Brnistra (lat. Spartium, znači užad), brnestra, kako je zovu mještani, žuka, žukva, izdržljiva je samonikla mirisna biljka. Za žitelje južne Istre, brnistra je značila puno nakon Drugog svjetskog rata, kada im je uvelike olakšala oskudicu. Zbog njezine dostupnosti i izdržljivosti vlakana, težaci su od nje izrađivali vreće, užad, tepihe, pa čak i obuću, odjeću i plahte. Od nje su ribari izrađivali vrše za ribu, a ratari je koristili za vezivanje loze. Bila je i ostala važna i pčelarima jer su njezini medonosni cvjetovi primamljivi pčelama. Vole je i stočari jer koze i ovce koje pasu brnistru postaju otporne na zmijski otrov.

Žarko žutim cvjetovima brnistre, nekada su se punile jastučnice i madraci i od njih se proizvodila žuta boja. Baš kao i Liburni, Histri su koristili brnistru u kućanstvima, prehrani i odijevanju. Važnu je ulogu imala i u izradi izdržljivih brodova, koje su Rimljani nazvali Serilije. Građeni su bez metalnih dijelova tehnikom šivanja drvenih dijelova užadima od brnistre i lana.

Tvrda tkanina dobivala se 40-dnevnim namakanjem stabljika u moru, valjanjem, predenjem i tkanjem raščupanih vlakana.

Grm može narasti do tri metra, doživjeti 25 godina, podnosi posolicu, voli jako sunce, brnistra je otporna na buru, sušu i niske temperature, a razgranatim korijenjem čuva tlo od erozije.

Ližnjan od rimskog vremena do danas

Ližnjan se prvi puta spominje 1149. godine, kao Lisianum, iako neki smatraju da se spominje već 990. godine kao villa rustica, kada se naziva Liciniana ili Licinianum. Ime mjesta povezuju s rimskim rodovskim imenom nekadašnjeg vlasnika zemljišta Licinius. Vjerojatno je bio važno naselje bizantskog doba (6.- 8. stoljeća), o čemu svjedoče ostaci bizantske crkve iz 6. stoljeća, koja je bila podignuta na mjestu današnje mjesne crkve.

U rimsko doba područje oko Ližnjana bilo je ključno za nadzor prometnog čvora između uvale Budava gdje je bila glavna luka Histra i premanturskog rta, oko kojeg je prolazio cjelokupan promet sa sjevernog Jadrana prema jugu.

Do 1331. godine Ližnjan je dio posjeda Pulske biskupije, a nakon toga potpada pod vlast akvilejskog patrijarha. Kao župa, Ližnjan se spominje 1582. godine. Prvi stanovnici Ližnjana dolaze na ove prostore s područja Sinja, Poljica i Imotskog.

Od 14. pa sve do kraja 18. stoljeća ovim prostorima upravljala je Mletačka Republika. U novijoj povijesti ovaj kraj potpao je pod francusku, austrijsku i talijansku vlast, bio je u sastavu Slobodnog Teritorija Trsta, pa dio socijalističke Jugoslavije da bi danas bio sastavni dio Republike Hrvatske.

Općina Ližnjan osnovana je 15. travnja 1993. godine i toga nadnevka obilježava svoj dan. Ima pet naselja: Jadreški, Ližnjan, Muntić, Šišan i Valtura.

Zanimljivo: na području općine Ližnjan nalaze se čak četiri župe – Ližnjan, Šišan, Muntić i Valtura.

Godine 1527. u Ližnjanu je prvi puta izbila kuga i ponovila se 1631. godine s katastrofalnim posljedicama kada su po nekim pretpostavkama umrli gotovo svi stanovnici (prema popisu iz 1624. Ližnjan je brojio 200 stanovnika). Za Ližnjan je karakteristično da se desetljećima nije mijenjao broj stanovnika, a od 17. st. prisutan je lagani porast. Jedini značajni pad stanovništva bilježi tijekom Prvog svjetskog rata, kada je većina stanovništva morala napustiti Ližnjan i otići u Češku, Austriju i Mađarsku.

Šišan, posjed imućne obitelji

Šišan, naselje u sastavu opčine Ližnjan, od 1028. godine bio je u posjedu imućnih obitelji koje su ostavile puno tragova i intrigantnih priča. Već sam pogled na palaču obitelji Frezza pokazuje koliko je ta obitelj bila moćna.

Jedna od priča je ona vezana uz župnika Horatija Moreschija, koja je prerasla u legendu o njegovoj tajnovitoj smrti. Župnik je naime počeo svetu misu a da nije sačekao obitelj Frezza koja je bila u lovu. Kada su stigli, odveli su župnika u sakristiju i otada mu se izgubio svaki trag. Nastaje tako priča da je ubijen. Povjesničar dr.sc. Slaven Bertoša ustvrdio je, međutim, da nije ubijen: umro je prirodnom smrću u Labinu, što je uneseno 22. srpnja 1665. godine u pulsku matičnu knjigu umrlih.

Istriotski govor Šišana jedan je od posljednjih ostataka predvenecijanskoga romanskog sloja u Istri uz rovinjski, vodnjanski, balski, fažanski i galižanski govor. Nalazi se na popisu 24 najugroženija europska jezika. Da bi se govor očuvao, od 2012. godine, krajem jeseni, održava se Festival dell’istrioto, Festival istriotskog govora.

Utvrda Svetica, Monte Madonna

Na području Šišana nalazi se još jedna vrijednost: vojna baza ispod brda Monte Madonna (Svetica). Funkcija joj je bila zaštita Kvarnerskog zaljeva, pa je nazivaju i »Čuvaricom Kvarnera«. Izgradnja počinje početkom Prvoga svjetskog rata s topovima od 310 mm. Zadatak je bio osiguravati glavnu pulsku ratnu luku i kontrolirati Kvarner. Najviša kota nalazi se na 88 metara nadmorske visine, a vojna baza na 30 metara ispod površine brda.

S odlaskom Austro-Ugarske, nakon 1918. godine, objektom se koriste redom talijanska, njemačka, jugoslavenska i hrvatska vojska.

Jugoarmija 1950-ih i 1960-ih godina, u jeku hladnoratovske ere gradi podzemni objekt kao zaštitni atomskonuklearni fortifikacijski objekt. Podijeljen je na dvije zone – 1 i 2. Zona 1 je 50-ak godina bila najstrože čuvana vojna tajna.

U njemu se nalazila spavaonica za 24 vojnika, reflektorska stanica koja je pokrivala pola Kvarnerskog zaljeva, četiri topničke bitnice, računalno komandni odjel, ambulanta, komandni bunker i osmatračnica na 20 metara visine do koje vode spiralne stepenice. Pogled s osmatračnice seže do Velebita, Senja, Cresa, Lošinj i čak do Unija.

Do podzemne utvrde, koja je izgrađena od posebnog betona s umiješanim kremenim kamenom koji je otporan na eksplozije, dolazi se šumskim puteljkom na kojem se nalaze skriveni rovovi, bunkeri i punktovi za telekomunikaciju. Ulazi u Sveticu, kojih je šest, zatvoreni su neprobojnim vratima. Tuneli u unutrašnjosti dugi su 500 metara i u njima je uvijek ugodan zrak jer ventilacijski sustav i danas radi.

Zgradu za stanovanje okruženu borovima i travnjakom, u kojoj su nekada boravili vojnici, 1990-ih godina obnovila je Hrvatska vojska. Na velikoj livadi okruženoj šumom nalazi se veliki hangar koji ima jedinstvenu krovnu konstrukciju po uzoru na pčelinje saće napravljenog po uzoru na američke objekte.

Monte Madonna je danas jedan od rijetkih primjera očuvanih fortifikacija za razliku od drugih koje su obrasle korovom i smokvama. Razlog njezina očuvanja je taj što od 2002. godine, odobrenjem Ministarstva obrane, članovi Nacionalne udruge za fortifikacije Pula (NUF) održavaju kompleks.

Sakralni objekti na području Ližnjana

Župna crkva Sv. Martina biskupa u Ližnjanu, trobrodna građevina neoromaničkog stila, sagrađena je 1879. godine na mjestu manje crkve koja je srušena dvije godine prije početka gradnje današnje. Uz glavni oltar postoji još četiri oltara. Zvonik u sklopu sakristije, sagrađen 1890. godine, visok je 30 metara. Ispred crkve nalazi u bronci izlivena stopa sv. Martina. To je znak da je ližnjanska crkva dio europske kulturne rute posvećene tom svecu.

Crkva Majke Božje od Kuj izgrađena je u 18. stoljeću u uvali Kuje u Ližnjanu, na temeljima kasnoantičke ville rusticae Cuviae. Mjesto na kojemu se nalazi ova barokna crkvica najznačajniji je antički lokalitet.

Crkva Majke Božje od Milosti na Muntu, glavnom raskršću sela, sagrađena je 1704. godine, vjerojatno na mjestu ranije. Na pročelju ima zvonik visok 10 metara. U crkvi se tijekom glavne turističke sezone izlažu djela lokalnih slikara.

Nadžupna crkva Sv. Feliksa i Fortunata u Šišanu izgrađena je 1528. godine. Na mjestu ranije gdje je vjerojatno postojao poganski hram. Ima pet kamenomramornih oltara koji su ukrašeni kipovima svetaca. Zvonik uz crkvu, visok 30 metara, krije tamnicu u koju su Šišanci ostavljali prenoćiti svoje pijane i preglasne sumještane.

Druga crkva u Šišanu, Sv. Trojstva, izgrađena je 1450. godine. Na vanjskim zidovima uklesani su križevi, a na posvetnom križu nalaze se glagoljski grafiti. Šišanska župa vrlo je drevna, imala je stolni kaptol do 1598. godine, kada je proglašena nadžupom.

Župna crkva Sv. Jeronima u Muntiću izgrađena je u 14./15. stoljeću, i ima gotički svod. Selo je obnovljeno i naseljeno stanovnicima iz Kostanjice 1585. godine i tada je vjerojatno osnovana župa. Selo Kostanjica spominje se 1197. godine, bilo je značajno na Puljštini, ali ga je kuga krajem 16. stoljeća pokosila. Uz selo se veže predaja o Germanu, pulskom svecu i mučeniku (3. st.). Smatra se da je pogubljen, nakon presude u pulskom amfiteatru, ispred crkvice Djevice Marije u Kostanjici. U pulskom Statutu bilo je određeno da se njegov spomendan slavi 30. svibnja. Sv. Germanu posvećena je crkva na Brijunima i u Režancima.

Župna crkva Sv. Ivana apostola (i Uznesenja Marijina) u Valturi sagrađena je 1899. godine na mjestu ranije iz 1630. godine. Osmerokutni zvonikom ugrađen u pročelje crkve visok je 28 metara. Župa je osnovana 1598. godine za doseljenike iz Dalmacije.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam