The Tiger Lillies stigli su u subotu navečer konačno do Pule i u dvorištu kluba Kotač u Rojcu priredili nešto u svakom slučaju jest bio koncert, ali i puno više od toga, usput razbivši onu poslovičnu pulsku suzdržanost kada se radi o reakcijama publike.

Od euforije do ovacija

Londonski eksperimentalni trio predvođen Martynom Jacquesom, uz basistu Adriana Stouta i bubnjara Budija Butenopa stigao je pred Puljane s namjerom da predstavi album "Lessons in nihilism" i krenuo žestoko u prvoj pjesmi "Hell".

- Kamo idemo?, upitali su.

- U pakao!, stigao je spreman, jednoglasan odgovor.

Početak je, znači, bio vrlo jak, što je bila i najava za ono što slijedi. Publika je svaku pjesmu ispratila aplauzima koji su nerijetko prelazili granicu euforije pretvorivši se u prave ovacije. Oni koji su došli očito su znali zašto su došli i to su i dobili. The Tiger Lillies koketiraju s cabaretom, nose kostime, imaju oslikana lica i jako vole ono što rade.

Dok sviraju oni zapravo glume, no i u toj glumi može se razaznati da se zabavljaju i da im itekako znači pozitivna energija koju primaju od publike, a u Puli su te pozitivne energije dobili napretek. Dobili i dali. Da odu na turneju i posjete Pulu nisu ih spriječili niti Martynova operacija koljena (zbog čega se služio štakom) jer oni su ipak profesionalci i to je druga stvar koja je očita kod njih.

Oni su uigrani i zaigrani, od koncerta rade predstavu koja bi mogla biti dio PUF-a, barem nekog popratnog programa, a Martyn ne priča s publikom, baš poput glumca koji je ušao u svoj lik, čini se da tu funkciju diskretnog komunikatora prepušta Stoutu, no bend u cjelini itekako s publikom komunicira gestama i izrazima lica koji se namjerno pretvaraju u kreveljenje te zadovoljnim osmjesima.

U svojim pjesmama, koje bi se mogle opisati i kao niz kratkih vinjeta, dotiču se između ostalog religije, prostitutki, samoubojstva, suvremenog društva i droge u doslovnom i prenesenom značenju pa bi se netko mogao naći šokiran kada kažu "Ako želiš pobijediti, uzmi heroin". Ovdje treba malo mućnuti glavom i po mogućnosti pročitati kompletan tekst pjesme.

Ovo je ironija na n-tu, humor i tuga u jednom, isprepleteni i povezani osjećajnim interpreatcijama. To su pjesme i priče u jednom, a Martyn ih sa svojim čistim visokim glasom savršeno interpretira. O čemu god da pjeva, on djeluje uvjerljivo čak i kada se često sprda, no svejedno do izražaja dolazi njegov izraženi senzbilitet. Jasno je da je ovo gluma, ali opet sve djeluje nekako prirodno pa bi pravi šok zacijelo bio da u jednom trenutku oni izbrišu šminku sa svojih lica.

Oni koji se ne žele baviti analizom i interpretacijom stihova, mogu uživati u glazbi koja povremeno tjera na ples, a povremeno budi sjetu. Publika je preksinoć koristila svaku priliku da ili zapleše ili prati pjesme aplaudiranjem, u toploj ljetnoj noći ovo je bilo poput duhovnog klima uređaja. Kada se usporedi s drugim produkcijama, ovo je bio jedan mali koncert, pogotovo kada se uzme u obzir prostor i broj ljudi, no velik kada se uzme u obzir njegova suština, ono što je dao ljudima koji su ovdje došli. Bilo je to nešto drukčije, posebno i pritom vrhunski odrađeno.

Čekićem po bubnju

Njihov nastup niz je trenutaka koji će se posjetiteljima urezati u pamćenje, poput bubnjarskog sola Butenopa koji po činelama udara čekićem, očito onim gumenim, a pjesma se zove "Banging in the nails".

Umjesto standardna dva seta s pauzom u Puli smo dobili jedan povezani set uz očekivani bis i produžetak kada su članovi benda došli do štanda na kojem su se prodavali njihovi nosači zvuka i majice te se dugo, strpljivo i nasmiješeno fotografirali s fanovima. Nikamo nisu žurili, ljudi s maskom pokazali su se otvorenijima nego što znaju biti neki ljudi bez maske.

Povezane vijesti

• Klub Kotač otvara se u Rojcu
• Munchies Soundsystem pobjednici ShowClasha
• Kotač "vrti" filmove, muziku, fotografije…