Poduzetnica i pjesnikinja s buzetskom adresom
Marija Ribarić najpoznatija je Semišćica: Mojo mićo Semiće - moj ruodni kroaj
(Snimila Gordana Čalić Šverko)
Na padinama brdsko planinskog područja istarskog sjevera, nedaleko Lupoglava, općinskog središta kojem gravitira, malo je selo Semić. Oduvijek se u njemu kao najveći blagdan ljeti slavi dan sv. Lovre, Lovrečeva, a u zadnje vrijeme jesenskom manifestacijom pokušava se obnoviti staro tradicijsko jelo, žbravoada, maneštra sa svježim kupusom.
Selom dominira crkva sv. Lovre, sa zvonikom na pročelju, podignuta u drugoj polovici 18. stoljeća, možda na mjestu stare posvećene sv. Trojstvu moguće iz 1650. godine.
Najpoznatiji Semićan je dr. Anton Krajcar, autor četrnaest knjiga, koji je radni vijek proveo u Buzetu, gdje živi s obitelji. Najpoznatija Semišćica buzetska je poduzetnica, inženjerka odjevne tehnologije, pjesnikinja Marija Ribarić.
Semičke štuoriji
Marija u srcu nosi i Buzet u kojem živi, i rodno selo Semić. Ovjekovječila ga je u etno-slikovnici "Semičke štuoriji", a prvi puta opjevala u svojoj prvoj samostalnoj zbirci poezije "Mojo Semiće". Semišćica s adresom u Buzetu, uza sve to još je i strastvena putoholičarka. No rodnom selu uvijek se najradije vraća. Posvetila mu je pjesmu "Vajk gren ća i vajk ti se vrnen". "Vajk gren ća i vajk ti se vrnen, aš si, za seh ki so tu rojeni kako jen liepi, moali roaj, mojo mićo Semiće - moj ruodni kroaj. I kamo got da grien sobun te nosin i kamo got da grien vajk se noazda h tebe vrnen."
Za sebe kaže da je Semišćica, Buzećanka, Istrijanka. Piše na književnom standardu, ali i govoru rodnog kraja koji se rasprostire na granici između kajkavskih i čakavskih govora.
U jednoj od svojih pjesničkih zbirki "Zubalj va srcu", u prijevodu "plamen u srcu" koristi čitavu lepezu riječi i pojmova karakterističnih za svoje rodno mjesto, Semić, spašavajući ih od zaborava. Jer nisu li prava dijalektalna egzotika: škroabeća griža, skapiečeni grmići, šćurki šćurkoaju, šušnji vielje, snežuljkice... Obilježje specifične semičko-lupoglavske čakavštine, duljine su vokala i dvoglasi u mnogim riječima koji samome govoru daju pjevnu notu.
Odmah na početku smo s Marijom, našom vodičkinjom, razriješili sve dileme. Mještani sela Semić u sklopu lupoglavske općine kažu da su u podnožju Ćićarije, a ne i u njenom obuhvatu. Često ističu kako se njihovo područje naziva Krajevina jer je u dalekoj prošlosti pripadao Austriji, dok je Ćićarija uglavnom bila pod Venecijom.
- Naše Semiće je kao Vatikan. "Državica" sama za sebe, između Ćićarije, Bazgonije i Krajevine, ustvrdila je Marija Ribarić. U šumi uz cestu, otprilike dva kilometra od Semića u pravcu Lanišća, kod skretanja za Ročko Polje, prvo nam je u šumi pokazala kameni kunfin, na granici između Bazgonije, Ćićarije i Krajevine. Na jednoj je strani oznaka SC - Semićki komun, na drugoj LC - Laniški komun i na trećoj RC - Ročki komun.
Iako na putokazu piše Semići, selo se zove Semić. U sklopu sela, objedinjeni su zaseoci Bieletići, Banjuhi, Dvorani, Čuki, Šiegeti, Hacmani i Zvoanjski u čijem su sklopu Vranjci, Dušeti, Panoadari i Prušijoni.
Najstariji stanovnici
Marija je u rodnom selu, na djedovini, uredila kuću i najmanje tri puta tjedno je u Semiću gdje joj žive roditelji, najstariji stanovnici Semića. Gotovo svakodnevno, iz obližnjeg Lupoglava, u rodno selo dolazi Marijina sestra Eda, odnedavno u mirovini, koja je cijeli radni vjek provela u lupoglavskom vrtiću. Njihovoj majci, Josipi Pini je 87 godina, a otac Josip Pepo Ribarić - Panoadarov, u travnju će imati 88 godina. Ove godine u kolovozu Josipa i Josip obilježavaju 65 godina braka.
U selu je, kazao je Josip, 1946. godine bilo 332 stanovnika, a danas ih je tek šezdesetak. Bavili su se stočarstvom i poljoprivredom. Gotovo je svaka obitelj koja je mogla, držala krave i volove. U vapnenicama se na tradicijski način proizvodilo vapno od kamena vapnenca, prodavalo i tako podebljavalo kućni budžet. Koristilo se u građevini i za tretiranje vinove loze.
- Muški su većinom delali japlenice. Je trebalo drva naseć, je trebalo kamenje dopeljat, prisjetio se Josip Pepo Ribarić. Cijeli proces dobivanja vapna, uključujući i pripreme, bio je dugotrajan i mukotrpan, trajao više od dva mjeseca. Vapnenica se gradila slaganjem kamena oko središnjega kupolastoga ložišta s manjim ulazom kroz kojeg se ubacivalo drvo. Gorila bi dvanaestak dana.
Iako u devetom desetljeću, Josip Pepo Ribarić, umirovljeni željezničar, gotovo četrdeset godina radio je na željeznici, većinom kao poslovođa održavanja pruge, vješt je u obradi drva. Svojevremeno je izrađivao drvene ručke za motike, grablje, vile, a zadnjih godina minijature istarskog voza, figure istarskih težaka i domaćih životinja, poljoprivrednog alata, pluga... Svoje rukotvorine rado poklanja. Mnoge su završile u Americi, Argentini, Njemačkoj...
Njegova supruga Josipa sama je prela vunu, a sačuvala je i staru preslicu. Danas plete škafonice, zimske čarape od vune.
- Po tri, četire ura kad san čuvala kravi, san plela. Čentrine i škafonice. Nis mogla bit poli kravi da san stoala za nič, povjerila nam je Josipa. Nezaobilazna je tema i tradicijska gastronomija. - Palente, kapuza, repe i pažula ni nan falilo, prisjetila se Josipa Pina Ribarić, vitalna 87-godišnjakinja kojoj, iako je u devetom desetljeću, ništa nije teško.
Semić, Simich, Semiczz
Semić se prvi puta spominje 1327. godine kao Stinich ili Simich, u sklopu feudalne gospoštije Črni grad, Schwarzenburg, 1373. godine u obliku Zemitz, a 1409. godine Semiczz, od kada je dio Lupoglavske gospoštije. U više su ga navrata u svojim prodorima napadale Osmanlije krajem petnaestog i početkom šesnaestog stoljeća, a nakon pada Klisa u turske ruke, mnogobrojne su izbjeglice iz Dalmacije naseljene u Semić i okolna sela Lupoglavske gospoštije.
Lovrečeva i Žbravoada
U sklopu Lovrečeve, svake godine organizira se kulturni sadržaj, ali i plesna zbava za koju su zaduženi Dean, Vedran i mlađi mještani. U župnoj crkvi crkvi sv. Lovre održava se nedjeljna misa.
Prva žbravoada va Semiće održana je u listopadu 2016. godine. Pokrenuli su je zaljubljenci u tradiciju rodnog kraja, Marija, Renco, Damir, Laura i još nekoliko sumještana, kao pješačko - gastro manifestaciju, pješačenjem po dužoj i kraćoj ruti. Polazna točka je uvijek ispred stare škole, na Place, gdje put počinje s okrjepom uz domaću rakiju, kafe i jabuke Edeta Beletićevega. Zahvaljujući toj manifestaciji, žbravoada kao starinsko jelo oteto je zaboravu i doživjelo svoj novi procvat jer puno je upita kako se kuha. Osim što je ukusno to je i zdravo jelo. Prema receptu za starinsko žbravoado "va veli lonac se stavi čuda vodi, narieže se na debelo glavico freškega kapuza, doda malo kumpira, pešćico, dvie pažula, kakovo kožico od broava, ali košćico od proasca. Se skupa, na jušno neka se kuha dokleć se ne raskuha".
Pješačka staza
Brdsko planinsko područje istarskog sjevera omiljeno je odredište ljubitelja outdoor sadržaja, a jedna od pješačkih staza je Semić - Brest pod Učkom - Semić. Od stare škole makadamskim putem vodi do vidikovca Pod Šćikovico s kojeg se pruža pogled na Lupoglav i širu okolicu, a potom do Bresta pod Učkom, sve do vidikovca Nad Krog s kojeg se pruža pogled na Vranju, Boljun i širu okolicu. Ukupna dužina staze je oko sedam kilometara, a prelazi se laganim hodom i uz usputne odmore za oko dva sata. Povratak je istim putem.
Jedna od najposjećenijih staza iz Semića vodi Pod križ, u Brgudac i dalje do izvorišta Korita na livadi pod liticom Brajkove stijene.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
