U povijesti dodjele Oscara, svega 15-ak puta poklopilo se da najgledaniji film te godine osvoji i nagradu za najbolji film, od toga samo jednom u zadnjih 30 godina. Taj uspjeh napravio je "Povratak kralja", završni i najmanje kvalitetan dio ekranizirane Tolkienove trilogije "Gospodar prstenova". Prije toga to je uspjelo "Kišnom čovjeku" još tamo 1988.
U noći s nedjelje na ponedjeljak prema našem vremenu održat će se 93. dodjela nagrada američke Akademije za filmsku umjetnost i znanost, poznatije jednostavno kao Oscari, što je ime koje je postalo sinonim za najvažniju nagradu u bilo kojem polju djelovanja.
Kada se radi o Oscarima, treba podsjetiti da to nisu nagrade koje najčešće idu filmovima koji su prilagođeni ukusu široke publike. Pogotovo je to očito od sredine osamdesetih naovamo. Oscari za najbolje filmove rijetko idu filmovima koje publika voli i koji najviše zarađuju. Razlike su tu prilično drastične.
U povijesti dodjele Oscara, svega 15-ak puta poklopilo se da najgledaniji film te godine osvoji i nagradu za najbolji film, od toga samo jednom u zadnjih 30 godina. Taj uspjeh napravio je "Povratak kralja", završni i najmanje kvalitetan dio ekranizirane Tolkienove trilogije "Gospodar prstenova". Prije toga to je uspjelo "Kišnom čovjeku" još tamo 1988. Koliko su različiti gušti onih koji odabiru najbolje filmove možda najbolje pokazuje kada je za najbolji film 2009. proglašen "Hurt locker" (u nas preveden kao "Narednik James"). Film je zaradio 17 milijuna dolara, dok je najgledaniji film te godine bio "Avatar" s gotovo 750 milijuna dolara. "Avatar" je na blagajnama 44 puta nadmašio "Narednika Jamesa", pritom probivši rekord za komercijalno najuspješniji film vremena, dok je "Hurt locker" ušao u povijest kao dobitnik Oscara za najbolji film s najmanjom zaradom u povijesti.
Kako u Akademiji ipak nisu htjeli ignorirati filmove koji su nosili zaradu, broj filmova nominiranih za Oscara proširen je od pet na deset što je bila tradicija koja je prekinuta nakon 1943. Ipak, uguravanje u uži izbor za Oscara, blockbusterima poput "Snajperista" (drugi najgledaniji film 2014.) ili "Crne pantere" nije pomogao kada se radilo o nagradi za najbolji film pa akcijski spektakli u pravilu svoju nišu nalaze u tzv. tehničkim kategorijama (specijalni vizualni efekti, montaža zvuka i sl.) Tu su se zadnjih godina gurali i s većim ili manjim uspjehom prolazili filmski spektakli kao što su "Ratovi zvijezda: Sila se budi" ili "Pearl Harbor".
No, nije uvijek bilo tako. Danas je pomalo teško zamisliti da su svojevremeno "Otimači izgubljenog kovčega" bili nominirani za najbolji film (izgubili su od "Vatrenih kočija"), kao i prvi "Ratovi zvijezda" iz 1977. (pobjednik "Annie Hall"), pa "Ralje" koje su izgubile od "Leta iznad kukavičjeg gnijezda" ili pak omiljeni "E. T." kojemu je nagradu uzeo "Gandhi". Očito je da se radi o dva svijeta, jednom u kojem živi publika, drugom u kojem živi kritika. To nije ništa neobično jer je tako svugdje, ali film je kao medij lako dostupan širokoj publici. Lakše je u dva sata pogledati film nego dva sata čitati knjigu.
Film ima tu mogućnost, što nije uvijek njegova prednost, da gledatelja liši "napora imaginacije", ako možemo tako reći, jer mu često sve servira kroz sliku i zvuk, dok se onaj tko čita knjigu mora potruditi i zamisliti kako bi neki prizor ili neki lik mogao izgledati. Doduše, ima i dosta filmova koji traže od gledatelja da budu angažirani, da razmišljaju o tome što vide ako žele razumjeti film, no s druge strane, kao uostalom i u drugim umjetnostima, imamo uratke koje publika konzumira kako bi pobjegla od učmalosti svakodnevnog života i pustila mozak na pašu. To nije ništa neobično, no onda zna doći do razočaranja kada dodjela Oscara ne ispuni očekivanja publike.
Još jedna stvar tu igra ulogu. Dosta filmova kreće u distribuciju krajem godine upravo s namjerom da uđu u trku za nagradu Američke filmske akademije. Na engleskom jeziku takav film naziva se Oscar bait, što bi doslovce preveli kao Mamac za Oscare. Za mnoge od tih filmova, koji na koncu uđu u uži izbor za nagradu, šira publika prvi put čuje tek na objavi nominacija i oni se namjerno puštaju u distribuciju krajem godine kada se rade liste nomiranih.
Dosta filmova svoj uspjeh, svoju slavu, duguje upravo Oscarima. Klasičan primjer je "Lovac na jelene" Michaela Cimina iz 1978. Ovaj film s temom rata u Vijetnamu, koji uključuje neke prilično mučne scene, prošao je loše kod publike na probnim projekcijama. Producenti su se tada odlučili film prikazati dva tjedna u jednom kinu u New Yorku, što mu je bilo dovoljno da ispuni uvjete da ga proguraju među nominirane za Oscara, a "Lovac na jelene" osvojio je čak devet nominacija nakon čega je pušten u široku distribuciju da bi potom osvojio pet Oscara, uključujući onog za najbolji film. Kao što je netko rekao, bilo je to zakucavanje u zadnjim sekundama, što je tada bila neobična marketinška strategija, a danas je to nešto najnormalnije. "Lovac na jelene" na koncu je zaradio skoro 50 milijuna dolara, nasuprot 15 milijuna uloženih u njega i tako postao 11. najgledaniji film u 1979. Prvi je bio "Superman".
Tu strategiju su nakon "Lovca na jelene" preuzeli mnogi, gurajući filmove tik pred proglašenje nominacija, pa nije čudo da se među nominiranima nađu filmovi za koje šira filmska publika jedva da je čula do tog trena. Oscar je priznanje, ali Oscar je i reklama, a reklama traži da se u nju uloži vrijeme i novac, kako bi se više novca zaradilo kroz odaziv publike koja će platiti ulaznicu. Među "mamcima za Oscare" iz novijeg doba obično se ističu filmovi kao što su "Fatalna nesreća" i "Kraljev govor" koji su nagrađeni kao najbolji filmovi. Treba reći i da, koliko god da se po ovim filmovima danas voli drviti, zapravo se radi o prilično solidnim ostvarenjima.
Kada se pogleda malo u dubinu i širinu, vidi se da nije uvijek problem u kvaliteti filmova, koliko u pitanju zašto Oscara nije osvojio netko drugi. Primjerice, "Fatalna nesreća" je pobijedila, iako je u konkurenciji bila puno razvikanija "Planina Brokeback" ili pak uspješni Spielbergov "München", dok su u konkurenciji s "Kraljevim govorom" bili između ostalog "Početak" i "Društvena mreža".
Na koncu samo jedan film može biti proglašen najboljim, a činjenica da su mnogi filmovi postali i ostali poznati i bez Oscara dokazuje da ova nagrada jest važna, ali ipak nije presudna, odnosno da se kao svojevrsni ispit kvalitete ne može mjeriti s onim najvažnjim testom, a to je test vremena.