenice i objekcije koje ljevičarski pisci toga vremena nisu htjeli, znali ili smjeli napisati. Pisao je o djelovanju hrvatskih pravaša na čelu s Matkom Laginjom, o važnom radu Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru, o potpori Hrvatima u Istri diljem Hrvatske i ujedinjenju Istre s Hrvatskom, o raznim uglednim istarskim narodnjacima antifašistima.

Uništena "Istra pod Italijom"

Knjiga "Istra pod Italijom 1918–1943" doživjela je tri izdanja: 1. u autorovoj nakladi 1944. godine, 2. (1. pretisak) u nakladi IKD Juraj Dobrila, Pazin 1990. i 3. izdanje (2. pretisak) u nakladi Matice hrvatske, ogranak Rijeka.

Spomenimo tek da je knjiga poslužila kao dokument Međunarodnoj komisiji za razgraničenje Jugoslavije s Italijom, a Josip Bratulić (1990.) o knjizi "Istra pod Italijom" piše: "Ona osvjetljava jedno teško razdoblje u povijesti našega naroda u Istri, pod talijanskom okupacijom. Kad je knjiga izašla iz tiska, bila je zbog pravopisa kojim je tiskana, zbog promijenjenih političkih prilika, ali i zbog autora, koji ni u jednom režimu nije bio persona grata, povučena iz prodaje, uglavnom uništena, otpremljena iz tiskare u tvornicu papira.

Radetićeva knjiga "Istra pod Italijom" tek sada, u pretisku, postaje prisutna među čitaocima u Istri, Rijeci, Hrvatskoj. Povjesničari su temeljitije, opširnije i dokumentiranije prikazali povijesno razdoblje Istre koje obrađuje Radetićeva knjiga, ali način na koji je to učinio književnik Ernest Radetić sigurno će naći mnogo čitalaca, jer povijest treba pamtiti da se ne bi ponovila.

Čitaocima će narativan i prisan način pisanja Ernesta Radetića biti primjereniji nego "objektivno" raspravljanje povjesničara, koji su na probleme Istre između 1918. i 1943. godine gledali, često puta, prema naredbama političkih moćnika, prema prilikama u kojima je bilo korisno ili štetno pisati o tom teškom razdoblju u kojem su se Hrvati u Istri, Rijeci i Zadru našli nakon 1918., dijelom i zbog toga što jugoslavenska vlada, sa svojih srpskih pozicija, nije bila zainteresirana za Hrvate u Istri, a bila je veoma darežljiva prema Italiji kad su u pitanju bile granice Hrvatske.

Nakon 1945. Ernest Radetić nastavio je svoj publicistički i književni rad. Sakupljao je bilješke i zapise, pisao svoja zapamćenja, što je objavio u dvije knjige, u vlastitoj nakladi: "Razbijeni mozaik" (1962.) i "Istarski zapisi" (1969.). Njegovi politički protivnici tih su se godina znali okomiti na njega, na mirnoga, skromnoga i radišnoga čovjeka koji je, unatoč svemu, znao da se njegove knjige rado čitaju u istarskim kućama, jer su svjedočile o velikoj ljubavi autora, Ernesta Radetića, prema zavičaju – Istri. Istru je uvijek nosio u mislima i u srcu, i njena sudbina, njeno dobro, i njen mir bila je Radetićeva briga sve do smrti, 1980.".

Spasio Iveta Mihovilovića Spectatora

I jedna crtica iz njegova života o dramatičnom spašavanju novinara Ive Mihovilovića.

"U najkritičnijem trenutku života, par sati prije nego što je trebao biti odveden na stratište, život mu je spasio istarski književnik Ernest Radetić, klerikalni, desno orijentiran hrvatski rodoljub. Tim je dramatičnija priča zbog toga jer Ive Mihovilović nije sve do svoje smrti znao da ga je spasio upravo Ernest Radetić".

Tako je o spašavanju svojega oca, "Vjesnikova" komentatora pod imenom Spectator, od ustaškoga streljačkoga voda posvjedočio njegov sin Maroje Mihovilović.

Povezane vijesti

• HSLS obilježio 19. godišnjicu smrti Vlade Gotovca
• Imotski: U rodnome mjestu Vlade Gotovca obilježena 20. godišnjica njegove smrti
• Katičić: Tuđman se za hrvatsku državu borio iz različitih pozicija