Kada bude imenovan novi porečki i pulski biskup, nakon što je mons. Dražen Kutleša imenovan splitsko-makarskim nadbiskupom u srpnju 2020. i apostolskim administratorom istarske biskupije, bit će to 12. biskup od ustroja ujedinjene Porečke i pulske biskupije. Prvim biskupom tada je imenovan mons. Antonio Peteani, do tada porečki biskup.

Porečka i pulska biskupija nastala je ujedinjavanjem dviju biskupija 9. svibnja 1830., na osnovi bule pape Lava XII. od 30. lipnja 1828. Drži se da je Istra crkveno-administrativno bila uređena 524. godine, kada su ozakonjene biskupije Poreč, Pula, Pićan, Novigrad, Kopar i Trst te vjerojatno Cissa i Sipar, a neki spominju i Brijune.

Najstarija biskupija u Istri

Porečka biskupija smatra se prvom u Istri (sredina 3. st.). Njezin prvi biskup vjerojatno je bio sv. Mauro, zaštitnik porečke biskupije, koji se slavi 21. studenoga. Izvorno je obuhvaćala područje parentinskog agera, koji se od mora u unutrašnjosti protezao između Mirne i Lima, obuhvativši Motovun, Pazin i Žminj. Nakon propasti Cisse, njezino je područje (Rovinj, Bale, Svetvinčenat, Dvigrad) oko 780. godine pripalo Porečkoj biskupiji. Austrijsko-mletačkom nagodbom 1784. godine granica biskupije usklađena je s državnom granicom.

Pulska biskupija nešto je mlađa (potkraj 3. st.), a izvorno je obuhvaćala pulski ager, tj. južnu Istru. U 11. st. pripali su joj Labinski i Riječki arhiđakonat. Zaštitnik Pulske biskupije je sv. Toma apostol, koji se slavi 3. srpnja.

Prvotno je bilo planirano da se iz Porečke biskupije izdvoje i pripoje Tršćanskoj biskupiji župe buzetskog dekanata, a Pulska biskupija potpuno ukine te njezino područje spoji s Porečkom. Dok su se Porečani radovali, Puljani se nisu mirili s time da se njihova slavna biskupija ukine. Stoga su Kaptol i Općina 1822. uputili caru Franji I. molbu da se biskupija sačuva. Molba je bila uslišana. U buli "Locum Beati Petri" pape Lava XII., među ostalim, stoji: "Biskupske pak Stolice: koparsku, pulsku i makarsku proglašujemo sačuvanim i trajno ih pridajemo i vežemo uz druge biskupske Crkve kao sustolne, da njima ubuduće upravlja jedan te isti biskup."

Osam godina bez biskupa

Mons. Antonija Peteanija, profesora Staroga zavjeta u goričkom Nadbiskupskom sjemeništu i počasnog kanonika tršćanske katedrale, za porečkog biskupa nominirao je car Franjo I. 25. lipnja 1826., a potvrdio papa Lav XII. 29. travnja 1827. Biskupom ga je u goričkoj katedrali 24. lipnja posvetio gorički nadbiskup Josip Wallanda. Suposvetitelji su bili krčki i tršćanski biskup Ivan Antun Sintić i Antonio Leonardis da Lucinico.

Poreč je dobio svoga biskupa osam godina nakon što je stolica upražnjena smrću Motovunca Francesca Polesinija, koji je na porečku katedru zasjeo 1778., a preminuo 1819. Slijedom povijesnih okolnosti, Istra je bez biskupa bila čak 13 godina, od 1947. do 1960., od odlaska u Italiju biskupa Raffaela M. Radossija do biskupskog imenovanja dr. Dragutina Nežića.

(Snimio Milivoj Mijošek)

Kao porečki biskup Peteani se zalagao za porast broja domaćih svećenika. Svećenstvo mu je bila prva briga, što je potvrdio već u svom prvom biskupskom obraćanju, 28. listopada 1927. Od cara Franje I. zatražio je dozvolu da otvori sjemenište u Poreču, a kada je stigla o svom trošku otvorio je prvi razred gimnazije za sjemeništarce. Već prve godine, međutim, bio je primoran zatvoriti sjemenište zbog nedostatka obrazovanih svećenika koji bi bili kadri izvoditi nastavu. Nije ostvario naum da u Poreču otvori teologiju, ali je ipak 1847. osnovao biskupsku knjižnicu.

Restaurirao Eufrazijanu

Jako je volio svoju baziliku. Obnovu je, ponesen duhom historicizma, počeo 12. listopada 1844., a završio 27. ožujka 1847. izgradnjom dviju bočnih kapela, jedne posvećene Gospi, druge sv. Mauru. Radio je zajedno s Andreom Amorosom, pravnikom i pokrajinskim poslanikom za Istru koji je više od tri desetljeća vodio brigu o restauriranju sklopa Eufrazijeve bazilike. Južna kapela posvećena Gospi postoji i danas, a sjeverna kapela sv. Maura porušena je u vrijeme konzervatorskih radova 1928., kada je Bazilika dobila današnji izgled. Tada je uklonjeno i predimenzionirano pjevalište. Biskup Peteani zaslužan je i za prva arheološka iskapanja, tijekom kojih je otkriven natpis mučenika Maura i mozaik s prikazom ribe.

Još nije imao 38 godina kada je postao porečkim biskupom. Krasilo ga je dobročinstvo, čovjekoljublje i skromnost. Bio je blizak narodu, narod ga je volio, svu aktivnost posvetio je duhovnom i tjelesnom dobru klera i vjernika.

Kao zahvalu, Porečani su mu 1845. darovali novi oltar u crkvi Gospe od Anđela s mramornim kipom Bezgrešne

Bio je jako privržen Poreču. Godine 1842. odbio je imenovanje zadarskim nadbiskupom i metropolitom. Želio je ostati, kako je govorio, među svoje Porečane: "Savjest mi govori da ostanem u Poreču." Kao zahvalu, Porečani su mu 1845. darovali novi oltar u crkvi Gospe od Anđela s mramornim kipom Bezgrešne. Odbit će i stolicu Goričke nadbiskupije koju mu je nudio car Franjo Josip 1854., nakon smrti nadbiskupa Franza Xaviera Luschina.

Tijekom šest posjeta Svetoj Stolici ad limina gotovo ga je uvijek zastupao delegat. Tek 1844. odlazi u Rim osobno i ondje je ostao do iduće godine, jer ga je tom prilikom papa Grgur XVI. ubrojio među domaće prelate i imenovao pomoćnikom papinskog prijestolja. Kada se vraćao kući, svjetovna i crkvena delegacija otišla mu je brodom ususret prema Veneciji. Uslijedilo je veliko slavlje, narod je klicao: "Oče, volimo te!" Poštivali su ga i nevjernici. Eko njegove dobrote proširio se i izvan granica Biskupije: ljudi su dolazili u Poreč samo da bi ga vidjeli.

Drag Bogu i ljudima

Mons. Pietro Cleva (Poreč, 1893. - Trst. 1967.), svojedobno jedan od vikara suradnika Eufrazijeve bazilike, objavio je u časopisu Arena di Pola (15. studenog 1960.) njegov životopis pod naslovom "Biskup tijekom 30 godina bio je skroman, velikodušan, dobar, drag Bogu i ljudima". U tekstu spominje tri anegdote vezane uz dobroga biskupa: jednom zgodom sirota žena požalila se da je gladna, željna mesa - biskup joj je uz meso darovao i lonac; majka je udala kćer pa je upitala biskupa za dar, biskup joj je darovao madrac; i treća anegdota, noću je biskupa probudila buka, s prozora je ugledao kako se lopovi na ljestvama šuljaju prema kokošinjcu pa im je šapnuo: Polako, nemojte se ozlijediti!

Na Tijelovo, 11. lipnja 1857., bolestan, s visokom temperaturom želio je predvoditi procesiju. Nakon toga legao je u krevet. Preminuo je 26. lipnja 1857. u šest sati poslijepodne. Vjernici su ga zazivali svetim. Pokopan je 1. srpnja u kapeli sv. Maura, a kada je ona srušena, u Gospinoj kapeli. Njegov je lik ovjekovječen u mramornom poprsju, što ga je izradio venecijanski kipar Luigi Minisini (1816.-1901.), a svečano blagoslovio biskup Juraj Dobrila 16. prosinca 1864.

Kada je biskup Peteani preminuo, državni i crkveni vrh počeo je tražiti njegova nasljednika. Procedura izbora novog biskupa predviđala je da čim neki biskup umre ili bude premješten, namjesnik zemaljske vlade, na čijem se području nalazila ispražnjena biskupija, traži od svih biskupa crkvene pokrajine (metropolije) da predlože trojicu kandidata. Nakon toga bi namjesnik te prijedloge s prijedlogom jednog svog kandidata i njihovim ocjenama proslijedio Ministarstvu kulta i obrazovanja. Potom su slijedili pregovori i usaglašavanje stavova između Ministarstva kulta i Svete Stolice oko najprihvatljivijeg kandidata za obje strane. Tek kad je pronađen takav kandidat, car je određivao novog biskupa, a papa potvrđivao. Sve to bilo je u skladu s člankom 19. Austrijskog konkordata iz 1855., prema kojem njegovo carsko veličanstvo bira biskupe, a papa ih potvrđuje.

Biranje nasljednika

U svom očitovanju, glede Peteanova nasljednika, tršćanski namjesnik naveo je kako "Porečka i pulska biskupija, unatoč maloj površini, (...) zbog jezičnih odnosa nosi i nimalo lako savladive teškoće". Zbog toga podržava gledište metropolita te biskupa Ljubljane i Trsta koji ističu da biskup mora poznavati oba zemaljska jezika, talijanski i ilirski, naravno, uz njemački.

Namjesnik je uz to istaknuo da je pokojni biskup Peteani, "koji je biskupiju preuzeo u vrlo zanemarenom stanju, sa svoje strane doista ispunjavao sve dužnosti, ali nije posjedovao dovoljno snage kako bi ojačao osjećaj dužnosti kod tamošnjeg klera, a također zbog njegovog nepoznavanja slavenskog jezika, slavenske škole posebno zaostaju; novi biskup mora biti dorastao ispravljanju ovih loših okolnosti".

Kao što je poznato, prvoga porečkog i pulskog biskupa, Talijana Antonija Peteanija naslijedio je Juraj Dobrila, Hrvat, rodom iz istarskog Velog Ježenja, rođen 1812., a preminuo 1882.

Biskup Antonio Peteani

Antonio Peteani rođen je u Gorici 13. kolovoza 1789. Roditelji su mu bili pobožni, otac je bio kirurg. Nakon završetka državne gimnazije u Gorici, od 1807. do 1811. pohađa teologiju u Ljubljani. Svećenikom je postao s malo više od 23 godine. U Bujama ga je 4. listopada 1812. zaredio posljednji novigradski biskup Teodoro Leonardo grof Balbi, koja je biskupija od njegove smrti 23. svibnja 1831. pripojena tršćanskoj.

Studirao je na Frintaneumu u Beču, carsko-kraljevskom institutu za odgoj svjetovnog klera. Predavao je od 1818. do 1824. u Nadbiskupskom sjemeništu i istodobno nastavio studij na Sveučilištu u Padovi, gdje je 1821. stekao diplomu iz teologije. Tri godine kasnije postao je vijećnik i školski referent pri Carsko-kraljevskoj vladi u Trstu, kamo se preselio. Na zahtjev tršćanskog biskupa Antonija Leonardisa car ga je 1825. imenovao počasnim kanonikom tršćanske katedrale. Provedbom papine bule "Locum Beati Petri" od 30. lipnja 1828. postao je prvi biskup Porečke i pulske biskupije.

Broj vjernika i klera

Prema Statusu klera u Porečkoj i pulskoj biskupiji 1835. godine na 54.381 vjernika dolazilo je 157 biskupijskih svećenika; godine 1855. broj vjernika je porastao na 62.118, dok se broj svećenika smanjio na 138, da bi 1875. biskupija imala 83.655 vjernika i 124 biskupijska svećenika.

Posvetio brojne crkve i pulsko groblje

U svom biskupskom mandatu biskup Peteani posvetio je u Istri više crkava. Kao porečki biskup posvetio je 1815. župnu crkvu Uznesenja Marijina u Buzetu, a kao porečki i pulski biskup 1831. posvetio je župnu crkvu Rođenja Marijina u Raklju, 1840. župnu crkvu sv. Jeronima u Vižinadi, a 1853. župnu crkvu sv. Kvirika i Julite u Višnjanu. Godine 1854. posvetio je drevnu župnu crkvu sv. Martina u Vrsaru (nova će biti sagrađena 1935. na drugome mjestu) te župnu crkvu sv. Antuna opata u porečkoj Novoj Vasi. Župnu crkvu sv. Blaža u Vodnjanu posvetio je 1850., čija je gradnja trajala 40 godina (1761. postavljen kamen-temeljac) i najveća je župna crkva u Porečkoj i pulskoj biskupiji.

Spomenimo i da je biskup Peteani 17. kolovoza 1846. blagoslovio novo groblje u Puli, kada je napušteno staro groblje pored pulske katedrale, okrenuto moru.

Pokušaj prikupljanja narodnih pjesama

Biskup Peteani primio je krajem 1850. dopis austrijskog etnografa Karla von Czoerniga kojim traži da mu, uz pomoć prikupljanja svećenstva, pošalje zapise narodnih pjesama. Zbirka pjesama austrijskog naroda trebala je biti predstavljena na velikoj međunarodnoj izložbi u Londonu 1851. Bilo je prikladno da bude zastupljena Istra, dodirna točka tako mnogo naroda.

Za taj pothvat biskup se obratio tada uglednim svećenicima: barbanskom kanoniku Petru Stankoviću, svetvinčentskom župniku Antoniju Facchinettiju, kanfanarskom župniku Petru Studencu i dugogodišnjem rovinjskom župniku Andreji Roccu. Pokušaj prikupljanja narodnih pjesama u Istri te 1850. doživio je velik neuspjeh: spomenuti svećenici, svatko iz svojih razloga, nije biskupu Peteaniju poslao nijednu narodnu pjesmu.

Povezane vijesti

• RAZRJEŠENJA I IMENOVANJA SVEĆENIKA U POREČKOJ I PULSKOJ BISKUPIJI: Novi župnici, upravitelji župa i vikari u Istri
• Umaški župnik dr. Josip Grbac: Ne tražimo ni genijalca ni nobelovca. Tražimo predvodnika koji će probuditi uspavanu crkvu u Istri
• Mons. Ivan Štironja: Čestitari su mi postavili visoko ljestvicu. Bit ću dobar pastir, otac, brat i prijatelj