Nije riječ o nostalgiji. Svako vrijeme koje nas vraća unazad, u mladost, u početke, u napor stvaralaštva ili penjanja po ljestvama neizvjesnosti nostalgično je, emotivno i, nažalost, neponovljivo. No, vrijeme koje danas mjerimo u razmaku od četiri desetljeća, bar kada je u pitanju novinarstvo, svakako se može nazvati zlatno doba novinara i tiska. U tom vremenu svoj doprinos novini Glas Istre, a nešto ranije i Radio Puli, dao je i Dragan Janković. Samozatajan gospodin, nenametljiv, tih i drag – baš kako mu i ime pristaje – bio je dobri duh redakcije. Mentor koji nije tumačio već kolega koji je pomagao. Dragan se rodio u Senti ali je već kao klinac 1947. došao u Pulu i ostao joj vjeran do smrti. Ovo prisjećanje na kolegu, a mogao mi je biti, pa i bio je u neku ruku, otac neizostavno će imati osobni dojam i pečat. Ono nešto što ponesete sa sobom i kada radni vijek prestane a započeo je baš s Draganovim ponovnim vraćanjem u Glas Istre početkom osamdesetih.

Naime, ime Dragana Jankovića vezuje se s početkom izlaženja Glasa Istre kao dnevnika 1969., kada je zajedno sa Željkom Žmakom i Ljubom Rakočevićem, kao i ostalim kolegama, pokrenuo s Novim listom do tada kod nas jedinstven projekt zajedničkog dnevnog lista. Danas kada ta novina obilježava osam desetljeća svog utemeljenja napušta nas Dragan koji je novini dao najbolji dio sebe i svog dugog radnog vijeka. Sve do početka dvijetisućite, točnije 2001., kada je s punih 65 godina otišao u mirovinu prepuštajući onima kojima je pomogao da stasaju u nove snage da nastave njegovim stopama. Nakratko je otišao kat više, gore na Radio Pulu, gdje je svoje novinarstvo primjenjivao u drugačijem mediju, a bio je i glavni urednik. No, 1982. ponovo se vraća kat niže u Glas Istre, kada se ponovo okuplja nova ekipa, zajedno s Miroslavom Sinčićem, preuzima Uljanik i Bojoplast, dvije najvažnije gospodarske teme i gospodarske institucije u Puli. Novinarski rečeno pratio je zbivanja u ta da kolektiva, a kako je Zvjezdana Vučinić tada na porodiljskom prati cjelo istarsko gospodarstvo.

Baš je Dragan dočekao novu generaciju školovanih budućih novinara i jedan je od najzaslužnijih što su uopće primljeni i počeli svoj radni vijek. Uvijek su postojale neke prepreke, uvjeti, stepenice koje je trebalo preskakati a Vesna, Mate i Silva su bili taj trojac koje je trebalo u paketu ugurati u svijet novinarstva. Taktika zaobilaženja tadašnjih revnih čuvara institucija brusila se s Justom Ivetcom, Šantom Kranjcem, Željkom Žmakom, Tihomirom Staničićem Ševom, Miroslavom Sinčićem, Nikolom Trgovčićem, Pjerom Ladavcem i Draganom u kavani na Obali pa onda u ABC restoranu ili u Feralu. I uspjelo je. Novina je počela bujati, prilozi su se povećavali, trebalo je osvojiti nove stranice a Dragan je kao urednik Istre širio prostor nadobudnim novinarima. Bila su to vremena laganog popuštanja stega, ali i onaj filmski ugođaj novinarskih redakcija gdje se lupa po mašinama, baca se papir u smeće a pepeljare su prepune čikova.

Zauvijek će ostati zapamćena najmanja soba, ma šta soba, sobićak, u kojoj su Draga i Just jedva stišnjeni za dva stola, prepuna dima tako da ih se nije moglo odmah vidjeti kada se ušlo s karticama teksta koje smo donosili očekujući što će urednik reći. Dragan je bio od onih ljudi koji se nije znao ljutiti, niti povisiti glas, ali je tako bez suvišnih zašto i zato sutradan tekst osvanuo u novini tek malo načet pokojom intervencijom, Tako jednog ljetnog dana sav nadobudan dadoh mu tekst reportaže iz Kanfanara, o Jakovlji, koja bi se tako zapravo trebala zvati, a ne dan Mjesne zajednice, malo škakljivo a k tome tekst završio pjesmom koja se u Kanfanaru pjeva i ima malo nezgodan završetak. Dragan malo podigne glavu kroz onaj dim, nasmiješi se i kaže da će pričekati koji dan kad većina pođe na godišnji. Nakon par dana tekst osvane, nedirnut, novinar zahvalan, čitatelj nadam se zadovoljen.

Uz njega i ostale stranice Glasa su se nadopunjavale sve više i više, krenuli su i prilozi, počeli smo već hvatati i dovoljno samostalnosti za cjeli dnevnik ohrabreni baš ljudima poput Dragana koji su znali potaći a ne sputavati. Također, početkom devedesetih kada se mnogo toga naglo mijenjalo i kada su više radile emocije nego hladne glave, glasali smo o nečemu u Redakciji na Rivi, a na kraju samo su dvije ruke bile protiv, moja i Draganova. Kod mene su uvijek odlučivale emocije, ta Draganova ruka mi je bila kao onaj očinski podražaj kako je važno biti svoj i da nikada nisu sam ma kako se to ponekad čini. Nakon toga sve je završilo u ABC restoranu uz piće i kada je novina poslana u Rijeku u tisak na briškuli i pršutu kod Fola u Svetvinećentu.

Iz mirovine se Dragan vraćao ponekad u redakciju na ispomoć, pogotovo kada je bilo vrijeme godišnjih, u zenitu Glasa Istre kada je novina stasala u potpunoj samostalnosti a prilozi su se množili pa je trebalo sve to urediti i složiti počesto i na preko 60 stranica. Sretali smo se u gradu na njegovim redovnim šetnjama iz Zagrebačke, preko Korza i Rive do Tržnice i nazad. Uvijek prepoznatljiv u onom svom «ribičkom» prsluku. Ja njemu zavidan na njegovoj bujnoj frizuri, on meni na mojim mlađim godinama… I bi tako sve dok se nije ugasila redakcija na Rivi, s kojom se mnogo toga ugasilo, a vrijeme gašenja kao da ne prestaje, Ostaju i ostat će sjećanja na ljude i kolege. One koji svojim pojavama i stavovima život učine boljim i podnošljivijim.

Povezane vijesti

• U prometnoj nesreći poginuo srbijanski pjevač narodne glazbe ŠABAN ŠAULIĆ
• Glas Istre je Istra
• Napustio nas je doktor Leo Kovač: CIJENJENI PULJSKI LIJEČNIK I PRIJATELJ SVOJIH PACIJENATA