ISTARSKA FILMSKA OFANZIVA 2
Nije vrijeme za stajanje: Još jedan osvrt na uspješnih istarskih filmskih dvanaest mjeseci
Izuzetna "Zemlja ognja" (Foto: HRT)
Dok smo proteklih godina zaokruživali i ocjenjivali proteklih 12 mjeseci u istarskoj kulturi kroz segmente glazbe, filma ili kazališta, 2023. godine dobili smo priliku promatrati kako se formira nešto što bi se moglo nazvati istarskim filmom, s istarskim autorima, producentima i glumcima.
Naravno, nije da takvih filmova nije bilo i prije, filmski projekti, bilo amaterski ili profesionalni, pokreću se u Istri već dugo godina i tu ne mislim na strane produkcije. Kao što sam pisao prije nekih sedam, osam mjeseci, pojavili su se filmovi istarskih autora koji, da se tako izrazim, »misle ozbiljno«, autora koji imaju ideju, ali i kvalitetu tako da više nije potrebno tapšati ih po ramenima i hvaliti njihov entuzijazam dok se u glavi traže lažni komplimenti kako ih se ne bi povrijedilo jer taj žar nije dostatan da se u njemu iskuje nešto zbilja kvalitetno, dobro ispričano i vizualno i auditivno jako.
Na valu energije
Tako je bilo do ove godine kada smo odjednom dobili seriju, u najmanju ruku solidnih, a u onu malo veću ruku, odličnih filmskih ostvarenja koja bi mogla parirati, a neka od njih zbilja i jesu parirala velikim produkcijama na državnoj razini pa i šire od toga. Ne znam što se to dogodilo, ali nešto se negdje poklopilo i godina poput ove za istarski film neće se (možda) tako brzo ponoviti, iako ne znači da ne može bolje, jer kako je to rekao Nelson Mandela, kada se popneš na vrh brda, već gledaš prema idućem višem brdu. Zapravo, mislim da s priličnom sigurnošću mogu odrediti što se to dogodilo – Istra ima filmsku tradiciju, možda nekako gurnutu u stranu, ali tu je. U njoj se, pogotovo zadnjih godina snimaju autorski filmovi, neki više, neki manje uspješni i kvalitetni, obično kraćeg metra. Neki su gledljivi, neki nisu, ali sve odlikuje ta ljubav prema filmu, želja da se pokuša, pa kud puklo da puklo, želja da se nešto pokaže, želja da se na filmu ovjekovječe i da dio priče postanu prostori, ulice, kvartovi, obale, šume... u Istri koja je dovoljno raznolika od svojeg morskog do brdovitog dijela. Na valu te energije snimljeni su i prošlih godina prikazani filmovi poput »Zmajeve oštrice« ili »Pulske veze« zbog koje se napunila Arena. Svoje pulske priče pričao je kroz film i Andrej Korovljev, dok su svoje prve filmske pokušaje mnogi radili i još uvijek rade na Pulskoj filmskoj tvornici. Bilo je toga još i polako se gradilo iskustvo, učilo se na greškama i rezultati su se prije ili poslije morali vidjeti.
I onda je došla 2023. S ledeno-toplim oprezom otišao sam na projekciju filma »La predstava« u kino Valli i konačno se više nisam morao skrivati iza plašta kurtoazije. Radilo se i radi se o vrhunskom ostvarenju, no i dalje s jednakom dozom skepse vratio sam se u pulsko kino na »Zemlju ognja« Mladen Đakovića i kasnije na »To smo mi« Danila Lole Ilića i opet ostao zatečen, željan dobrog istarskog filma ali nespreman na činjenicu da »La predstava« nije bio tek bljesak u magli.
Sjajni filmovi svi, jedan za drugim. Povijesnu, potresnu »Zemlju ognja« dočekao sam na rubu sjedalice, do kraja uvučen u priču, a »To smo mi« trebali su mi poslužiti da mislima odlutam negdje daleko, ali nakon pet minuta razgovori s pulskim kreativcima su me u potpunosti razbudili i dignuli iz očekivane letargije. I to i dalje nije bilo sve. Sedamdeseti Pulski filmski festival otvoren je s »Hotelom Pula«, prvim dugometražnim igranim filmom Andreja Korovljeva, Puljanina koji je doživio da mu se film prikaže pred krcatom Arenom. Bio sam te večeri na projekciji, uzalud traživši mjesto na koje bih sjeo jer je sve bilo popunjeno.
Prema naprijed
Štogod netko mislio o ovom filmu, dopao se nekome »Hotel Pula« ili ne, o ovom filmu pričalo se idućih mjesec dana. Jednostavno to ljeto nisam mogao provesti večer u društvu a da se o ovom filmu ne raspravlja, iz svih mogućih pozicija. I to je sjajno.
Takve reakcije potvrdile su meni i mom novinarsko-kreativnom egu da nisam pretjerao kada sam taj, sada već prošlogodišnji nalet, nazvao istarskom filmskom ofenzivom. Možda ova zadnja riječ jest malo prejaka, ali dobro je opisala taj neki pokret prema naprijed koji je tek krenuo.
Jer, u sklopu istog festivala prikazani su i od kritičara jako dobro primljeni »Pelikan« pulskog redatelja Filipa Herakovića koji je ovu neobičnu priču snimio u Istarskim toplicama, dok je zadnje večeri u Areni, doduše izvan konkurencije, na velikom platnu projiciran »Brod«, dokumentarna posveta Uljaniku koju je koncipirao Elvis Lenić koji je pak s ovim filmom konačno našao svoj stil i popeo sa na jednu višu zanatsku razinu.
Kada je već godina bila na izmaku ponovo se na rasporedu Kina Valli našlo mjesta za jedan filmić, tek dvadesetak minuta dug, nazvan »Šparoge« autora Matije Restovića kojeg bih mogao zaobići da želim, ali neću, jer ga želim preporučiti zato što je dobar, zabavan i iskren, sa svim svojim manama, a može se pogledati i na YouTubeu. Uostalom, već sam pisao o tom filmu prije nekoliko dana.
Blistava budućnost
Možda mi je u tom nabrajanju nešto uspjelo promaknuti (možda onaj tjedan dok me druga ili treća korona konfinirala na još jedan kućni pritvor), ali sve nabrojano daje dovoljno razloga za osjećaj ponosa kada se pogleda ta istarska filmska žetva koja je tako dobro rodila. Dok ja gledam prema natrag, Korovljev ima u planu, kako kaže »pomaknutu i začudnu« krimi seriju, Lenić već priprema nove projekte za koje je dobio i financijsku potporu, kao i mlada talentirana Puljanka s riječkom adresom Lucija Brkić, a tu su i još neki mladi ljudi koji će ove godine uključiti svoju kameru. Dakako, zna se da će aktivni biti i u Pulskoj filmskoj tvornici ili u Medvid produkciji sa svojim spotovima koji se gledaju u cijelom svijetu, a možda opet netko nenadano ispliva na površinu.
Idemo, ljudi, dobro je, jako dobro, ali ne može se sada stati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
