"Današnji DJ-evi rade puno grešaka, a prva je ta da ljudima ispunjavaju želje. Pa nismo na radiju! Drugo, baš ih je briga za njihovu gažu. Vjerojatno i zato što im gazda plati neku sitnu lovu. Ali DJ mora pratit' publiku, pratiti radi li dobro šank. Novac se mora trošit', i piće točit'! Nekim DJ-evima u klub dođe društvo, pa se koncentriraju samo na njih. Ja sam kao DJ počinjao u 8 ili devet navečer. U 4 ujutro, kada se disko već praznio i kada bih čekao da gazda kaže "fajrunt", ušlo bi petoro ljudi i naručilo bocu Johnny Walkera. I zbog njih bih svirao do 6, tih 3-4 pijanca koji bi ušli u disko jer je sve drugo već zatvoreno. Današnji DJ-evi u 4 gase laptope, motaju kablove. Zadnja stvar, današnji DJ-evi ne komuniciraju s publikom. Imaju mikrofon, ali šute cijelu večer. Pa DJ je tu da animira ljude, a ne da samo pušta muziku", slikovito mi opisuje 67-godišnji Milan Ivanov, dugogodišnji pulski DJ koji je na ovdašnjim prostorima poznatiji pod svojim umjetničkim imenom - DJ Čikita.

Caffe bar Mozart

Pronalazim ga jednog sunčanog popodnevna tik ispod kafića na Valkanama, na mjestu gdje se umirovljenici skupljaju kako bi odigrali partiju šaha. Odozgo promatra napetu partiju dvojice igrača, nagnut nad njima poput kakvog mentora koji će svaki čas ispraviti neki njihov potez. Prepoznajem ga po markantnoj zelenoj jakni kakve, čini mi se, nose igrači bejzbola ili američkog nogometa. Nije to tipična odjeća za ljude njegove dobi, no ubrzo ću shvatiti da DJ Čikita voli nositi moderno, a posebno markiranu robu. Najviše, pak, satove, kojih ima na desetine i za koje tvrdi da su AAA+ kvalitete, odnosno najbolja moguća replika originala - onih originala koje nose Mamići, Sanaderi i njima slični ljudi - i koji su i do 50 puta skuplji od ovih koje nosi. Razlika je, kazat će mi manirom iskusnih trgovaca, tek neznatna - na njima fali kakav dijamantić ili neka druga skupocjena sitnica koja cijenu sata lansira u nebo.

- To su amateri, govori mi Ivanov dok napuštamo šahiste i odlazimo pronaći slobodan stol, a usput nadodaje da igrače koji se ovdje skupljaju lako pobjeđuje. Šah je, kaže, naučio igrati dok je radio kao DJ u Salzburgu.

- Puštao bih muziku do 5 ili 6 ujutro, spavao do podne, a zatim odlazio u caffe bar Mozart i tamo igrao šah. Od tamošnjih sam igrača svaki dan gubio po pedeset maraka, dan za danom. Stvari su se promijenile nakon godinu dana, počeo sam zarađivati po pet, 10, 50, a onda i 150 maraka na dan, priča mi Ivanov dok nas vlasnica Željka poslužuje kavom. Usput mu dobacuje da je u tom slučaju mogao komotno odustati od noćnih gaža. "Život je bio preskup", spreman odgovor ima moj sugovornik.

Priča mi o životu u inozemstvu, o viskijima koje je tamo ispijao i ženama koje je susretao. Baš u tom trenutku pokraj nas prođe ljupka djevojka, a ja na sekundu nesvjesno okrenem pogled - oči mi u takvim situacijama odavno poprimaju svojevrsnu autonomnost - a čim pogled vratim na Ivanova, dočeka me njegov samodopadni osmijeh.

- Sve se o djevojci može otkriti po njenom hodu, izgovori on poput kakvog mudraca i odmah u mene ispali nekoliko anegdota o ženama u Vrsaru, Branau am Innu, Rotterdamu, o Playboyevoj zečici s kojom je dvije godine živio u Salzburgu. Zajedno već plutamo negdje između jave i dalekih sjećanja, istine i njene romantizirane verzije. Puštam da me Ivanov omađija svojim pričama, prepuštam mu se i, probijajući se gustim šipražjem njegovih anegdota, više niti tražim, niti iziskujem činjenice.

Dva Sicilijanca

Muziku je, kaže, puštao po mnogim državama Europe, najviše Njemačkoj, Austriji i Nizozemskoj, gdje je sve za njega i krenulo, i to sasvim slučajno. U 21. godini se, nakon vojske, ukrcao na brod kao mornar. Nakon pristanka u nizozemske vode brod je trebao preko velike bare krenuti put Amerike. U međuvremenu se, međutim, zakačio s dva Sicilijanca. Rekao bih - no ne želim ga prekidati - slijedom prevelike koncentracije testosterona i odsustva žena za kojima bi se mogao okretati. U Rotterdamu mu je kapetan, "za njegovo dobro", preporučio da se iskrca i ne nastavi put prema Novom svijetu, što je Ivanov i učinio. Tumarajući po Rotterdamu, naišao je na djevojku čiji je otac držao jedan klub. Upoznali su se, zajedno posjetili očevu diskoteku, gdje se baš te noći dežurni DJ nije pojavio. Djevojka koju je upoznao preuzela je stvar u svoje ruke, puštajući muziku cijelu tu večer. Ipak, i ona je bila tek ljudsko biće s fiziološkim potrebama pa je, odlazeći na WC, upitala Ivanova može li na pet minuta puštati muziku umjesto nje, i nesvjesna koliko će to utjecati na njenog novostečenog prijatelja.

Glava i Gibonni

Danas, 46 godina poslije, Ivanov je svjestan da mu je ta epizoda obilježila život. Nakon tumaranja po inozemstvu vratio se kući, gdje je muziku puštao po cijeloj Istri. Kasnije je radio kao zaštitar, ali i recepcionar, budući da govori četiri strana jezika. Iako danas nešto slabije vidi monitor ekrana, a uskoro će morati i na operaciju oka, i dalje voli ljude usrećiti dobrom glazbom. U posljednje ga se vrijeme, prije dolaska pandemije, najčešće moglo čuti na terasi Verudele ili na Susretu generacija u Uljaniku. Domaća je scena, kaže, sasvim druga priča u odnosu na "zapad".

- Nitko od ovdašnjih DJ-eva u inozemstvu ne bi mogao puštati muziku u nekoj poštenoj diskoteci. Možda u onim nekim klasičnim, ali nitko u klubovima gdje zalaze i stariji ljudi, kao ja. Takvih klubova na zapadu još ima, kod nas ne. Što će neki klinac od 35 na Susretu generacija puštati muziku ženi od 60 godina koja mu može biti mama. Svašta rade, izvode nekakve finese. Kada je puštam muziku, koristim laptop jedino u trenutku kada moram ići na WC, čak ni tad, kaže mi Ivanov i nastavlja paljbu po aktualnoj glazbenoj sceni, zalažući se za, ni manje ni više - jutarnji house.

- Nađi mi DJ-a koji će pustiti trideset minuta dobre glazbe bez prekida. Takvih nema, ni u disko klubovima ni na radiju. Ponekad zovem radio i pitam ih tko im pušta muziku, to nema smisla. Nijedna radio postaja, recimo, ujutro ne pušta house. Ja bi sa 67 godina već ujutro pustio par dobrih house stvari. Na radiju nema stranih pjesama, oni sve rade za naše pjevače, zbog zaštite autorskih prava i da zarade novac. Gibonni i njemu slični, uvijek isto, na račun toga što je DJ imao čast upoznati ga. Ma boli me glava za Gibonnija, zaključuje Ivanov.

Cajke? Nemam problema s tim

Ivanov se u razgovoru osvrnuo i na raširenu popularnost "cajki", glazbenu preferenciju koja nije zaobišla ni pulsku mladež, čak štoviše, pulska mladež sve dublje ponire u taj glazbeni pravac.

- Ja gledam muziku kao muziku. Jesu li se ljudi ikad zapitali zašto su Zvijezde granda najgledaniji show na Balkanu. Zašto svi mlađi ljudi slušaju cajke? Jednostavno. Uzmi jednu našu pjesmu i bilo koju narodnu ili, kako se danas kaže, cajku. Usporedi tekstove, ritam, brzinu, tempo. Naši glazbenici zadnjih godina izbacuju samo laganice. Ljudi moji, pa nismo na sprovodima! Nema onih plesnih pjesama koje će mrdnuti ljude i gdje će, između njih, te laganice i doći do izražaja. Svi forsiraju hitove jer kažu da ljudi to traže. Ma tko to traži? Mladi uopće ne slušaju domaću scenu. I onda im dođe Severina sa pjesmom "Italiana" i svi joj sude, kažu, "bacila se na cajke". Njena "Italiana" na Youtubeu skupi 30 milijuna pogleda, a oni se ni ne zapitaju zašto je to tako. Severina je namirisala biznis, imala je nos. U cajkama su novci, to je tako, a bilo je i prije, s narodnom muzikom, kaže mi Ivanov i ističe da nema nekih problema s činjenicom da mladi slušaju takvu muziku. Slučaj je to, nastavlja, koji ima i u svom domu.

Znam osobu koja je rekla "u mojoj kući cajke - nikada", izbacio bih svoje dijete na ulicu kad bi to slušalo. Nakon godinu dana čujem da iz istog stana trešti Dragana. Pa je kasnije za istog tog roditelja bilo "a šta ćeš, današnja mladež". I moja je kćer do 12. godine slušala R&B, a danas također sluša cajke. Šta će drugo kad i svi njeni prijatelji to slušaju. Nemam problema s tim, zaključuje Ivanov.

Povezane vijesti

• Povukao se najdugovječniji svjetski DJ, 96-ogodišnji Ray Cordeiro
• U Stockholmu otvoren muzej u znak sjećanja na DJ-a Aviciija
• Na otvorenju sezone Martinska 2024. nastupa DJ-ica NVST iz Švicarske