Kada je prije nekoliko dana u Zagrebu promovirana knjiga Rajka Grlića "Neispričane priče", bio je to mali, ali znakovit kulturni bombončić, jer je pokazao da još uvijek u zemlji u kojoj su korupcijske afere glavna "literatura" u medijima, ima i onih koji čitaju ozbiljne, znakovite i zanimljive knjige. Nije Grlić ni književnik ni novinar, ali taj sjajan, talentiran i svestran čovjek piše tako nevjerojatno dobro da ga se s guštom čita i kada opisuje istarske konobe i kada pripovijeda o tmurnim vremenima prošlosti u kojima je stradala njegova obitelj.

Uz Grlića na promociji su bili i Ante Tomić, "pravi" književnik koji mu piše scenarije za filmove i bard hrvatskog novinarstva, te Nino Pavić, čija je izdavačka kuća Telegram i objavila Grlićevu knjigu. Bilo je tu i dosjetki i prisjećanja, pred publikom, mahom intelektualcima, ljudima iz nekom uljuđenog, građanskog sloja koji u Hrvatskoj bolno izumire. Bilo je i nostalgije i tuge kod onih koji su čitali i voljeli bi i dalje čitati novine da nije najbolji novinski izdavač na ovom području, Nino Pavić, dignuo ruke od toga. A tu gdje su Tomić i Grlić, uvijek ima i smijeha i neke čudesne životne radosti, uz sve nedaće koje su nas snašle.

Beograd, NYC, Oxford, Skopje

        - U posljednje vrijeme više vas čitamo, nego što gledamo vaše nove filmove. Je li to pauza od filma ili su neispričane priče postale zanimljivije od filma?

- Ta podosta duga pauza od filma uzrokovana je prije svega pandemijom i polaganim sakupljanjem europskog novca bez kojega je danas teško snimiti iole zahtjevniji film. Treći element tog bermudskog trokuta sam ja koji sve vezano za film radi strašno sporo. Od scenarija koje zadnjih dvadesetak godina pišem s Antom Tomićem, sve do glumačke podjele koju uvijek slažem duže od godinu dana. A kako starim, tako sam u svemu tome vjerojatno i sporiji no što sam nekoć bio.

Što se tiče "Neispričanih priča", one kao knjiga žive neki svoj život. Nakon Zagreba izašle su u Beogradu, New Yorku, Oxfordu, Skopju, za nekoliko dana u Ljubljani i početkom iduće godine u Pragu. Za svako od tih izdanja, želeći da svaka knjiga bude drugačija, pisao sam nekoliko novih priča. Tako ih se sakupilo dvadesetak i onda je Nino Pavić, koji je volio tu knjigu i poklanjao je masovno prijateljima, a kako ih više nije bilo po knjižarama, odlučio knjigu ponovno izdati u Telegramovoj biblioteci. Tako je došlo do ovog novog "Dopunjenog izdanja" u kojem su sada sve priče objedinjene na jednom mjestu.

        - Živjeli ste dugo na relaciji Amerike i Hrvatske, sada ste puno u Istri. Je li Istra u ovim tmurnim vremenima za svijet ipak "nešto drugo", mirnije, razumnije, bolje?

- U odnosu na Ameriku i Hrvatsku, Istra je nešto treće. Ona je blaža, ljepša, normalnija, manje nabijena mržnjom od prve dvije lokacije. Ona je za život jednog samovoljno naturaliziranog Istrijana poput mene, nadasve ugodna. U njoj se jednostavno osjećam dobro. Volim te ljude, tu hranu, ta vina. Volim s njima pričati i još više slušati.

        - Što čitatelj može novog saznati iz vaših neispričanih priča, koju bi epizodu iz života i životnih situacija koje opisujete posebno izdvojili?

- To je kao kada me pitaju koji bi svoj film izdvojio. Na to pitanje ja već šablonski odgovaram da to ne mogu učiniti jer je svaki film samo dio mog trogodišnjeg ili četverogodišnjeg života, za koje vrijeme se taj film rodio. A svaki komad života ima svoje sreće i nesreće, stvari koje želimo i ne želimo pamtiti. Zato je teško ili gotovo nemoguće neki komad života izdvojiti i proglasiti ga "najboljim". Tako je i s "Neispričanim pričama". One su komadići mog života, tragovi mojih snova i java, kamenčići pored puta koje čovjek ostavlja iza sebe u nadi da će nekoga barem na trenutak obogatiti. Na taj način čitaocu ostavljam da u svemu tome nađe ono što mu je najbliže, ono u čemu može prepoznati i komadić svog života.

        - Ima li tih "neispričanih priča" još, hoće li neke od njih zauvijek ostati kod vas ili ćete ih "ponuditi" u nekom novom izdanju knjige?

- Ne znam. To je nepredvidljivo. Naravno da ih ima, i to puno, ali je pitanje do kuda se čovjek želi i može otvoriti, izvaditi iz sebe ono što nema namjeru biti javno. Svako pisanje o sebi je vrlo rizičan posao. Lako se sklizne u samohvalu, divljenje samome sebi i falsifikat svoje prošlosti. Zato s tim pričama vrlo pažljivo baratam i pokušavam ne upasti u neku od tih zamki.

Kultura u pustinji

        - Živimo u opasnim vremenima, kada se o kulturi i umjetnosti gotovo i ne govori, jer je na djelu govor oružja. Kako se umjetnici u tome snalaze?

- Kultura i umjetnost u našoj se maloj zemlji već trideset godina tretiraju kao nešto što nikome, posebno vlasti, jednostavno ne treba. To se jasno može pročitati iz budžeta za kulturu kao i iz odabira osoba koje se mijenjaju u stolici ministra/ice za kulturu. Pojednostavljeno rečeno, kultura i umjetnost su ovdje jednostavno nevažne. U toj pustinji stvaraoci opstaju samo ako su, direktno ili indirektno, intravenozno spojeni na državu.

        - Začudo, ova turbulentna vremena, bar u Hrvatskoj, kao da nisu izazov intelektualcima da progovore, pogotovo oni koje vidimo kao lijeve intelektualce, ako takvi uopće više i postoje…

- Duga je to, podosta bolna priča. U ona strašna mračna vremena socijalizma bilo je, ne puno ali ipak, više intelektualaca koji su iskazivali svoje neslaganje sa svijetom u kojem žive no što je to danas slučaj u ovom našem blještavom nacional-kapitalizmu. Velika većina današnje hrvatske inteligencije, svjesno ili nesvjesno, voljom ili nevoljom, prihvatila je devedesetih crno-bijelu nacional-retoriku želeći time iskazati svoju duhovnu pripadnost mladoj državi. Vrlo ih se malo izvuklo iz te retorike, iz tog jeftinog političkog patriotizma, i pokušalo držati odstup od svega toga.

        - Što je s medijima u svemu tome?

- U Hrvatskoj, gdje je dobar dio medija u ovisnosti o vlasti i gdje su spremni objavljivati i najveće gluposti ne bi li ostali u njezinoj milosti, teško je i naći prostor gdje bi takvi ljudi mogli iskazati svoj stav. Uz to treba od nečega i živjeti, a svi izvori novca su manje-više kontrolirani od vlasti. U spletu svega toga puno je ljudi jednostavno zašutjelo i povuklo se s javne scene. Desnih intelektualaca, zaista intelektualaca, ovdje nikada nije bilo u nekom značajnijem broju. Za njih danas govore anonimusi, to ljudsko smeće, koji pod članke ispisuju svoje bljutave komentare. Lijevi su se većinom povukli a u njihovo ime nitko ne piše čak ni komentare pod članke.

Jedino što imamo je pet-šest sjajnih novinara i nekoliko književnika i književnica koji hrabro i pritom sjajno pišu o nama danas i ovdje. Oni su devedesetih očuvali čast Hrvatske i oni, pojačani nekim novim snagama, to čine i danas. Ukratko, ostat će neki trag slobodne misli.

        - Vaša obitelj svašta je prošla, više užasa nego lijepoga, ali kod vas nema gorčine ni kada pišete o vremenima kada su članovi vaše obitelji patili. Je li to na neki način "praštanje", pragmatičnost ili naprosto realnost?

- Gorčinu i frustraciju, iz koje ona izlazi, ljudi uglavnom nose od kuće, od ljudi i prostora u kojem i s kojim su odrasli. Imao sam sreću da moja majka i otac, koji su kao ljevičari zaista svašta prošli u životu, nisu iskazivali gorčinu. Rat i poraće su im uzeli mladost i oni su, željni života, ostavili to iza sebe i punim plućima probali živjeti. Bili su veseli ljudi koji ničim nisu željeli opteretiti moju sestru i mene svojom prošlošću i u nas usaditi potrebu da se nekom svetimo za nepravde koje su im učinjene. Većina današnjeg neoustaštva dolazi uglavnom iz familijarnih frustracija.

Adolfčići oko nas

        - Neki vuku usporedbe današnje Europe i svijeta s onim što se događalo tridesetih godina prošlog stoljeća. Je li moguć neki novi fašizam, u nekom "modernijem" obliku ili nas time samo straše?

- Paralele su zaista čudne, sličnost dosta bolna i tjera na razmišljanje, na uspoređivanje. Ako se rat u Ukrajini, velika inflacija i sve veći naklon birača prema populističkom desničarenju nastave ovim tempom, ne bi me čudilo da neki Adolf ponovno zakorači na scenu i počne urlati s govornice. Pa, danas već imate puno adolfčića i u okruženju, ali i kod nas.

        - Živjeli ste u jugo-komunizmu, prošli tuđmanizam, pa sve ove kombinacije trulog kapitalizma pomiješanog s trulim socijalizmom. Kada se, zapravo, na ovim prostorima dobro živjelo, je li se uopće ikada ovdje dobro živjelo?

- Život je vrlo individualna disciplina. Nikada dvije osobe nisu jednako dobro živjele. To je uvelike ovisno o sistemu, ali isto tako i o našem odnosu prema našem životu. O našoj volji da ga živimo najljepše što možemo u danim nam okolnostima. Ili, ako je to nemoguće, da promijenimo okolnosti, odemo negdje drugdje, što, nažalost, velik broj ljudi ovdje i radi.

        - Europa se brzo mijenja, na lošije ili bolje, ali se mijenja, dok je kod nas uvijek isto. Vječni HDZ, dezorijentirani SDP, partizani, ustaše, četnici. Jesmo li ostali periferija Europe, ne samo ekonomski, već i duhovno?

- Mi smo financijska kolonija. Od banaka do raznih multipleksa, od trgovačkih centara do hotelskih lanaca, gotovo sve što donosi pravi novac u vlasništvu je, direktnom ili indirektnom, stranog kapitala. Kako financijske kolonije teško mogu izbjeći sudbini duhovnih kolonija, nama se već dugo ne piše dobro. HDZ ima i imat će vlast jer je kupio i time stavio u ovisnost o sebi i Crkvu i branitelje i državne činovnike i sve tako redom. Broj ljudi ovisan o njima garantira im vječnu vladavinu. Oni mogu biti bolji ili gori, to ne utječe na njihovo glasačko tijelo. Osim toga, ti ljudi u strahu za sebe i izlaze u najvećem broju na sva moguća glasanja.

        - A što je s ljevicom, ako se SDP uopće može nazvati ljevicom?

- S druge strane stoji zbunjeni SDP koji ne zna što hoće i kako bi bilo koju ideju pretvorili u stvarnost. Njihova sudbina nije blještava. Smanjivat će se i smanjivati do nevidljivosti ako ubrzo jasno ne kažu tko su i što hoće.

        - Pišete i sjajan serijal o istarskim konobama, razmjenjujete recepte s Antom Tomićem. Jede li se u Istri zaista dobro ili je to samo neka nostalgija za kužinom kakve drugdje nema?

- Nino i Miran Pavić, znajući da većinu godine provodim u Istri, prije tri su me godine nagovorili da za telegram.com i napišem nešto o Istri. Tako je pokrenut serijal pod naslovom "Otvorenog srca, praznog želudca i žedne duše". Na samom početku ispisao sam sve moguće ograde: "Redakcija Telegrama me zamolila da Vam preporučim nekoliko dobrih istarskih konoba". Pristao sam s napomenom da pod stare dane ne namjeravam postati "Food writer", to su oni koji pišu o porijeklu i putevima hrane, a pogotovo ne "Restaurant Critic", jedan od onih koji ocjenjuju restorane i pri tome se služe metaforama kao što je "njegova palenta s parmezanom i sušenom kaduljom miriše na brezovu šumu u rano proljetno jutro".

Kuhar diletant

        - Ali vi volite i kuhati?

- Kao kuhar diletant, napisao sam, također ne kanim podučavati profesionalne kuhare i kuharice kako se nešto priprema, što njihovim jelima nedostaje, a čega ima previše. Neću kritizirati ni njihove vinske liste, niti se nuditi da im složim bolje. I na kraju, neću dodjeljivati zvjezdice za izvrsnost niti školske ocjene za ukupan gastronomski užitak. Ukratko, odlučio sam o njima, njihovoj hrani i njihovim gostima jednostavno pričati priče.

        - Koje biste istarske konobe mogli na neki način izdvojiti, gdje ste uvijek najzadovoljniji?

- To je pitanje koje čovjeka dovodi u nevolju. Ima tri-četiri konobe koje najčešće posjećujemo i koje su zaista konobe nad konobama. Jedna od njih na samom je ulazu u "našu Istru". I kako je otvorena gotovo istovremeno kada smo u obližnjem Motovunu započeli filmski festival, u njoj smo vjerojatno najčešće. To je konoba "Dolina"u Gradinju pored Istarskih toplica koju sjajno vode Mirjana i Edi.

        - Uz neko novo izdanje "Neispričanih priča" možemo li se nadati i nekom novom filmu Rajka Grlića?

- Ako sve bude po planu, a znamo da su planovi dosta pokvarljiva roba, onda bi snimanje novog filma "Svemu dođe kraj" trebalo početi u ranu jesen iduće godine.

Povezane vijesti

• Otvorene prijave za peto izdanje natječaja: Moć fotografije u pripovijedanju priče
• JOŠ NISMO SHVATILI DA JE TURIZAM PRIČA: Dio turističke ponude jednako vrijedna hrani, suncu i moru
• "BIO SAM POSLJEDNJI KONTAKT SLOBODANA MILOŠEVIĆA SA SVIJETOM. Večer prije smrti vidio sam mu suze u očima"