Ibrica Jusić, čovjek sa šest desetljeća karijere iza sebe, jedan od najpoznatijih domaćih kantautora, glazbenik prepoznatljivog stila koji s jednom ili dvije gitare i svojim karakterističnim glasom uspijeva kod publike izazvati više emocija nego što mnogi uspiju s kompletnim bendom, gostovao je u Puli krajem prošlog tjedna.

(Snimio Saša Miljević / Pixsell)

U dvorištu Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na Kaštelu održao je koncert kojim je zaključio sezonu 2023./2024. Istarskog narodnog kazališta i još jednom oduševio publiku koja je ušla u njegov svijet emocija, prepustivši se njegovim pjesmama i pričama.

Lijepe uspomene

Jusić je velik na pozornici, ali skroman i vrlo prijateljski raspoložen u razgovoru, u što sam se uvjerio jutro prije koncerta kada smo se našli u jednom hotelu, zamolivši ga prvo da se prisjeti koji mu je ovo koncert u Puli. Ispalo je da je najmanje deseti.

- Imao sam par koncerata u kazalištu, bili su jako dobri, imao sam u bivšem klubu Uljanik dva, tri koncerta… Bilo je toga, prisjeća se Jusić koji je godinama dolazio na Đoserove memorijale. »Prijateljski sam bio vezan za Atomsko sklonište. Kada su u Beogradu, na Tašmajdanu imali koncert, ja sam spašavao da ‘neprijatelji’ ne bi sjekli kablove itd.«, kaže nam kroz smijeh.

- Imam jako lijepe uspomene na Pulu i drago mi je da sam naišao na razumijevanje. Zahvaljujem se i ovim putem gradonačelniku, odnosno Gradu, koji je prebacio organizaciju na Istarsko narodno kazalište. Sve se dogovorilo u roku dvije minute, kaže Jusić koji sam vodi svoju karijeru već 60 godina.

Susreli ste se s gradonačelnikom Zoričićem. O čemu ste pričali?

- O lijepim stvarima. Prvo sam u njegovom kabinetu vidio gitaru s 12 žica. Ispričao mi je kako je to dobio na poklon od prijatelja. Kratko smo pričali, ipak on ima obaveza, ali je bilo lijepo od njega da me pozvao na kavu da se upoznamo. Dobio sam lijepu bočicu istarske malvazije i maslinovog ulja.

Puno je godina karijere iza vas…

- Samo 60. Ove godine je 60 godina Skalina i tako sam osmislio program. Bilo je jako teško, kada više od 300 pjesama na repertoaru pa ih morate izabrati 27 ili 28, pa onda i dva tri bisa, to je više od 30 pjesama i stajati tamo dva sata na nogama, iako sada imam malu stolicu. Kada sam nazvao gradonačelnika, prvo sam mu čestitao što je zabranio cajke jer ja imam sasvim drugu teoriju razmišljanja zašto je to tako. Ja idem pjevati u Bosnu ili Srbiju, tako da nemam nikakve predrasude, ali kada se politika umiješa u neke stvari, kada je indoktrinacija u pitanju, onda sam tu protiv.

Moglo bi od njega nešto biti

Je li bilo ikad problema s vama, da je vas netko pokušao zabraniti?

- Ne. Možda je prvih pet godina na Skalinima moglo biti problema. Prve godine na Skalinima, došao sam iz one vojske, nisam imao za porciju graha u samoposluzi, a nisu me pustili u Labirint bar preko puta Skalina gdje sam sa svojim bratom Đelom učio zanat. Neće te pustiti u Labirint ako nemaš love za platiti ulaz. Ja onako nikakav sjednem na Skaline i… Dragi Bog me tu postavio. Nije me poslao ni pred džamiju, ni pred Knežev dvor, nego pred samostan. Prve godine reakcije su bile »Eno ga, jadan mali, nema para, prosi na Skalinama«. Druge godine upoznao sam pokojnog Branka Lustiga, poznatog filmskog radnika koji je te godine s Marcom Ferrerijem, poznatim filmskim redateljem tražio pozicije po gradu za film »Harem«. Poslije me Lustig angažirao i u kultnoj seriji »Vjetrovi rata« gdje sam pjevao fado.

Bili smo jako dobri. Sada su Dubrovčani komentirali »Što Talijani znaju, da su znali što vrijedi, ne bi došli snimati u Dubrovnik, snimali bi u Italiji«… Treće godine dolazi televizijska emisija »Smjerom putokaza« koju vode pokojna Gordana Bonetti i Saša Zalepugin, koji se upravio vratio iz Amerike, lijepi, plavi Saša, ja pjevam »Baladu iz predgrađa«, a Dubrovčani sada u stilu »O, vidi, snima ga televizija, moglo bi od njega nešto biti«. Četvrtu godinu, a bila je ‘68., ja zajedno s Perom Gotovcem, čovjekom koji me na neki način stvorio u Hrvatskoj i Jugoslaviji, i pjesnikom Zvonimirom Golobom, pobijedim na Zagrebačkom festivalu s »Celuloidnim pajacem« i opet idem na Skaline, a ovi komentiraju »Što će on opet na Skaline, sada je postao slavan«, pa su poslali miliciju da me hapsi zbog remećenja javnog reda i mira, ali onda su me počeli čuvati.

Zanimljiva je ta pjesma »Celuloidni pajac«, vi ste u njoj opisali svoj život, svoju karijeru još prije no što ste tu karijeru zapravo započeli. Govorite o tom pajacu koji se uvijek dočeka na noge, vi ste tu rekli sve…

- »Staviš li pajaca da dubi na glavi, sam od sebe na noge se stavi«. Na vrijeme sam shvatio da ono što me u životu ne slomi, to me mora ojačati. I toga se držim. Jer nije lako 60 godina voditi sam svoj projekt bez menadžera, bez poguranaca… Ja nikada vas nisam povukao za rukav da nešto napišete, ali uvijek kada me nazovete, ja se odazovem. Tako se stvara jedna kemija među ljudima, jedno povjerenje.

Ja pobjeđujem s Golobom i Gotovcem na festivalu, pjevam u smokingu koji sam kupio na kredit, ljudi misle da ću se obogatiti preko noći, a ja sam u džepu imao 20 dinara (ili para) i mislio što ću sutra jesti. Kada se govori o slavi, to je ono kada dođete na moj koncert u Lisinski ili kazalište, a ja dođem k’o budala na službeni ulaz, a ova na vratima mi ne kaže niti »Dobra večer«, kamoli da me pita kako sam, uđete u garderobu, naštimate gitaru, presvučete se, publika čeka i dva sata nastojite prenijeti i srce i dušu i emociju, i sve živo. Oni idu doma sretni i zadovoljni, a vi uzmete gitaru i krenete u mrak. Nitko vas ne pita jeste li umorni, jeste li gladni…

Vjerujem u sudbinu

Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili u ovih 60 godina karijere i nešto više godina života?

- Shvatio sam na vrijeme da nitko nije vrijedan mojih živaca i moga zdravlja. Kada bih psihički potonuo, Pero Gotovac bi mi znao reći »Ibrica, zapamti, u životu ne moraš biti previše glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i tebe će se slušati«. Kao što mi je jedne godine na Skaline došao moj dobri prijatelj Zdenko Jelčić koji je za mene napisao par dobrih tekstova. Kaže mi, »Znaš, dolje ti sjedi Mak Dizdar« Poslije se nađemo u jednom restoranu, i u jednom trenutku Dizdar mi kaže »Ibrice, talentiran si, uspjet ćeš, ali samo ako svoj put shvatiš kao jednu polaganu rijeku koja teče. Mani se virova«.

Gledate li na svoj život kao na niz slučajnosti ili kao na nešto što je bilo predviđeno?

- Vjerujem u sudbinu. Vjerujem da ima jedan moj dobri anđeo koji me čuva, koji me usmjerava. Zato volim reći da u životu ništa nije slučajno. Volim za moju karijeru reći da je to jedan umjetnički eksces jer ništa nije bilo planirano. Ja sam kao dijete bio »prvak« pionirskog kazališta u Dubrovniku. Do svoje desete godine sam pjevao sa simfonijskim orkestrom dječje operete, odigrao sam svoga Kekeca, Šegrta Hlapića, Ivicu bez Marice. Prošao sam svjetske pozornice, 1980. sam imao koncert u Carnegie Hallu, 1976. u Sydney Opera Houseu. Dvije godine prije sam na televiziji gledao otvaranje i mislio »Mili Bože, što bih dao da mogu ovdje zapjevati«. Onda me 1975. zove moja draga prijateljica Tereza i kaže »Ibrice, dobila sam poziv za Australiju, ali su naši ljudi zaželjeli da i ti dođeš sa mnom«.

U Melbourneu smo nastupili u pravoj koncertnoj dvorani za 1200 ljudi, a kada sam vidio da na spisku piše Sydney Opera House, pitam se je li to ona. Dođemo, uđemo u onu koncertnu dvoranu gdje je šef tehnike bio Hrvat, on nam pokaže prostor za kazalište i za koncerte, tada sam prvi put vidio kako se scena mijenja u 15 sekundi. Predivno iskustvo. Prošao sam i najvažnije pozornice u Švedskoj, ali najdraži mi je bio nastup u Tivoliju u Stockholmu, to je kao Prater u Beču, ima lijepu natkrivenu pozornicu, s više od 2000 mjesta. Jedan petak nastupala je Ella Fitzgerald, drugi petak nastupa Ibrica, a treći petak Bob Dylan i Santana. To je bilo 1987.

Kako zovete to što radite, je li to za vas posao?

- Ja to zovem poziv. Shvatio sam da mi je dragi Bog dao malo talenta, a dao mi je zadaću da taj talent dijelim s ljudima i sretan sam što mogu lijepo živjeti od onog što volim. Već 25 godina sam u mirovini, ali mirovinu uopće ne diram jer živim od koncerata i svakom organizatoru kažem »Hvala što ste mi podebljali penziju«.

Poznati ste po pjesmama, ali imate prepoznatljivi stil.

- To je posljedica mog druženja s kazalištem. Godine 1970. sam dobio poziv od Dubrovačkih ljetnih igara, Pero Gotovac je radio glazbu za predstavu Bertolta Brechta »Život kralja Edwarda II. od Engleske« i pored drugih songova najznačajniji je bio »Ne dajte im da vas zavedu« po jednom mom albumu. Ona je iduće godine bio »Aretej« od Krleže u kojem sam pjevao »kobasicu« od songa od šest minuta da moraš krenuti od šapata pa do vriska, pa je treće godine došao »Kristofor Kolumbo« i onda sam na neki način postao, ljudi kažu, zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara. Na vrijeme sam shvatio da je bolje biti vuk samotnjak, nego nečija ovca. Svi moji kolege, da se ne uvrijede, su nečije ovce. Menadžeri su ljudi koji se sudbinski vežu za umjetnike. Volio bih da me netko uhvatio s 20 godina i ponudio ugovor na 10 godina, rekao da će u mene uložiti toliko novaca i da ćemo prihode dijeliti na određeni način.

Kad ide dobro, ide dobro, ali kada ide loše, onda mu više nisi zanimljiv, što se kod nas događa. Jednom sam u životu pokušao raditi s jednim menadžerom iz Šibenika i to je bio u Zelinu, kod Zagreba, menadžer nije mogao doći, a ja sam psa ostavio doma. I meni direktor doma gdje se koncert trebao održati pita »Gospon Jusić, a gdje je Pesek? Znate, ne može koncert bez peseka. Nama je naš menadžer rekao da dok vi pjevate, da vaš Pesek pleše i pravi salta po pozornici«. Hvala lijepo, doviđenja. Uvijek sam učio od pametnijih od sebe. Jednom sam se upoznao s Franciscom Goyom, poznatim gitaristom koji mi je prvo ispravio palac i onda sam godinama ispred ogledala gledao kako mi ruka stoji. Učio sam od drugih, nije me bilo sramota pitati.

Nije bilo uzaludno

Znate li koja je vaša najpopularnija pjesma na Deezeru?

- Ili je »Ljubi’ sam veću kćer« ili »U svakom slučaju te volim«.

Ova druga. Pratite li inače društvene mreže?

- Ne, ali volim čitati komentare ispod mojih pjesama na YouTubeu jer onda vidite s koliko poštovanja o vama govore. Događaju mi se čudne stvari, imao sam koncert 4. travnja u Banja Luci, u Banskim dvorima, kada se 600 ljudi na kraju digne na noge. Nakon tri bisa oni opet na nogama, slično se dogodilo u varaždinskom kazalištu. Tako da ili je to neki trend, ili je stvarno poštovanje. Ali i nikada me žene nisu toliko napadale kao sada, pa matere mu, gdje ste bili prije 40 godina, ha ha!

Kako ste stvorili sve ovo što ste stvorili?

- Mene su stvorili Skalini i stvorila me usmena predaja. Ja sam svoju publiku odgajao. Od malih nogu ja sam godinama surađivao s Muzičkom omladinom u Splitu. Pozvali bi me na mjesec dana, dali bi mi sobu u Hotelu Marjan, a za tih mjesec dana organizirali bi mi 45 nastupa po školama s umjetnicima. Prvo uletim s psom, on među djecu, pa malo pričamo… Imao sam promociju albuma s pjesmama Leonarda Cohena u splitskom HNK-u u kojem sam 26 godina za redom imao koncerte. Poslije koncerta prodajem svoj CD, pa netko će uzeti, netko neće, ali opet se stvara interakcija s publikom, razgovaraš s ljudima i tako. Dolazi mi cura i kaže da je koncert bio divan i da je moja obožavateljica od djetinjstva. »Večeras je koncert bio dobar, ali ipak mi je u ljepšem sjećanju bio vaš koncert u našoj školi u Kaštelima«, kaže ona. Djeca pamte. I to je to što kažem da odgajam svoju publiku. Danas stvarno uživam u toj ljubavi, u tom poštovanju koje oni iskazuju. Znači da nije bilo uzaludno.

Povezane vijesti

• Janko Novoselić iz zagrebačke grupe Kozmodrum: VOLIMO KROZ SVIRKU PROBATI OSVOJITI LJUDE
• VINKO ĆEMERAŠ: Mislim da sam takav lik da neću nikad misliti da sam dovoljno glazbeno odrastao
• VELIKI GLAZBENI SPEKTAKL U PULI: Treći Open Season Fest na Kaštel dovodi renomirane regionalne glazbene zvijezde