Životna priča 49-godišnjeg svećenika, novog vodnjanskog župnika, bila bi doista odličan scenarij za zanimljiv film. Prije nego li je postao svećenik, ovaj je Puljanin prvih šesnaest godina radnog staža stekao kao vojni, a zatim i kao civilni pilot, da bi se nakon uspješne letačke karijere odlučio za svećenički poziv. Uvijek su ga privlačila putovanja, avanture, nebeske visine. Očito je uvijek bio blizak nebesima, mogli bismo se našaliti. Bio je pilot, sada je svećenik, međutim taj put nije bio niti jednostavan, niti pravocrtan.

- Na koji ste način osjetili poziv da postanete svećenik? U kojem trenutku?

- Nije to bio jedan trenutak. U različitim fazama života osjećao sam male naznake tog poziva. Kako dolazim iz tradicionalne katoličke obitelji, odmalena sam odlazio u crkvu s roditeljima i pohađao vjeronauk. Još od najranije dobi sjećam se svoje fascinacije crkvenim prostorom, svetim, interesom za ono nešto što nas nadilazi kao ljude. Prvi pravi poziv osjetio sam u 6. razredu osnovne škole, na jednom susretu ministranata. Zapalio se neki plamičak u srcu, nekakva tiha čežnja koja te ponese, nešto što se može usporediti sa zaljubljenošću.

Letačka karijera

- Kada je bilo riječi o tome što ćete biti kada odrastete, Vaša majka je izjavila - samo da ne budete vojnik ili svećenik. A Vi ste postali i jedno i drugo.

- Da, bio sam premlad da bih u potpunosti razumio ono što sam počeo osjećati u srcu pa sam pokušao razmišljanja o svom životnom pozivu podijeliti s roditeljima. Nisam otkrio da razmišljam o svećeništvu, a mama je, ne znajući što mi se vrti po glavi, rekla kako se nada da neću u vojsku ili u svećenike. Naravno, bio je to izraz majčinog straha za moj život i želja da dobije unuke. No, mene su te riječi pokolebale i pomislio sam da duhovni poziv možda i nije za mene, jer ipak, roditelji valjda znaju što je najbolje (smijeh). Budući da sam već kao dijete imao razne interese netipične za svoju dob, nije bilo teško pronaći alternativu. Dvije stvari isplivale su u prvi plan: medicina i zrakoplovstvo. Na kraju je želja za putovanjima, avanturama, visinama ipak prevladala.

Nakon srednje škole krenuo sam na studij u Zagreb. Bilo je to vrijeme Domovinskog rata. Vrijeme koje je, vjerujem, neizbrisivo obilježilo živote svima nama koji smo ga proživjeli. Bio je to moj prvi susret sa stvarnim životom: s nemilosrdnošću ovog svijeta koji traži samo vlastitu korist, s tolikim tragedijama ljudi koji su gubili svoje bližnje i živjeli u strahu, s društvenom nepravdom koja ne cijeni rad i trud pojedinca. Tada sam imao samo 18 godina. Razni egzistencijalni izazovi i poteškoće u školovanju negativno su utjecali na moj duhovni život. Počeo sam se udaljavati od Crkve, gubiti vjeru u ljude, tražiti zadovoljstvo u prolaznim stvarima.

Jedan od većih šokova doživio sam pred kraj studija. Razbolivši se od tuberkuloze, mislio sam da je tu kraj moje letačke karijere koja je završila prije nego li je uopće i počela. No, oporavak je prošao relativno brzo i nadasve uspješno te sam se mogao ponovno vratiti letenju. Nakon završenog studija i letačke obuke, dobio sam svoju prvu zadaću u zrakoplovnoj bazi Divulje kod Splita. Letio sam na transportnim helikopterima 10 godina. S profesionalne strane, bio je to predivan period života s fantastičnom radnom ekipom. Osim redovnih vojnih zadaća, imali smo i misije vezane uz pomaganje civilnoj zajednici. Radili smo na zadaćama traganja i spašavanja, hitnog medicinskog prijevoza i prijevoza bolesnika, gašenja požara... Nikad nam nije bilo teško ustati usred noći i u složenim meteorološkim uvjetima hitno prevesti bebu u inkubatoru iz Dubrovnika za Zagreb. Mogućnost da radim posao koji volim i pritom pomažem drugima ispunjala me istinskim zadovoljstvom.

Damir Štifanić kao pilot

- Nakon deset godina krenuli ste dalje.

- Da, želja za putovanjima, za novim izazovima nije se ugasila. Za vrijeme rada u vojnom zrakoplovstvu polagao sam ispite za civilnog pilota i 2006. godine ukazala se nova prilika. Dobio sam posao u Croatia Airlinesu, postavši kopilot na putničkom zrakoplovu Airbus, što je za mene bio ogroman skok u profesionalnom smislu.

S Bogom, jedan na jedan

- Je li Vas ispunjavao taj posao?

- Da, u potpunosti. Ja sam stvarno obožavao svoj posao. Još kad ga radiš s tako dobrom i profesionalnom ekipom, čovjek ne može poželjeti više. Letenje ti se uvuče pod kožu, uđe u krv, teško je to napustiti.

- Ipak ste ga napustili. Kako to? Što se dogodilo?

- Da, u pozadini profesionalnog puta u uzlaznoj putanji odvijala se velika duhovna borba. Moj duhovni, a time i osobni život, išao je upravo suprotnom, silaznom putanjom. Već sam ranije spomenuo kako su događanja koja su obilježila moje mladenačke i studentske godine negativno utjecala na mene i moj duhovni život. Od jednog vedrog i otvorenog mladića pretvorio sam se u ogorčenu i zatvorenu osobu. Sve što sam prolazio u životu polako je nagrizalo moju vjeru u Boga i ljude, dok je na kraju nisam u potpunosti izgubio.

- Došli ste do dna, da bi zatim počela rasti želja za duhovnim zvanjem.

- Došao sam do dna, ali nisam niti u ludilu pomišljao da ću biti svećenik. To je tek kasnije došlo. Ono što je prethodilo tome bio je jedan izvanredni Božji zahvat u mome životu koji me je u potpunosti promijenio. Mogu reći da je to bilo posebno milosno vrijeme. Vrijeme ponovnog upoznavanja s Bogom, jedan na jedan. Iz takvog susreta s Božjom ljubavi čovjek ne može izaći nepromijenjen. U meni se javila želja da ljubav koju sam doživio i sam dajem i o njoj svjedočim svojim životom. Mislio sam da će to biti kroz obiteljski život. Ali Bog je izgleda imao drugačije planove.

Ponovno se počeo javljati duhovni poziv. Isprva sasvim lagano, poput one tihe čežnje, kao i prije puno godina. Kada sam prepoznao o čemu se radi, prestrašio sam se. Pokušao sam to odmah negirati u sebi. Opirao sam se. Međutim, onaj plamičak poziva kao da se sve više rasplamsavao i kako je vrijeme odmicalo, čežnja za svećeništvom je sve više rasla.

- U međuvremenu ste donijeli odluku o odlasku na teologiju.

- Da, ali nije to bilo tako brzo i jednostavno. I dalje sam radio u Croatia Airlinesu. Htio sam si dati dovoljno vremena i vidjeti kako će se to dalje razvijati. Trebalo mi je tri godine da poduzmem konkretne korake. A ni to nije išlo glatko. Za upis na Teološki fakultet morao sam polagati državnu maturu i to dva puta jer su se u međuvremenu, dok sam se premišljao, promijenili uvjeti upisa. Tako da sam morao dodatno polagati ispit iz povijesti s kojom nikad nisam bio "na ti". Mislio sam da neću proći ispit i da će mi to na neki način biti znak da uopće ne trebam krenuti putem svećeništva. Međutim, nekim čudom ispit sam prošao, tako da mi je i zadnji kontra-argument bio izbijen iz ruke.

- Kada ste krenuli na teologiju?

- Zadnji let imao sam 30. rujna 2012. i drugo jutro sjeo sam u auto i krenuo iz Zagreba za Rijeku. Na putu do Rijeke u meni se odvijao pravi duhovni rat. S jedne strane kao da me nešto nagovaralo da produžim za Pulu i nastavim s dotadašnjim životom. Sve je razumski bilo na strani takve odluke. A s druge strane, one za odlazak u bogosloviju, vladala je čudna tišina. Kako sam se približavao Rijeci borba je bila sve jača. Međutim, ona čudna tišina s druge strane ulijevala je ogroman mir u moje srce i to je presudilo. Doslovno deset metara prije skretanja na riječkoj obilaznici nagazio sam na kočnicu, okrenuo volan i skrenuo prema jednom novom životu.

Najstariji na bogosloviji

- Kada sam došao na bogosloviju počela je nova etapa koja je donijela nove izazove i krize. Bio sam najstariji, imao sam 39 godina. Opet se pojavio onaj glas koji me tjerao da propitujem ispravnost svoje odluke. Međutim, Bog je vidio moju muku i opet na čudesan način otklonio moje nedoumice. Odlučio sam ostati i prepustiti se do kraja Bogu da me vodi. Nakon druge godine studija u Rijeci, biskup me šalje u Rim, u kolegij Germanicum et Hungaricum, na nastavak studija na Papinskom sveučilištu Gregorijana. Po uspješno okončanom studiju, zaređen sam za svećenika 2018. godine. Narednih godina obavljao sam službu župnog vikara u Rovinju, a od kolovoza ove godine dolazim u Vodnjan, gdje sam imenovan župnikom.

- Kakav je Vodnjan, koje su njegove specifičnosti, kakvi su ljudi?

- Svaka sredina ima svoje specifičnosti, ali ljudi su zapravo uvijek isti u svojim potrebama, nadanjima, pa i očekivanjima od svećenika. Stanovništvo je u Vodnjanu uglavnom starije, ali u novije vrijeme primjećuje se da sve više dolaze i mlade obitelji, poneke i s brojnom djecom, što budi nadu da će grad zaživjeti novim poletom.

- Vodnjanci s kojima sam razgovarala zadovoljni su Vašim dolaskom.

- Za sada imaju strpljenja sa mnom jer sam tek stigao i pomalo se uhodavam. Trudim se i trudit ću se raditi najbolje što mogu. Nadam se da će i ubuduće biti zadovoljni mojim radom.

- Ovdje u Vodnjanu puno je različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti.

- Ljudi su prije svega ljudi. Različitosti nisu problem, baš suprotno, to je bogatstvo. To traži od nas da se otvorimo prema drugome koji je možda drugačiji, ali jednako vrijedan. Samo tako možemo svjedočiti da smo pravi kršćani. Da budemo most koji će preko različitosti voditi k zajedničkom životu.

- Većina ljudi ovih dana slavi Božić. Znamo li uopće što slavimo?

- Danas će mnogi reći da je Božić postao blagdan konzumerizma tijekom kojega nas blještavilo izloga mami u trgovine kako bismo kupili darove za one koje volimo, poneseni nostalgičnom atmosferom koja prati blagdanske dane. Božić je postao dio zapadne kulture, slave ga i oni koji uopće nisu vjernici, kršćani. Možemo to gledati kao čisto kulturološki fenomen. Ali rekao bih da to pokazuje još nešto: pokazuje duboku čežnju čovjeka da postoji bar jedan dan u godini koji će biti ispunjen radošću, mirom i ljubavlju; dan kada ćemo moći biti uistinu ljudi, onakvi kakvi bi zapravo trebali biti cijele godine. A Božić to uistinu i jest jer nam donosi poruku nade i mira te upućuje na svrhu ljudskog života, a to je ljubav. Možemo reći da blagdan Božića čovjeka podsjeća na dostojanstvo koje ima u Božjim očima.

Dok danas toliki širom svijeta ukrašavaju svoje domove, a gradovi su puni blještavila, i dok darujemo jedni druge, važno je sjetiti se razloga zbog kojeg slavimo ovaj blagdan. A to je događaj koji se dogodio pred dvije tisuće godina i koji je promijenio tijek ljudske povijesti, bili mi toga svjesni ili ne. Rođenje Isusa Krista, dolazak Boga u liku malog djeteta, događaj je koji u tamu svijeta donosi svjetlo, ulijeva novu nadu, otkriva čovjeku smisao njegovog postojanja. Taj smisao otkriva se u potpunosti u činjenici Isusova uskrsnuća koje je zapravo središte kršćanske poruke - Radosne vijesti - koju u punini slavimo o blagdanu Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana.

Damir Štifanić (Snimio Milivoj Mijošek)

Poruka Božića je ljubav

- Ponekad se zbog ozračja koje prati ovo božićno vrijeme stječe dojam kako je zapravo Božić najveći blagdan. Vjerojatno je to i zbog naše ljudske psihologije; lakše nam je prihvatiti lik malog djeteta, jer nas u svojoj malenosti i bespomoćnosti vjerojatno podsjeća na nas same. Ali to dijete će odrasti, podnijeti tešku muku i u konačnici smrt na križu kako bi nam poslalo poruku o neizmjernoj Božjoj ljubavi za Čovjeka, a u uskrsnuću i otkriti koja je ona krajnja sudbina čovjeka, a to je vječni život. Božić nas želi senzibilizirati za tu istinu upravo kroz susret Čovjeka s Bogo-djetetom, Bogom koji se snizio na našu ljudsku veličinu kako bismo ga mogli lakše prihvatiti. Nije došao kao moćan i daleki Bog, nego kao dijete, kojemu je potrebna blizina i ljudska pomoć.

Kao da nas je od početka htio poučiti da u svima onima koji trebaju našu blizinu i našu pomoć možemo prepoznati Njegovo lice - lice djeteta Isusa. Upravo u tome ćemo vidjeti koliko smo shvatili ili promašili smisao i poruku Božića. Božić je blagdan radosti: radosti zbog prepoznate ljubavi koju Bog ima prema meni. Zbog toga smo pozvani tu Ljubav darivati i drugima, unoseći tako i svoj djelić svjetla u ovaj naš svijet.

Povezane vijesti

• LETEĆI TANJURI NA IRSKOM NEBU? Pilotkinja uočila objekt koji se približio zrakoplovu
• U nesreći vojnog zrakoplova u Ukrajini poginuo pilot
• "ZAGRIZI GLINU", UDRUGA ALDO, SLAVONSKI BROD: Cinično, humorno i ironično