Iz malih Ladića do vrhova hrvatske povijesne misli
Lik i djelo prof. dr. Ivana Rabara, pedagoga i povjesničara s Kanfanarštine, otrgnuto zaboravu
(Privatna arhiva)
U organizaciji Udruge za očuvanje i promociju kulturnog naslijeđa Dvegrajci iz Kanfanara prije gotovo više od dva i pol desetljeća, održan je znanstveni skup o prof. Ivanu Rabaru, pomalo zaboravljenom povjesničaru, rođenom u obližnjem prikodražanskom selu Ladići.
Tom je prigodom na rodnoj Rabarovoj kući postavljena spomen-ploča, koja će nakon Franje Glavinića i Petra Studenca podsjećati na trećeg velikana poniklog na ovom području. Spomen-ploču otkrio je dr. Josip Bratulić, predsjednik Matice hrvatske, a blagoslovio kanfanarski župnik vlč. Zorko Ritoša (1940. - 2006.), župnik u Kanfanaru od 1979. do 2001. godine.
Za 173. rođendan
Prof. dr. Ivan Rabar, značajna osoba pedagoškog i povijesnog života Istre i Hrvatske, zaboravu je otrgnut zaslugom prof. Josipa Fola.
Prisjećamo se Ivana Rabara u prigodi njegova rođendana: rođen je na današnji dan, 7. travnja 1851. godine.
U njegovu životopisu piše da se rodio u selu Ladići kod Kanfanara, koje se tada zvalo Vladići, u zemljoradničkoj obitelji. Darovitog đaka opazio je kanfanarski župnik Petar Studenac, te ga preporučio biskupu Jurju Dobrili. Njegovom pomoću završio je četvrti razred pučke škole u Kastvu, nižu gimnaziju u Karlovcu te višu s ispitom zrelosti 1870. godine u Rijeci. Počeo je studirati teologiju u Gorici, koju je napustio, pa je upisao pravo u Zagrebu, povijest i zemljopis u Grazu i Zagrebu, te njemački jezik u Budimpešti, gdje je 1877. godine diplomirao.
U nekoliko navrata bio je učitelj u Osijeku (1871. - 1873., pa 1876.), tri godine u Rijeci (1877. - 1880.), a zatim ponovno u Osijeku, gdje je od 1893. bio na čelu uprave osječke gimnazije, a od 1898. do umirovljenja 1909. godine njezin upravitelj.
Nakon umirovljenja, na nagovor istarskih intelektualaca - dr. Andrije Štadlera, dr. Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića, Antona Korlevića i Viktora Cara Emina - prihvatio se 1909. godine zadatka osnivanja Male komunalne realne gimnazije koja je otvorena u Voloskom. Nakon prvih maturanata, po vlastitoj želji odselio je u Zagreb gdje je i preminuo.
Osječki učitelj
Osječka Učiteljska škola osnovana je 1893. godine, a s radom je počela 1. rujna iste godine kao Kraljevska muška učiteljska škola u Osijeku. Povjereno mu je upravljanje osječkom Učiteljskom školom, osnovana 1893. godine, koja je počela s radom u rujnu iste godine kao Kraljevska muška učiteljska škola. Prof. Rabar ujedno je postao i njezin glavni učitelj koji je predavao većinu glavnih predmeta, od narodnog jezika i krasopisa, preko njemačkog jezika do zemljopisa i povijesti.
Osim što je ravnao školom i predavao većinu predmeta, dr. Rabar bio je imenovan i kustosom školskih učila te školskim knjižničarom.
Nakon što je ustrojio novoosnovanu školu, sljedeće školske godine umjesto dr. Rabara za ravnatelja je postavljen prof. Antun Pechan, ravnatelj Učiteljske škole u Petrinji. Gradnja nove zgrade učiteljske škole odvijala se u vrijeme dok joj je ravnateljem bio prof. Felix Barušić. Nastava u novoj zgradi počela je 1901. godine. Teško je nastradala u savezničkom bombardiranju Osijeka 14. lipnja 1944.
Rabar je sudjelovao u kulturnom i političkom životu Osijeka: bio je gradski zastupnik (1907. - 1909.), 1907. godine kandidat za gradonačelnika, ali nije prošao na izborima, te suosnivač i član osječkog ogranka Matice hrvatske.
Rabar je po svemu bio prirodni fenomen. Rođen u siromašnim Ladićima, uspio se velikim talentom i upornim radom uzdići do vrhunca naše povijesne misli.
Prema istraživanjima dr. Miroslava Bertoše, napisao je nekoliko kapitalnih djela. Najprije »Povijest Venecije od osnutka do propasti«, koristeći dostupne talijanske izvore. Potom je, koristeći njemačke, engleske i francuske knjige, napisao »Povijest Rimskog carstva« u dva dijela. Koristeći francuske autore napisao je pak »Povijest francuske revolucije«. Na kraju, izdao je svoju najbolju knjigu »Povijest novijeg vremena 1815. do 1878.« u kojoj je kronološkim redom iznio sva događanja novije europske povijesti, bez ocjena, jer nije imao dovoljno povijesnog odmaka da bi mogao komentirati neka zbivanja.
Rabarovo bavljenje novijom povijesti Europe je, prema dr. Bertoši, i danas značajno za našu historiografiju, jer se tom tematikom u Hrvatskoj nitko nije bavio.
Bio je, među ostalim, jezični poliglot, suvereno se služio s nekoliko svjetskih jezika (njemački, talijanski, francuski); preveo je Molmentijevu Poviest Venecije u životu privatnom od njezina osnutka do propasti republike (1888.), Mignetovu Poviest francuzke revolucije od godine 1789. do godine 1815. (1892.), i Montesquieuovo djelo Razmatranje o razlozima veličine Rimljana i njihove propasti (1917.).
Jedan je od najplodnijih povjesničara koji je po narudžbi pisao za Maticu hrvatsku. Pred kraj života vodio je redakciju koja je trebala napisati sveobuhvatnu povijest Istre. Zbog smrti nije uspio ostvariti taj projekt. Povijest Istre napisao je povjesničar prof. dr. Dane Gruber (1856. - 1927.), s dodatkom prof. Vjekoslava Spinčića Narodni preporod u Istri. Knjigu je izdala udruga »Braća hrvatskog zmaja« (sveska XXXVI.) u Zagrebu 1924. godine. Reprint izdanje tiskala je zagrebačka Kršćanska sadašnjost 1986. godine.
Autor je u Predgovoru, među ostalim, napisao: »O prošlosti Istre i našega tamošnjega hrvatskog i slovenskoga naroda malo se što znalo kod nas, jer se naši povjesničari nisu mnogo njome bavili. Talijani su posvetili više pažnje Istri, pa imade od njih napisanih djela i rasprava o povijesti bilo cijele zemlje ili pojedinih njezinih česti (gradova i dr.). Nijemci su pisali o prošlosti Istre, ali ipak nema kod njih sustavne povijesti cijele zemlje. No i jedni i drugi prikazuju povijest Istre više sa svoga nacionalnoga stanovišta, pa zato nisu uvijek nepristani. Stoga je bilo nužno, da se i s naše strane prouči prošlost Istre te nepristrano i ispravno prikaže sudbina tamošnjega našega hrvatskoga i slovenskoga naroda«.
Pisanje u Našoj slogi
Pitanje srednje škole s nastavom na hrvatskom jeziku u Istri postavljano je više puta na sjednicama općinskih vijeća, Istarskoga sabora u Poreču i u Carevinskom vijeću u Beču.
Posebno je snažan bio odjek proglasa Hrvatskom narodu po Istri i Otocih, objavljen u Našoj slozi 1. siječnje 1874., u vezi s akcijom za otvaranje gimnazije potpisalo 36 profesora, učitelja, studenata i bogoslova. Među potpisnicima bio je i Ivan Rabar (slušatelj filozofije).
Kao sveučilištarac u listu Naša sloga polemizirao je 1874. - 1875. s Bernardom Benussijem, koji je, po njegovu mišljenju, u djelu Saggio d’una storia dell’Istria, umanjio važnost istarske hrvatske sastavnice.
U Našoj slozi napisao je 1882. godine nadahnut nekrolog prigodom smrti biskupa Dobrile.
Poznati Kanfanarci
Ivan (Franjo) Glavinić (Kanfanar, 1585. – Trsat, 1652.). Obitelj Glavinić iz Glamoča doselila se u Kanfanar bježeći pred turskom vojskom. Tu se rodio sin Ivan, budući franjevac Franjo, za svećenika zaređen na Trsatu 1600. godine. Na Trsatu je gvardijan, biran je za provincijala franjevačke provincije Bosne Hrvatske. Svoj veliki intelekt posvetio je pisanju i štampanju. Nije uspio otvoriti glagoljsku tiskaru u Rijeci.
Dao je obnoviti crkvu i samostan na Trsatu koji je bio uništen u požaru. Trsat kojeg danas poznajemo njegovo su djelo uz pomoć knezova Frankopana. Car Ferdinand III. imenovao ga je modruško-senjskim biskupom, ali dosljedan svojim načelima skromnosti nije prihvatio tu čast. Pokopan u grobnici zavjetne crkve Majke Božje Trsatske.
Petar Studenac (Rijeka, 1811. – Kanfanar, 1898.). Postao je svećenik 1834. i bio četiri godine upravitelj župe Muntrilj. Kanfanarskim župnikom postao je 1838. godine, gdje je na službi bio do smrti. Pokopan je u Kanfanaru na mjesnom groblju.
Čakavski sabor je ovom hrvatskom preporoditelju u Kanfanaru podigao spomen ploču. Za župnika je postavljen u važnoj etapi hrvatske povijesti. Hrvatska je zahvaćena ilirskim preporodom, koji sa svojim idejama zapljuskuje »siroticu« Istru i nalazi posebno plodno tlo u srcu i radu kanfanarskog župnika.
Marco Zelko (Višnjan, 1893. – Kanfanar, 1944.). Za svećenika je zaređen 1916. godine. Službovao je u Svetvinčentu, Labincima, Kašteliru i Kanfanaru. U vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim mještanima da se spase, ali sebe nije uspio spasiti. Nijemci su ga osudili na smrt i objesili 9. veljače 1944. godine. Borci Kanfanarštine podigli su mu spomen ploču, a kanfanarski glavni trg nosi njegovo ime.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
