ZAŠTO SE TOLIKO ČEKA S IMENOVANJEM ISTARSKOG BISKUPA?
Umaški župnik dr. Josip Grbac: Ne tražimo ni genijalca ni nobelovca. Tražimo predvodnika koji će probuditi uspavanu crkvu u Istri
Nakon toliko vremena kao da smo se pomirili s činjenicom da se možda radi o nekakvoj, nama nepoznatoj, "crkvenoj politici". Kao da je istarska Crkva postala slična političkim igrama oko toga tko će sjesti u ministarsku fotelju, piše dr. Josip Grbac
Katedra veličanstvene Eufrazijeve bazilike čeka svoga biskupa
Bilo je vrijeme da se konačno čuje glas iz redova svećenstva zašto Crkva u Istri još uvijek nema svoga biskupa ordinarija. Učinio je to dr. Josip Grbac, uvaženi teolog, umaški župnik, tekstom "U iščekivanju biskupa" što je objavljen u listopadskom broju Ladonje, vjerskom informativno-kulturnom listu Porečke i Pulske biskupije.
Dr. Josip Grbac piše: "Vrijeme je da se progovori o temi koja je već predugo vremena prisutna u crkvenim i svjetovnim kuloarima u Istri. Radi se, naime, o pitanju zašto je potrebno toliko vremena kako bi se imenovao istarski biskup. Što se čeka s imenovanjem čelnika istarske Crkve. Odgovor je uvijek isti, tj. ne znamo apsolutno ništa o tome. Nakon toliko vremena kao da smo se pomirili s činjenicom da se možda radi o nekakvoj, nama nepoznatoj, 'crkvenoj politici'. Kao da je istarska Crkva postala slična političkim igrama oko toga tko će sjesti u ministarsku fotelju".
Čemu tajanstvenost?
Dr. Grbac napominje da je istarska Crkva mala, s nešto manje od dvjesto tisuća stanovnika, a vjernika ima još puno manje. Ne radi se ni o nekoj zahtjevnoj sredini, koja, primjerice, ne bi bila spremna prihvatiti biskupa koji nije rođen u Istri. Pa spominje pokojnog biskupa Dragutina Nežića, koji je srdačno primljen u Istri iako nije bio Istranin.
- Istarski ljudi i vjernici oduvijek su bili otvoreni za prihvat onih koji su dolazili 'izvana'. Pomalo je čudno da ni u Istri ni u drugim krajevima Hrvatske, pa i šire, nije moguće pronaći svećenika dostojnoga i sposobnog sjesti na istarsku biskupsku stolicu. Zar istarski puk ili kler ne zaslužuju da im se barem kaže zašto je tomu tako?", pita dr. Grbac.
Napominje da Crkva u Istri ima biskupskog administratora koji potpisuje važne dokumente, dekrete o premještajima svećenika i slično, ali Crkva nije samo administracija. "Crkva koja se bavi samo administracijom – piše uvaženi teolog - nije 'živa Crkva'. U ovom trenutku istarski svećenici komuniciraju s biskupijom gotovo isključivo papirologijom. Živa Crkva ne živi samo od papirologije ni od osobne vjere svojih vjernika. Ona živi i od vjerskog života zajednice vjernika u biskupiji".
Dr. Grbac pojašnjava da je potrebno, na razini biskupije, organizirati pastoral, hodočašća, događaje i ostale djelatnosti koje može inicirati samo biskup ili netko koga on za to odredi. Ističe: "Mi već godinama nismo organizirali nekakvo hodočašće na razini biskupije. Zadnje takvo hodočašće bilo je ono u Rimu 2000. godine. Ostale biskupije to redovito rade (...). Do danas nismo dovoljno iskoristili činjenicu da imamo dva blaženika u biskupiji, Bulešića i Bonifacia. I ovdje se svodi na osobne inicijative pojedinih vjernika".
Biskup je čuvar crkve
Crkva je živa, napominje autor, već više od dva milenija i zato jer je uvijek znala u relativno kratkom roku popuniti prazne papinske i biskupske stolice. Uvijek je vodila računa o tome da se Crkva bez predvodnika, nakon dužeg vremena nekako "pasivizira". Predvodnik ili pastir jest taj koji je zaslužan i odgovoran za vjerski život Crkve, opće i lokalne. On čini Crkvu "jakom". To znaju i protivnici Crkve. Zato su u režimima koji su proganjali i još proganjaju Crkvu, upravo pastiri bili prvi na udaru.
- Sjetimo se kako je pokojni biskup Dragutin Nežić za vrijeme komunizma bio pozvan u vojsku. Vlastodršci su mislili da će u vrijeme dok je on u vojsci moći manipulirati Crkvom. No, mudri biskup, prije odlaska u vojsku izdao je dekret po kome zabranjuje da se u istarskoj Crkvi ne smiju događati nikakve promjene dok je on odsutan. Time je spriječio bilo kakvo režimsko miješanje u Crkvu, a vlastodršci, svjesni toga, ubrzo su biskupa otpustili iz vojske. Istarska Crkva bila je pošteđena režimskih upletanja. To ukazuje na važnost prisutnosti biskupa u svakoj lokalnoj Crkvi", zaključuje dr. Grbac.
Na upit kakvog biskupa želimo, dr. Grbac nabraja: "Želimo biskupa koji će biti prisutan među nama. Kojega ćemo upoznati s potrebama ove Crkve. Koji će biti predvodnik u inicijativama da se vjerski život u Istri 'probudi'. Ne radi se samo o pitanju odlaska ljudi na misu, nego o razradi nekih pastoralnih ponuda na razini Biskupije koje će pokazati ljudima da Crkva o njima brine, da im želi pokazati što je živa vjera, da ih želi oduševiti za Crkvu i Boga.
Svaki vjernik ima potrebu osjetiti se dijelom zajednice vjernika. Ta zajednica teško će zaživjeti samo razmjenom papira. Potrebno je pokazati ljudima da su Crkvi važni. Kako im to pokazati ako je Crkva 'obezglavljena', pa susljedno tome i uvelike pasivna?
Ne tražimo da biskup bude genijalac ni 'nobelovac'. Tražimo da bude istinski pastir koji će ljudima i svećenicima pokazati da su mu važni, kao što su to uglavnom bili dosadašnji biskupi. Tražimo da voli i poštuje istarsku Crkvu i da mu dobro vjere na ovim istarskim prostorima bude prioritet. Istarska Crkva, kao jedna od najstarijih u Hrvatskoj, valjda to zaslužuje. Zar onda tražimo previše?", završava dr. Josip Grbac svoj aktualni članak "U iščekivanju biskupa".
Presjedniku HBK-a jedna je stolica prazna
Imenovanje novog porečkog i pulskog biskupa čeka se od rujna 2020. godine kada je dr. Dražen Kutleša imenovan splitsko-makarskim nadbiskupom metropolitom, ujedno i apostolskim administratorom Crkve u Istri. I sam biskup Kutleša rekao je da će se biskupska stolica u Poreču što prije popuniti. Što se prije to dogodi, to će mons. Kutlešu rasteretiti jedne od obveza. A da imenovanje dobrim dijelom ovisi upravo o njemu, slijedi po službenoj dužnosti: u srpnju ove godine nadbiskup Kutleša imenovan je članom Dikasterija za biskupe, a to je tijelo Rimske kurije koje papi pomaže pri imenovanjima/odabiru biskupa. Nadbiskupu Kutleši trebalo bi na srcu biti što skorije imenovanje biskupa u Istri, već i stoga što je nedavno imenovan predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije. Ako ga usporedimo s predsjednikom Vlade, premijerom, onda treba reći da mu je u Vladi jedna stolica prazna, ona biskupa Poreča i Pule.
Istarska crkva čeka dvanaestog biskupa
Od kada je osnovana Porečka i Pulska biskupija, na sjedinjenoj biskupskoj stolici zaredalo se jedanaest biskupa: prvi je bio, od 1827. do 1857., Antonio Peteani, rodom iz Gorice. Naslijedio ga je prvi biskup Hrvat, Juraj Dobrila (1857.-1875.), rodom iz Velog Ježenja. Nakon Dobrile slijede Slovenci Ivan Nepomuk Glavina (1878.-1882.)i Alojzije Marija Zorn (1882.-1883.), pa Talijani Ivan Krstitelj Flapp (1884.-1912.), Trifun Pederzolli (1913.-1941.) i Rafael Mario Radossi (1941.-1947.).
Biskupska stolica je ispražnjena od 1947. do 1960., kada je biskupom imenovan Dragutin Nežić, rodom iz Donje Reke kod Jastrebarskog. Njegovim umirovljenjem 1984. biskupom je imenovan Antun Bogetić iz Premanture, kojeg je 1997. naslijedio Ivan Milovan, rodom iz Režanci, da bi njegovim umirovljenjem 2012. biskupom postao Dražen Kutleša, rodom iz Tomislavgrada, koji je 2020. imenovan splitsko-makarskim nadbiskupom i apostolskim administratorom porečke i pulske biskupije.
Dragutin Nežić, biskup vojnik
U jesen 1953. godine došlo je do krize u jugoslavensko-talijanskim odnosima. Nakon najave da će saveznici zonu A predati Italiji, i jedna i druga strana počela je slati vojsku na granici. Osim redovnih vojnika na granicu su poslani i rezervisti. Među njima bila su i dva biskupa: Josip Pavlišić, pomoćni riječko-senjski biskup, i Dragutin Nežić.
Dr. Stipan Trogrlić u knjizi "Odnosi Katoličke crkve u Istri i jugoslavenske državne vlasti 1945.-1954." piše: "Biskup Nežić je još u ožujku 1951. ukazivao na posljedice koje bi za nacionalnu stvar u Istri mogla imati mobilizacija velikog broja svećenika ili pak samog biskupa. U slučaju dolaska Engleza i Amerikanaca u Istru, s njima bi se, smatra Nežić, vratio i talijanski kler iz Trsta, a nije isključeno ni da tršćanski biskup, u slučaju Nežićeve odsutnosti zbog mobilizacije, zatraži ponovno jurisdikciju nad Pazinskom apostolskom administraturom. Zato smatra korisnijim, ako i on i kler ostanu u Istri kao pouzdana straža nacionalnih interesa. Predlaže da se, jedino u slučaju rata, biskup i kler rasporede na području Istre na mjesta kuhara, pisara ili skladištara, tako da jedan dio vremena provode kao rezervisti, a drugi vršeći svoju svećeničku, odnosno biskupsku službu. Na taj način čuvali bi jurisdikciju na području Istre, što je jako važno, jer povijest pokazuje", zaključuje Nežić, 'da je crkvenu jurisdikciju mnogo puta slijedila nacionalna i državna'.
Pozivanje biskupa na vojnu vježbu, kolikogod je formalno-pravno imalo opravdanje, bilo je malo neobično i jedan je od koliko represivnih, toliko i nediplomatskih poteza vlasti. To više što je biskup Nežić tada imao 46 godina. Po dolasku u Sežanu (3. studenoga 1953.) raspoređen je u bolničku četu. Prema Nežićevu svjedočanstvu, starješine su imale prema njemu obzira, nisu ga tjerali na vježbe puzanja, nego su mu davali neke lakše stvari, kao nošenje bolesnika ili stavljanje bolesnika na nosila.
Za vrijeme skoro dvomjesečnog boravka u Sežani, Nežić je samo jednom, uz dopuštenje kapetana, imao misu, u kapeli Sv. Andrije 15. prosinca. Kasnije mu je isti kapetan to zabranio.
Izvjesno smirivanje na granici dovelo je do povlačenja rezervista iz Sežane u vojarnu u Ilirskoj Bistrici. Od 40 km, koliko je udaljenost između Sežane i Bistrice, Nežić je 30 km propješačio iako je bilo obećano da će starije i slabije prevesti vojnim automobilima. Tek 10 km prije Ilirske Bistrice potporučnik Lazarević uzeo je Nežića u svoj automobil i odvezao u kasarnu gdje je zadržan još dva dana, da bi 17. prosinca 1953. skupa s ostalima bio pušten kući.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
