rovinjež i dalje svako jutro ide na more
Edi Poropat cijeli je radni vijek proveo kao ribar: More je ljubav i more je moj život
(Snimila Nina Orlović Radić)
Edi Poropat, jedan je od danas malobrojnih rovinjskih ribara. Sa samo dvanaest godina prvi se put otisnuo na more, profesionalni je vijek proveo kao ribar, a danas u zasluženoj mirovini, sa svojom četrdeset godina starom pasarom, gotovo svako jutro odlazi rekreativno na more.
- More je ljubav i more je moj život. Ujutro, nakon kave već oko pet sati isplovim iz luke i idem u ribolov. Nekad se ulovi više, nekad manje. Nemam formulu ni recept kako biti uspješan ribolovac jer, ako more usporedimo sa ženom i ono je nepredvidivo i nikad ne znaš što će se uloviti na udicu, kaže nam simpatični sedamdesetogodišnji rovinjski ribar Edi Poropat, kojeg sam "ulovila" ispred Ekomuzeja "Batana", gdje je sjedeći na drvenom stolcu mirno i usredotočeno krpao ribarsku mrežu.
- O, naravno da znam krpati mreže. Uostalom, većina ribara to zna, međutim sve manje se "popravlja", a sve više kupuju nove mreže. Bit će valjda da je jeftinije staro zamijeniti novim, jer ne iziskuje vrijeme ni trud, a ako baš hoćete, mladima se ne da krpati, objašnjava Edi, koji nam kaže da su nekada, dok su mreže bile od pamuka, odlične krpačice bile žene. Danas, tvrdi žene to ne rade, odnosno on ne poznaje ni jednu koja bi se uhvatila u koštac s krpanjem mreža.
- Uostalom, i ovo "krpanje" mreže ispred "Batane" prikaz je dijela naše tradicije koje se provodi u okviru aktivnosti Muzeja i Rujanskih događanja, kako bi domaći i strani gosti vidjeli našu baštinu. Uglavnom, ljudi se zaustavljaju, ispituju i gledaju alat s kojim radim, i da, obavezno se žele fotografirati, veli Edi, dodajući kako nažalost, i krpanje ribarske mreže polako odlazi u povijest, odnosno postaje zanat koji izumire.
No, što se ovog čovjeka od mora tiče, more će uvijek ostati njegov život. I radost. Jer, osim što krpa mreže, on je i jedan od pet, šest barkajola koji u sklopu Udruge Kuća o batani, veslanjem vozi turiste od malog mola do spaccia s morskim delicijama.
- Batane s kojima vozimo putnike i turiste mogu primiti do šest, a u rjeđim slučajevima i do osam putnika, pa valja sve njih mirno i sigurnim zaveslajima odvesti do odredišta. Ma nije teško, smije se, ali eto mladim ljudima taj posao nije atraktivan pa uglavnom (pre)voze stariji kojih je sve manje, veli Edi Poropat koji se, baš kao svi pravi Rovinjci, pita što ćemo i kakav grad ostaviti djeci i unucima.
Za kraj, našeg dragog Edija pitamo kad se on kao pravi Rovinjež, ribar i čovek s mora i od mora, posljednji put okupao u moru?!
- E kad te baš zanima, jednom sam se u kolovozu bućnuo u more, i to samo zato što sam mališane s Ljetne sportske kolonije prevezao na otok Figarolu. Pošto sam im spremao užinu bilo mi je toplo pa sam se morao ohladiti, objašnjava Edi, dodajući da se ono pravo zadnji put, i koliko se sjeća, okupao u moru prije šest godina. Smije se i kaže da je za njega pravi izazov biti na površini, a ne pod morem.
- Hvali more, drž’ se kraja, poručuje mi uz opasku kako prije svega more moraš poštovati. Jer, dobacuje mi već odlazeći, jednom ga možeš zafrknuti. Možeš i drugi put, ali treći sigurno nećeš i more će zafrknuti tebe.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
