Prije stotinu godina (veljača 1921. godine) na Proštini, kako se nazivaju sela iznad drage Mandalena u Općini Marčana, odvijala se poznata Proštinska buna. Bila je to borba lokalnog stanovništva protiv fašističkog terora, a odvijala se netom prije Labinske republike. Ugušena je 5. travnja iste godine i, sudeći po datumu njenog početka, to je prva pobuna u Europi protiv fašizma.

Fašisti su redom terorizirali mještane Krnice, Mutvorana, Cokuni, Malih i Velikih Vareški, Pavićini, Kavrana, Peruški i ostalih mjesta, a najteže je stradalo selo Šegotići, koje su fašisti potpuno spalili. I dandanas, stotinu godina poslije, u tom su selu vidljivi tragovi fašističkog terora. Jednako tako, za razliku od ostatka Istre, na ovim mjestima nikad poslije Proštinske bune, pa ni nakon Drugog svjetskog rata, nije zaživio talijanski jezik, a niti imena naselja i ulica nemaju talijanske nazive.

Na nekim se drvenim gredama i danas vide tragovi paleži od prije sto godina (Snimio Milivoj Mijošek)

Da je tome tako potvrđuje nam naš sugovornik Josip Peruško, 83-godišnji profesor matematike, jedan od najstarijih žitelja Šegotići. Profesor Peruško se živo sjeća svega što mu je o Proštinskoj buni govorio njegov otac, koji je tada, u vrijeme najvećih previranja, napunio 18 godina. Razgovor koji smo vodili s profesorom Peruškom nije razgovor novinara s povjesničarom koji egzaktno iznosi činjenice o Proštinskoj buni, datumima, broju vojnika, članovima pokreta otpora. Peruškova je priča pogled na bunu iz perspektive djeteta čiji je otac u to vrijeme bio mladić u najboljim godinama, koji je na svojoj koži osjetio fašističko ugnjetavanje u samom početku njegova širenja na ovim prostorima i koji je svojoj djeci prenio i u nasljeđe ostavio ne samo istine iz tog razdoblja, već i onaj osjećaj gorčine zbog svega lošega što se tada dogodilo i što se u još goroj varijanti žiteljima Proštine događalo i u Drugom svjetskom ratu.

- Moj mi je otac prenio što se ovdje zbivalo, a kasnije sam se ja putem knjiga informirao o Proštinskoj buni i sve to povezao. Austrija je tu 1914. raselila sve mještane u Čehoslovačku. Pripremala se za rat, iskopani su rovovi, gradila se obrambena linija oko Pule koja je bila ratna luka. Nakon četiri godine rat je završio i ti su se isti ljudi vratili kućama. Možete zamisliti što su nakon četiri godine izbivanja našli kod kuće. Ništa, kaže Peruško.

Jako se dobro sjeća kako mu je otac govorio da je tih godina nakon Prvog svjetskog rata na ovim područjima vladala strašna neimaština.

- Posla nije bilo. Zemlja je kod nas mršava, jadna. Što su ljudi mogli drugo nego sječi šumu, gradili su japlenice da bi potom prodavali vapno. Da bi zašparali jedan zid, kuće su se naslanjale jedna na drugu. Svi su bili složni kao braća. U isto vrijeme počeo je rasti fašizam. Dolazili su na ove prostore fašisti iz Pule, Vodnjana. To je bila šaka jada fašista jer u to vrijeme još nisu bili organizirani, prisjeća se Peruško razgovora s ocem.

Josip Peruško Proštinsku je bunu doživio kroz priče svjedoka tog vremena, svog oca (Snimio Milivoj Mijošek)

Kaže da mu je otac govorio da su to bili neorganizirani fašisti, zapravo neka vrsta paravojske koja je imala za cilj terorizirati mještane.

- Tek su bili u usponu. Ante Ciliga iz Šegotići bio je naširoko poznat, pa su fašisti zapravo stalno njega tražili kao organizatora antifašističkog otpora. Na križu (danas kružni tok, op. n.) je bila oštarija. Tamo su se skupljali ljudi iz svih sela. Pa su fašisti i tamo počeli maltretirati ljude. Stalno su obilazili sela. To je trajalo sve dok nisu dozlogrdili mnještanima koji su ih na koncu uklepali i poslali natrag u Pulu. Taj je incident za fašiste bio idealan jer su ga prikazali kao velik problem i ubrzo angažirali vojsku, prisjeća se Peruško.

Antifašistički otpor širio se i izvan granica Proštine, do Filipane, Divšići, ali i na drugu stranu, prema Valturi i Muntiću. Sva su sela, kaže Peruško, bila složna u otporu protiv prisilnog talijaniziranja stanovništva ovog dijela Istre.

- Marčanci nisu bili fašisti, iako je bilo ljudi koji su pomagali fašistima. U Marčani je bila talijanska kazerma, i to je to. Primjerice, u Kavranu je bila talijanska financa, ali oni nikad nisu taknuli mještane, međusobno su se poštovali. Kad bi se naši zaželjeli kartanja, otišli bi u Kavran, unatoč financi tamo nije bilo prepreka za igru. To je bila jedina razonoda. Ostalo je bio mukotrpni rad. Japlenice su tada bile jako raširene, nije bilo stabala u šumi, a danas drva padaju od starosti. Kad se otvorio Raški ugljenokop, čak se iz Kavrana pješice odlazilo u Rašu na posao. Stanje je bilo očajno, ali ljudi su trpili i vajk su bili složni. Ovdašnji pobunjenici bili su u dosluhu s rudarima i rudari su im dostavljali eksploziv, kaže Peruško.

Sjeća se da mu je otac govorio kako su fašisti namjerno napumpavali svaku napetiju situaciju u selima, samo da bi ona eskalirala u sukob. Uglavnom su izmišljali da se ondje radi protiv države. Tenzije su rasle i na koncu su mještani nastradali.

- Ciliga je rekao da, ako on smeta, neka mu fašisti daju pasoš i da će on nastaviti studij vani. Partijski sekretar iz Šegotići otišao je pješice u Pulu da mu pomogne oko pasoša. Kod aerodroma su ga čekali i mislili da će uhvatiti Ciligu, ali to se nije dogodilo. Na koncu je Ciliga napustio selo. Mještani su cijelo to vrijeme imali straže, čuvali su sela. Fašisti su neprestano dolazili, ali im nisu mogli ništa. Pošto su bili slabi, tražili su izliku da dovuku vojsku na Proštinu. Kad je na koncu vojska došla, u njihovoj pratnji bili su i ti isti fašisti koji su stalno provocirali. Onda su počeli paliti sela. Cijele Šegotiće su spalili. Pitali bi je li Ciliga u ovoj kući, pa ako ga nije bilo, zapalili bi je. I tako redom. Fašisti su spalili selo i ono se nikad nije obnovilo do kraja. I danas su vidljivi ostaci spaljivanja. Zanimljivo je da su talijanski komunisti, oni koji su živjeli u našim selima, bili organizatori pobune, kaže Peruško.

Na mjestu na kojem je sada kameni spomenik nekad je bio kameni križ (Snimio Milivoj Mijošek)

Peruško kaže da je na mjestu današnjeg raskrižja (ceste koje vode za Krnicu, Šegotiće, Velike Vareške i Marčanu, op. n.) za mještane stradale u buni bio postavljen kameni križ. Otuda i naziv tog mjesta na kojem se zbog oštarije odvijao život lokalnih naselja.

- Na mjestu na kojem je danas kameni spomenik nekad je bio kameni križ. To su skinuli i stavili spomenik. Ne znam gdje je križ završio. S talijanskim su narodom mještani uvijek bili dobri, ali poslije rata na ovom području nitko više nije htio pričati talijanski. Proštinari su znali jezik, ali su ga odbijali govoriti jer su fašisti toliko maltretirali ljude. Talijanština se održala u Krnici, Marčani, ali na Proštini ništa. Primjerice, mi Marčanu zovemo Mrčana. Tako se zvala, ali kad su potalijančena sva mjesta i prezimena, Mrčana je postala Marzana i u hrvatskoj verziji dobila "a" - Marčana, zaključuje Peruško.

Povezane vijesti

• Centar za socijalnu skrb osiromašio imućnog štićenika?
• SLUČAJ ŠEGOTIĆI: Nitko nije odgovoran za prodaju zemljišta ispod tržišne cijene
• ZRCALO VREMENA: Prva oružana pobuna u Europi protiv fašizma