Grupa Laibach vratila se sinoć u Pulu, zaokruživši Pulsko kulturno ljeto na Malom rimskom kazalištu koncertom na kojem su se prisjetili svog trećeg albuma "Opus Dei" iz 1987. kojeg su izveli skoro u cijelosti.
S publikom pritom nije bilo problema, Puljani su oduvijek vjerni ovom slovenskom sastavu koji je na sceni više od 40 godina i kojem je jedan od znakova raspoznavanja bila umjetnička provokacija koja potiče na razmišljanje da bi se cijela priča u međuvremenu pretvorila u dio mainstreama.
Kada se govori o kultnim bendovima ponekad se ta taj pridjev zloupotrebljava nepotrebno i koristi bez ikakvog smisla, ali Laibach jest kultni bend, kolektiv koji je ostao vjeran sebi, neovisno o tome kako ga se percipira.
To prvenstveno znači da njihova glazba nije izgubila na snazi, što se vidjelo i na pulskom koncertu, iako bi se netko zapitati imaju li njihove poruke smisla. Odgovor je "Da, naravno da imaju" jer koliko god želimo vjerovati da su neke stvari poput rata i totalitarizama daleke u vremenu i prostoru, one su i dalje prisutne, neke čuče u prikrajku dok druge dižu glavu.
Laibachove provokacije su bazirane na ironiji, ono što oni pjevaju, sviraju i prikazuju na ogromnom ekranu treba uzeti s kojim zrnom soli više, zastati, poslušati, pogledati dva ili tri puta i onda donositi zaključke. Drugim riječima, treba dobro razmisliti. Ovo je koncert, ali ovo je i predstava, ovo je cirkus, ali ne onaj u koji ćete otići zabaviti se. Ovo je cirkus (od) totalitarizama.
Vraćajući se svojem trećem albumu Laibach pokazuju koliko se svijet promijenio, no istovremeno sugeriraju da se neke stvari vraćaju odnosno da svijet treba i dalje mijenjati. Oni nisu revolucionari, koliko god da se to čini, meni osobno više djeluju kao "aktivni promatrači" koji se prave da su se pomirili s onim što oko njih događa, ali iznutra itekako ključaju. Ispod njihovog ravnodušnog cinizma leži briga, iza njihove uniformiranosti krije se upozorenje.
Umjetnost je njihovo oružje i oruđe. Duboki glas Milana Frasa i dalje djeluje prijeteće, opako, teško kao i njegovo držanje. On nije tu da bi se dodvoravao i zahvaljivao publici, on nije samo pjevač. Kao što ljudi uživaju u onome što pjeva, tako bi se sutra mnogi mogli pokoriti nekome tko ih nabrijava političkim, možda ratnohuškačkim govorima.
Zapravo, ono što najviše zastrašuje je ta njegova smirenost jer on se ne dere, ne skače, samo priča priče, deklamira stihove poput "Mi kujemo budućnost" koji zazivaju ekspresivne političke poruke i pokazuje kako je lako ljudima servirati nešto što ih može odvesti u propast. Osim ako oni to ne prozru na vrijeme.
Uz Frasa na pozornici je, uz vrhunski bend, i Marina Mårtensson Sa svojim čistim i ne toliko prijetećim glasom, ali jednako efektna kao i bend sa svojom industrial glazbom i elektronikom, stilskim glazbenim kombinacijama koje djeluju žestoko čak i kada je njihov tempo usporen. Njihove pjesme, bila autorske ili obrade, su drukčije pa tako "One vision" Queena postaje "Geburt einer Nation" odnosno "Rođenje nacije" i dobiva sasvim drugi štih kao i "Life is live" Opusa. Konkretno, "One vision" se pretvara u pravu himnu, uz koju se može slaviti ali i marširati. U rat.
U svemu tome važne su i vizualne poruke, filmovi i animacije koje se prikazuju za što je veliki ekran na zgradi Arheološkog muzeja Istre savršeno poslužio. Ponekad je tijekom koncerta bilo pitanje kamo gledati, prema pozornici ili prema ekranu.
Publika je popunila Malo rimsko kazalište, premda ne do kraja i pratila ono što se događa. Fokusirali se na Laibachove poruke ili ne, teško je ostati ravnodušan na auditivno-vizualni napad, tim više što su Laibach, sa svim promjenama u bendu, ostali jedinstvena pojava na glazbenoj i umjetničkoj sceni.
Netko njihove spotove ili koncerte može promatrati kao jednu ekstremnu parodiju svega lošeg što se trenutno događa ili bi se moglo dogoditi, ali ne može ignorirati njihovu snagu. Ta snaga mračnih poruka pojačana je upravo pozivom na razmišljanje o - ljubavi. Nisu oni zaboravili da i to postoji i na prvi od dva bisa izvode, neočekivano, "I want to know what love is", obradu grupe Foreigner iz 1984.
- Odlična ste publika, prije toga poručila je Mårtensson i pozvala publiku da s njima otpjeva refren. Dok publika uživa, na snimke iiz Malom rimskog kazališta prikazuju se na ekranu i oni koji su došli na koncert postaju dio priče. "Želim znati što je ljubav, želim da mi to pokažeš". Kako to da ovo ni najmanje ne zvuči banalno?