Zrcalo vremena
Antifašizam rođen u krvi: Žitelji Kanfanara pisali burnu povijest
(Arhiva Glasa Istre)
Kanfanar, poznat u srednjem vijeku i kao Sveti Silvestar, razvio se nedaleko od kasnoantičkog i srednjovjekovnoga Dvigrada. Stanovnici uz rubove Drage jedni druge nazivaju Prikodražani, s time da su oni s južne strane često i Kuntražani, po visoravni Kuntrada.
Status općine dobio je 1993. godine, a prije toga administrativno je pripadao Rovinju. Općina obuhvaća naselja Burići, Marići i Maružini, te dio Prekodrage s naseljima Korenići, Ladići, Dubravci, Barat, Draguzeti, Červari, Mrgani i Jural i do Limskog kanala s naseljima Okreti, Pilkovići, Kurili, Brajkovići, Matuhanci, Sošići, Bubani, Žuntići, Šorići i Putini.
Ukupno ima dvadeset i dva naselja.
Grb Općine Kanfanar je povijesni grb: u plavom pravokutnom štitu stoji sv. Sofija obučena u crvenu odoru sa zlatnim (žutim) nimbusom (oblakom) i u svakoj ruci drži po jedan zlatni (žuti) utvrđeni grad. Svetica je zaštitnica Dvigrada, a dva zamka simboliziraju stari Dvigrad ponad čijih je ruševina izgrađeno naselje Kanfanar.
Dan Općine Kanfanar obilježava se 30. rujna, na blagdan sv. Sofije.
Mjesto je postalo veliko raskrižje cesta otkad je 1999. godine izgrađen Istarski ipsilon, a prije je bilo i željezničko čvorište, od 1874. do 1966., kada je ukinuta pruga Kanfanar - Rovinj. U 2005. i 2006. godini tu se gradi Tvornica duhana, koja se preselila iz Rovinja. Područje je pak poznato po velikom kamenolomu u kojem se vadi najkvalitetniji arhitektonsko-građevinski kamen u Istri.
Zahvaljujući strateškom položaju, blizini vode i obilju plodnoga tla, ovo je područje bilo naseljeno još u prapovijesti, a krajem 6. stoljeća počele su ga naseljavati i prve slavenske skupine. Državna uprava još nije bila organizirana, a i zemlja je bila zapuštena. U to vrijeme zapuštenu zemlju kultiviraju benediktinci koji su upravo oko Lima ostavili traga u ranom srednjem vijeku. Oni imaju važnu ulogu u pokrštavanju ovog kraja, čiji je samostan sv. Petronile sagrađen 980. Prema pučkoj predaji, osnovali su ga sljedbenici Sv. Romualda, koji je jedno vrijeme boravio u istoimenoj pećini.
Dvigrad, Due Castelli, Novigrad
Ruševine srednjovjekovnog grada Dvigrada najvažnije su i najpoznatije kulturno dobro Općine Kanfanar. Naziv Dvigrad (Duo Castra, Due Castelli, Dvegrad) upućuje na postojanje dva dijela grada (Moncastel i Parentin) koja su se od 9. do 10. stoljeća spominjala kao jedinstveni grad. Zajednički je naziv ostao i nakon propasti kaštela Parentin, kada je ostao samo Moncastel.
U povijesnim se izvorima Dvigrad prvi put spominje 879. godine kada umjesto pulske biskupije jurisdikciju nad dvigradskom crkvom dobiva akvilejski patrijarhat. Krajem 13. stoljeća posjed nad Dvigradom dobivaju gorički grofovi, a tada se postupno počinje mijenjati i etnička struktura stanovništva ovog područja, među kojima dominiraju Slaveni, unatoč većem priljevu germanskoga stanovništva.
Stalne su borbe i sukobi obilježili iduće razdoblje u Dvigradu. Godine 1381. Mlečani su ga spalili i poklali stanovništvo, a moći iz bazilike Sv. Sofije odnijeli u Sveti Lovreč Pazenatički. Vlast nad Dvigradom Mlečani su preuzeli 1413. godine, kada su donijeli i Statut dvigradskoga komuna koji je dokinuta patrijarhova vlast. Pod mletačkom vlašću Dvigrad je napredovao, no već potkraj 15. stoljeća dolazi do epidemije kuge, a uskoro i malarije.
Prejasnoj gospodarici mora, Mletačkoj Republici, ovaj je posjed bio od iznimnog značaja zbog kontrole puta koji prolazi podno Dvigrada, a povezuje unutrašnji dio Istre s lukom u Limskom zaljevu.
Početkom 16. stoljeća Dvigrad naseljavaju i izbjeglice iz Dalmatinske zagore i Hercegovine koje su bile u bijegu od Osmanlija, a počinje i Uskočki rat između Venecije i Austrije tijekom kojega su uništena okolna sela. Stanovnici Dvigrada počeli su naseljavati okolna područja. Oko 1630. godine grad je gotovo potpuno napušten, u njemu ostaju živjeti samo najsiromašnije obitelji. Godine 1714. u obližnji je Kanfanar preseljena i dvigradska župa, što je značilo i konačan kraj Dvigrada.
Grad je opasan dvostrukim obrambenim zidinama unutar kojih su očuvani ostaci više od 200 zdanja. Središnjim dijelom naselja dominira crkva Sv. Sofije koja je izgrađena u nekoliko faza.
Župna crkva sv. Silvestra
Župna crkva Sv. Silvestra izgrađena je 1696. godine na mjestu gdje je stajala manja iz 13. stoljeća Crkva je jednobrodna s bočnom kapelom i sakristijom, a u njezinoj se unutrašnjosti nalaze mnoge kulturno-povijesne i religijske vrijednosti. Dio je crkvenog namještaja donesen iz Dvigrada, poput kamene propovjedaonice iz 13. stoljeća s mješavinom romaničkog i gotičkog stila, te dijela pluteja kristionice.
Od 2012. godine crkva je bogatija za kopiju najvažnije relikvije kršćanstva – Torinsko platno. Te je godine kanfanarskoj župi poklonjena kopija platna u prirodnoj veličini, kakvih ima tek nekoliko u svijetu i jedina je takva u Hrvatskoj.
Uz crkvu je 1732. godine kanonik Zvane Meden dao sagraditi zvonik, visok 25 metara.
Zavjetna crkva sv. Valentina
Među postojećim crkvama na Kanfanarštini spomenimo zavjetnu crkvu Sv. Valentina koju je u 18. st. dao sagraditi kanonik Bartolomeus Francaz zbog, kako je zapisano, velike milosti koju je dobio od Boga na slavu i hvalu sv. Valentina kojemu se utjecao«.
Nedaleko od naselja nalazi se predromanička crkva Sv. Agate iz 12./13. st. s vrijednim freskama te benediktinski samostan s romaničko-gotičkom crkvom Sv. Petronile. Sv. Petronila, mučenica iz 1. st., bila je štićenica i sljedbenica sv. Petra apostola, a po nekim izvorima njegova kći.
Jakovlja spasila boškarina
Jakovlja, najveća fešta Kanfanara, održava se posljednjeg vikenda u srpnju. Početkom 90-tih 20. st. obnovljena je tradicijska smotra istarskih volova (boškarina). Tih je godina istarskih volova u Istri bilo jako malo i cijeloj je pasmini prijetilo izumiranje. S ciljem osvješćivanja javnosti o tome kako je Istra na rubu da u potpunosti izgubi ovaj svoj najveći simbol, Kanfanarci su osmislili smotru volova na kojoj se od onda održava i izbor najljepšeg, najtežeg i najposlušnijeg vola.
Manifestacija Jakovlja dobitnik je godišnje nacionalne nagrade Simply the best (2016. godine), kao najbolja manifestacija inspirirana lokalnim običajima i tradicijom.
Antifašizam rođen u krvi
Sutra, 16. rujna, žitelji Kanfanara prisjetit će se tragičnog događaja: toga dana 1943. godine strijeljano je 26 mještana. Bila je to odmazda njemačkih vojnika nakon što su ovdašnji partizani zaustavili vlak i omogućili bijeg talijanskim pitomcima pulske vojne škole koje su prevozili u jedan od njemačkih logora smrti. Tada su poginuli Mate Brozan, Josip Debeljuh i Josip Pučić.
Stradalim Kanfanarcima podignuta je spomen-ploča a mjesto ima Ulicu 9. rujna.
Na Kanfanarštini je tijekom Drugog svjetskog rata poginula 161 osoba.
Na granici kanfanarske i baljanske općine, na lokaciji Mogrupač podignut je spomenik 23-ici poginulih. U Okretima je podignut spomenik 19 strijeljanih 9. listopada 1943. godine.
U Kanfanaru je 9. veljače 1944. godine obješen svećenik Marco Zelco.
Na Križnjaku je iskrvario Joakim Rakovac. Na spomeniku piše:
Tote si, Jovakin, velik i trd, kako grota pa,
18. I. 1945.
za slobodu, za nas.
Koraki tvoji gredu priko Križnjaka i danas.
Greš ti, Jovakin, s nami dalje. Hodit ćeš miljare lit.
Na antifašizam Kontrade podsjeća spomenik kod škole u Sošićima: trideset i devet poginulih.
Na Morozoli nikada nije bila prokazana i otkrivena partizanska bolnica. Spomen obilježje osmislili su Šime Vidulin i Aldo Brajnović. Na trokutastom obelisku piše sa svake strane: Patnja borba sloboda. Liječenje oporavak odmor.
Ovo spomen područje uređeno je 1988. godine zahvaljujući direktoru TDR Rovinj Antonu Cerinu.
Poznate kanfanarske osobe
Ivan (Franjo) Glavinić
Roditelji su se 1585. doselili u Kanfanar iz Glamoča. Iste godine rodio se Ivan, budući franjevac reda sv. Franje Male braće. Godine 1600. zaredio se na Trsatu i uzima ime Franjo. Imenovan je provincijalom i gvardijanom na Trsatu.
Posvetio se pisanju i tiskanju. U Rijeci pokušava otvoriti glagoljsku tiskaru.
Dao je obnoviti crkvu i trsatski samostan.
Car Ferdinand III. imenovao ga je modruško-senjskim biskupom, ali je imenovanje odbio dosljedan svojim načelima skromnosti. Umire na Trsatu 1652. godine.
Petar Studenac
Svećenik, rođen u Rijeci 1811., postaje župnik u Kanfanaru 1838., gdje je službovao do smrti 1898. godine.
Došao je za župnika u Kanfanar u vrlo važnoj etapi hrvatske povijesti. Hrvatska je zahvaćena ilirskim preporodom, koji sa svojim idejama zapljuskuje »siroticu« Istru i nalazi plodno tlo u srcu i radu kanfanarskog župnika. U više navrata piše prvacima ilirskog preporoda, Ljudevitu Gaju, njemu šalje pjesme koje objavljuje u »Danici«.
Ivan Rabar
Rođen u Ladićima 1851. Njegov talenat za učenje uočio je župnik Petar Studenac, koji ga preporučuje biskupu Jurju Dobrili. Napustio je ipak sjemenište. Počeo je studij u Zagrebu i Grazu pa se zaposlio kao učitelj u Osijeku. Diplomirao je u Budimpešti. Bio je povjesničar i pedagog. Zakratko je radio u Rijeci, da bi ponovno krenuo u Osijek, gdje je proboravio sav svoj radni vijek, do umirovljenja 1909. godine.
Prijatelji su ga nagovorili da dođe u Volosko kako bi otvorio hrvatsku gimnaziju. Rabar je i taj zadatak ispunio, vrativši se potom u Zagreb gdje je 1919., nakon svršetka Prvog svjetskog rata i preminuo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
