Kao Gustaph y njegovi dobri duhovi započeli su 27. prosinca 1980. u Omladinskom domu u Vodnjanu gdje su održali prvi koncert. Nisu imali namjere dalje svirati…. Ali u petak, 27. prosinca u Kanfanaru slave 39. rođendan. Slavljenički koncert uključuje goste i nastup svih frakcija i mutacija Gustafa, što znači da će nastupiti Banditi i Veterinari i Edi East Trance Blues, možda i Los Doidosi, te kao glavni Gustafi koji najavljuju narodno veselje, uz besplatan ulaz

Gustafi najavljuju i ove godine rođendanski koncert, mjesto fešte je Kanfanar u petak u 19.15, a u velikom šatoru na placi sa svojom publikom slavit će 39. rođendan. Kao Gustaph y njegovi dobri duhovi započeli su 27. prosinca 1980. u Omladinskom domu u Vodnjanu gdje su održali prvi koncert ili performans kako ga nazivaju. Nisu imali namjere dalje svirati, ali održali su se do danas i vesele narod Istre i ostatak svijeta svojom svirkom i nastupima, popularno zvanim štala. Program u Kanfanaru uključuje goste i nastup svih frakcija i mutacija Gustafa, što znači da će nastupiti Banditi i Veterinari i Edi East Trance Blues, možda i Los Doidosi, te kao glavni Gustafi koji najavljuju narodno veselje, uz besplatan ulaz.

Uoči rođendanskog koncerta razgovarali smo s tri člana i jednom članicom Gustafa o njihovim iskustvima. To su pjevačica i menadžerica Bernarda Ravnić, bubnjar Čedomir Mošnja - Čedo, basist Ang Maružin i trombonist Antun Ferenčić. Četiri osobe i četiri osobnosti, četiri generacije s različitim stažem u bendu i različitim iskustvima. Stoga smo ih sve pitali različita pitanja, osim prvog, a to je koja im najdraža uspomena povezana s bendom.

ČEDOMIR MOŠNJA - ČEDO, BUBNJAR: Skoro sve bih odmah ponovio

Čedomir Mošnja - Čedo je bubnjar koji svim postavama benda daje ritam od osnutka, od tog prvog koncerta u Vodnjanu i uz Edija Maružina jedini je preživio sve te promjene.

Teško mu je nešto izdvojiti kao najljepšu uspomenu. "Možda su to najviše, putovanja i nastupi u Africi, Cabo Verde, Južnoj Americi, Brazilu, Izraelu, diljem Europe, Portugalu, Španjolskoj, Austriji, Švicarskoj…, a opet, doma je najlipše. Istru smo pasali zgoron i zdolon, uzduž i popriko, Hrvatsku anke. A tu su i sitne, više ili manje šaljive avanture i dogodovštine u kombiju i oko njega", kaže Čedo.

- Kako to da ste toliko dugo ostali vjerni Gustafima?

- Kako ne ostati u nečemu što si i sam napravio. Iz svog života ne moreš. Ali, nakon svih tih godina i dalje to volim i uživam u tome što radim. I kako se ono kaže, skoro sve bih opet ponovio.

- Je li teško kao bubnjaru određivati ritam ostatku benda, pogotovo na koncertima koji su poznati kao štale?

- Je li teško pčeli delati med, pekaru kruh? Uglavnom ne. To je i delo, ali i užitak, i radost, i veselje. Pogotovo kad ti kažu: Gledajući tebe, znamo što će band odsvirati. To je gušt.

- Jeste li nakon prvog nastupa u Vodnjanu mislili da će Gustafi postojati i nakon skoro 40 godina?

- Ne. Tko sa 16 razmišlja što će biti sa 56. Nidan od nas o temu ni razmišlja.

- Je li vam veći gušt svirati u Gustafima ili nekoj od filijala?

- Gušt mi je svirati u svim kombinacijama. Možda najviše u ovakvoj, rođendanskoj, kad smo svi zajedno. I oni stariji, koje rjeđe viđam i mi mladi. Pa dok gre, gre.

BERNARDA RAVNIĆ, PJEVAČICA I MENADŽERICA:

Za mene je to to

Bernarda Ravnić pjevačica je i menadžerica benda, inače psihijatrica koja radi na Rabu. Prvi je put s Gustafima nastupila na ljeto 2014. u Makarskoj, iako je formalno dio benda od 2015. "Na tom prvom nastupu, na koji sam uletjela bez i jedne probe, znala sam da je za mene to to. Kao točka na i, kao kad stvar sjedne na svoje mjesto", prisjeća se ona.

- Morate li ikada u Gustafima primijeniti svoje znanje iz psihijatrije, bilo na članovima benda ili na publici?

- Kao osoba koja integrira dva poziva, medicinu (psihijatriju) i glazbu, ne mogu pobjeći od sebe i sigurno da postoje sitne intervencije koje možda samo ja prepoznajem, a pomažu da se održi što bolja komunikacija i psihičko blagostanje svih članova benda (smijeh). No kada sjednemo u nas bendovski kombi i otisnemo se "on the road again", nestaju sve granice, profesionalne različitosti, ulazimo u jedan grupni psihoterapijski proces u kojem se svi liječimo najboljim lijekom - glazbom.

- Jeste li zbog tog svojeg poznavanja ljudskog ponašanja i postali menadžerica?

- Menadžerski dio posla sam preuzela na Edijev poticaj, da mu malo pomognem i olakšam otkako je odlučio umiroviti se. Istovremeno mi predstavlja i izazov s obzirom na to da se radi o nečem potpuno različitim od moje svakodnevne liječničke prakse. No u jednom dijelu se ta dva posla dodiruju, a to je rad s ljudima. Možda mi zato i ne pada teško jer to stvarno volim.

- Kako nađete vremena biti i pjevačica i menadžerica i raditi u struci, na Rabu?

- Nemam pojma kako mi to uspijeva hahaha… Kada postoji strast za nečim, volja, uzbuđenje, nema toga što se ne može! Važna je naravno dobra organizacija vremena, bezuvjetna podrška moje obitelji, podrška šefice koja mi uvijek izlazi u susret u slaganju rasporeda dežurstava, Edijevo mentoriranje, razumijevanje i guranje naprijed.

- Što je najteža, a što najlakša stvar kada ste menadžerica Gustafima?

- Nekad je teško postići da svi budu jednako zadovoljni s dogovorenim uvjetima, satnicom, planom i programom putovanja, s obzirom na to da smo mnogoljudan bend (nekada nas je na svirci čak i 12), no nekako uvijek na kraju nađemo kompromis i čini mi se da, uzimajući u obzir sve navedeno, jako dobro funkcioniramo!

Najlakši zadatak koji imam kao menadžerica je kada npr. moram na brzinu okupiti bend koji je raspršen, onda samo viknem: "ajmo dečki, večera!!!" To uvijek upali.

TROMBONIST ANTUN FERENČIĆ: Svaka naša svirka je rođendanska čestitka publici

Antun Ferenčić je trombonist, a u Gustafima je od ljeta 2016. Rođen u Poreču, živi u Rijeci, po struci je sudski medicinar, voli jazz i svira u puhačkom orkestru Hrvatske liječničke komore.

- Od svih naših ekskurzija i mirovnih misija teško je odabrati najupečatljiviju kada su najbolje bile one u kojima nas je bilo najviše. Poglavito kada sviramo u Istri, a i one pute kad smo van nje. Svaka naša svirka je rođendanska čestitka publici, a ova kanfanarska će biti posebna meni po tome što ću se družiti s dragim prijateljima, mentorima i precima koji su bili i ostali dio ove obitelji. Čini mi se da ih je više od 80, kaže Antun Ferenčić.

- Kako je sudski medicinar i trombonist koji voli jazz završio u Gustafima?

- Dio Gustafa sam postao upravo zbog te ljubavi. Naime kroz glazbu sam i prethodno upoznao trenutne puhače (svi redom akademski školovani glazbenici) koji su me potom preporučili Ediju kada je tražio trombon. To su u biti bili profesori Horvat, Foško i Matošević (samo njih sam tada osobno poznavao). Hvala njima. Gustafi su mi danas druga obitelj i doživotni prijatelji. I u drugom životu ako ga ima.

- Bernardu sam pitao mora li svoje znanje iz psihijatrije primjenjivati u bendu i na koncertima, ali nadam se da vi ovdje nemate potrebu primjenjivati svoje znanje iz sudske medicine?

- Upravo kao sudski medicinar (forenzički patolog) imam potrebe dokazivati svoje znanje iz opće medicine pa stalno ulijećem s nekim savjetima kad članovima zatrebaju.

- Koje su vam pjesme Gustafa kao trombonistu i ljubitelju jazza najdraže?

- Jazz je meni u pjesmama osobno najdraži, kada god mi puhači imamo priliku za improvizaciju i na taj način dodatno uveličamo već etablirane Edijeve hitove.

- Pretpostavljam da biti trombonist znači biti malo izvan fokusa javnosti? Dobivate li vi osobno nekakve reakcije nakon koncerata?

- Naprotiv, trombon je toliko bitan da ih Gustafi trenutno imaju dva. Tu je još i Gianluca Antonini, diplomirani trombonist s konzervatorija "Giuseppe Tartini" u Trstu.

ANG MARUŽIN, BASIST: Ako živiš okružen glazbom i tradicijom, ona biva satkana u tebe

Ang Maružin je basist, u bendu od rođenja, zahvaljujući genima svog oca Edija Maružina. Kao klinac je znao sjediti s Gustafima u kantini i slušati probe, no kao tinejdžer neko vrijeme nije mario za njihove svirke, a poslije je postao nešto kao neki vanjski suradnik, što kao fotograf i dizajner, što kao tonac. Više puta su ga pozivali da se pridruži i kao glazbenik, što se dogodilo ovog ljeta kada je u petnaestak dana morao spremiti čak 30-ak pjesama i bez proba odraditi taj koncert koji je ipak prošao u najboljem redu.

- Imate li neke privilegije s obzirom da ste obiteljski povezani sa šefom benda?

- NE! Privilegije nikako. Osim ako pod privilegije smatrate više obaveza. Možda je u ovoj situaciji baš i najveći problem to što ti je otac ujedno i šef. Teško je izbalansirati emocije i jasno povući liniju gdje obiteljski odnos prestaje da bi započeo onaj poslovni. Dolazi tu ponekad do eskalacije emocija i do razmirica, a to bude teško za odraditi jer ti je ta osoba ipak otac pa ti instinktivno dolazi da se umiješaš u stvari koje ti nisu u domeni, jer je u tom trenutku šef banda a ne tvoj otac. Srećom, ti su trenuci rjeđi pa su gotovo zanemarivi. Uglavnom, privilegija nema, niti ih želim.

- Kako je to odrastati uz Gustafe od samog rođenja, pa i prije?

- Dinamično, nekad dramatično, zabavno, naučite razumijevati koheziju benda, shvatite da to jest posao, ali nikako SAMO posao, shvatite da je ono nešto što nazivaju kemijom jako bitno u bendu i ako odrastate s tim ne razmišljate o tome. Živite tako, Živite glazbu, dio je vas, ali ne na neki patetični način, jednostavno je tako. Ako živiš okružen glazbom i tradicijom, ona biva satkana u tebe. Kao dijete sam ponekad zapravo htio živjeti u "normalnim" uvjetima, a ne dijeliti dnevni boravak s instrumentima i ljudima iz banda, imati svoj kauč na kome mogu ležati i gledati TV. Kroz vrijeme sam shvatio da je zapravo ovakvo odrastanje bilo puno zanimljivije i da sam puno više toga o životu naučio na ovaj način nego što bih to bio u nekoj "konvencionalnoj" obitelji.

- Gdje vidite svoju budućnost kada se radi o glazbi?

- Funkcioniram u još u dva benda, Mamuti i Thelink20. Oba benda sviraju punk-rock covere i za sada uspijevam održavati nekakav balans u obavezama. Što se tiče glazbe oduvijek sam imao nekakav plan stvarati nešto svoje. Vježbajući svirati, kako bih izbjegao dosadne tehničke vježbe, krenuo sam skidati razne pjesme i tako me to odvelo u drugi smjer od kreativnog izražavanja. Oduvijek mi je bilo fora reinterpretirati teme i pjesme drugih izvođača koje su mi bile drage. Onda vam je tu obitelj, posao, druge obaveze itd. Često su želje jedno, mogućnosti drugo i mislim da kao i svi, tako i ja imam ponešto želja i željica skrivenih u ladici. Ne odustajem od svojih želja i u budućnosti vjerujem da će doći trenutak kad ću se izraziti i kroz neki svoj autorski rad. Koliko je taj trenutak dalek, pokazat će vrijeme. Za sada sam fokusiram na sadašnjost.

- Bi li, kao najmlađi u bendu, voljeli da Gustafi promijene smjer, da budu moderniji, prilagođeniji ukusu vaše generacije?

- Hm… škakljivo pitanje… Gustafi su, mogu bez pretencioznosti, ali i bez lažne skromnosti reći, postali jedna mala institucija i njihov prepoznatljivi sound i veseli i energični nastupi jesu ono što ih definira. Mislim da Gustafe kao takve ne treba dirati. Do sad je kroz bend prošlo puno ljudi, različiti su ukusi, različite energije, ali smatram da svatko uvijek ima slobodu stvarati nešto svoje, svatko smije sudjelovati u novim projektima sa strane. Na kraju krajeva sam Edi je tu primjer koji to pokazuje i s EETB. Ja sam fan malo žešće glazbe pa mi samim tim više leže one malo tvrđe, teže Gustafovske stvari, ali eto na kraju krajeva glazba se stvara da bi bila slušana i da bi u slušaocu budile neke fine osjećaje pa u skladu s time ponekad treba svoj ego i svoje potrebe ostaviti sa strane.

Povezane vijesti

• U nedjelju u velikoj dvorani Spomen doma TRADICIONALNI NOVOGODIŠNJI KONCERT "VEČER GUSTAFA I JAZZA"
• Sve je spremno za veliki koncert u Kanfanaru: GUSTAFI SLAVE 39. ROĐENDAN
• Rođendanski koncert Gustafa večeras u Kanfanaru