U KINIMA
DOWNTON ABBEY: Uspješan povratak stare dame
Zovu ove sage bilo je teško odoljeti jer je serija bila sjajno režirana, glumci su bili uvjerljivi, kao i prikaz života engleske aristokratske obitelji i njihovih slugu, a sve je bilo upotpunjeno povremenim ljetnim povjetarcima britanskog humora za što su bili zaslužni pametni dijalozi
Ah, "Downton Abbey"… Nimalo diskretni šarm engleske aristokracije, hrpa likova i odlični dijalozi. Govorimo o seriji koja se emitirala od 2010. do 2015., kroz 52 epizode.
Zovu ove sage bilo je teško odoljeti jer je serija bila sjajno režirana, glumci su bili uvjerljivi, kao i prikaz života engleske aristokratske obitelji i njihovih slugu, a sve je bilo upotpunjeno povremenim ljetnim povjetarcima britanskog humora za što su bili zaslužni pametni dijalozi.
Patetična završnica
Serija je odlično počela, da bi uskoro počela gubiti dah, no uspjela je zadržati šarm čak i kada se počela razvodnjavati i gotovo rasplinula u patetičnom, sapuničarskom finalu.
Sve to po čemu je bila prepoznatljiva serija, nalazi se i u filmu koji na velike ekrane stiže četiri godine nakon finala serije. Zašto sada? Pa nagađamo da su u pitanju dva razloga. Prvi je što slava serije još živi u memoriji njenih ljubitelja, što nije naodmet unovčiti dok se još može, a drugo, ovo je prilika da se nešto ušićari na dodjeli Oscara ili nagrada BAFTA. Pitanje je uopće hoće li film biti nominiran u ijednoj kategoriji, ali nije da se ne nudi. Tu su živopisni kostimi, scenografija i fotografija koji bi mogli biti adut filma, a niti scenarij i režija nisu baš za baciti.
Možda se nađe i prostora za Maggie Smith da joj se oda počast kroz nominaciju za ulogu grofice od Granthama Violet Crawley. Ako se netko pitao, ona je u formi kao i prije, sarkastična i uvjerljiva, oštrog jezika i savršeno pronicava.
Film počinje odlično, savršeno odrađenom ekspozicijom kroz koju se većina likova efektno i jasno predstavi te sa zadovoljstvom shvatimo da je to skoro do kraja ista ona stara dobra ekipa. Svaka je replika na mjestu, pa ako je netko zaboravio što je bilo u seriji, ovdje se može na brzinu podsjetiti.
Usput se doznaje da u Downton Abbey stižu kralj i kraljica, što naravno izazove uzbuđenje u domaćinstvu, ali i u cijelom selu. Irac i uvjereni republikanac Bransnon morat će pokazati da je spreman na kompromise, pa i više od toga, smotani Molesley je još smotaniji nego prije, bivši batler Carson morat će se vratiti iz mirovine, a nekad podli i pokvareni Barrow kao novi batler kroz seriju se transformirao u dobrog dobricu koji će konačno pronaći ono što je cijelo vrijeme tražio.
Ipak, neće sve ići glatko, pogotovo kada posluga Downton Abbeyja shvati da neće posluživati kraljevski par niti za njih spremati hranu. U priču će se uključiti i jedan mutan lik kojem se nitko neće usuditi postaviti logično pitanje "A tko ste vi?" (što će naravno dovesti do zbrke koja se lako mogla izbjeći) i posjete izvjesne lady koja će uzdrmati cijelu obitelj. No, sve će se sretno završiti.
Pohvalno je što autor serije i filma te scenarist Julian Fellowes, koji je i sam aristokratskog podrijetla, ne bježi od toga da malo ubode svu tu napuhanu svitu i karikira njihovu snobovštinu. Nije Branson ovdje jedini republikanac, slično osjeća i priprosta Daisy koja pomaže gospođi Patmore u kuhinji. Odlična je scena kada posluga odluči nazdraviti kralju i kraljici pa unatoč euforiji koja se gotovo da napipati, ona čašu ne podiže. Tu je i lik kraljevskog batlera koji se smrtno uvrijedi kada ga Barrow nazove batlerom jer on je "kraljevski paž pomoćnog stubišta" ili tako nešto. Sličan je i lik kraljevskog kuhara Courbeta, koji je tu prije svega da bi se gledatelji imali čemu smijati.
"Downton Abbey" kao film nudi priča za barem tri epizode serije i sa svim tim zapletima se redatelj Michael Engler prilično vješto nosi. Engler je režirao nekoliko epizoda serijala uključujući i finale koji smo prije spomenuli u negativnom kontekstu.
Kao što je serijala imala odličan početak i u najmanju ruku neinspirativan kraj, tako je i s ovim filmom koji počinje s puno snage i sam sebi nameće tempo koji ne može ili ne želi držati do kraja.
Osjećaj nostalgije
Nije samo stvar u formi, u zadnjih 15 minuta film skoro da nema više što reći te zavlači i zavlači. Imamo tu scenu plesa i rečenice koje opet pokazuju da i najboljim autorima dijaloga, a Fellowesa možemo staviti u tu kategoriju, na koncu ponestane ideja.
Ajmo zato malo pojačati te boje, neke od likova staviti da plešu u suton na balkonu i pojačati osjećaj nostalgije za prošlim vremenima, tek tako.
Također, kolikogod se trudili, u ovoj bogatoj kolekciji živopisnih likova, ne uspijevaju svi doći do izražaja koliko bi trebali. Što je i očekivano. Elizabeth McGovern kao grofica od Granthama Cora Crawley, jedva da uspije progurati prvi plan, a niti uvijek razboriti pater familias grof od Granthama Robert Crawley kojeg i dalje stoički glumi Hugh Bonneville ne prolazi puno bolje, premda ima svojih trenutaka.
Previše je toga tu bilo za nagurati u jedan cjelovečernji film, a pritom je staroj glumačkoj ekipi trebalo na terenu valjalo pridružiti odnosno suprotstaviti novi tim likova.
U tome se uglavnom uspjelo, ali neke rupe se vide, recimo u podradnjama od kojih neke (npr. slučaj bojler) završavaju naglo i neuvjerljivo. U tu rubriku mogli bi podvesti i Moleseleyjev ispad pred kraljem i kraljicom. Scena je pomalo glupkasta, ali s druge strane djeluje poput stilskog mača koji reže Gordijski čvor već dovoljno zapetljane radnje.
Ukratko, sve ono što je bilo dobro u seriji, dobro je i ovdje. Skoro sve ono što je serija uspjela zeznuti, zeznuo je i film, samo u puno manje vremena. Ipak, razloga za tugu nema. Čak i ta limunada u koju se film na kraju pretvori je i dalje pitka, likovi su simpatični i priča u cjelini ima smisao. Ima tu dovoljno drame i romantike, pa ako vas je šarmirala serija, šarmirat će vas i film koji je scenaristički i redateljski dobro napravljen, vizualno je sjajan i blještav, možda malo i kičast, ali upravo savršen da ga se pogleda u kinu, na velikom platnu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
