Fenomen Barbie ili 50 nijansi ružičaste

Scena iz filma "Barbie"

Barbimanija je nešto što će, pored katastrofalnih posljedica klimatskih promjena, obilježiti ljeto 2023. godine. Ovom društvenom fenomenu nismo odoljeli ni mi, pa smo filmski hit »Barbie« Grete Gerwig pohrlili pogledati u Ljetnom kinu Cres. Bilo je to mjesto našeg ljetovanja i uspjeli smo upasti na jednu od dviju projekcija. I creska publika okupila se u velikom broju, pridružujući se rekordnim brojkama koje svjedoče o gledanosti ovog filmskog naslova diljem svijeta. Svoj pogled na popularnu lutku, koja je zbog svojih nerealnih proporcija i utjecaja na djevojčice izazivala mnoge kontroverze, Gerwig daje putem priče u kojoj Barbie i Ken odlaze iz Barbielanda u stvarni svijet.

Na ovome mjestu nećemo pisati filmsku kritiku, već možemo reći samo to da je naš dojam da se ovoj temi moglo pristupiti na ozbiljniji način i da bi rezultat u smislu kritičke analize ovog fenomena i samoga društva vjerojatno bio bolji da je film realiziran u kontekstu nezavisnog filmaštva. Ovako je »Barbie« dobrim dijelom svedena na reklamu Mattelove lutke i tu i tamo poneku foru, poput one kad Barbie spoznaje da je njezino stopalo postalo ravno. Jedno od obilježja tih lutaka je, naime, da »hodaju na prstima«, odnosno stopalo im je oblikovano tako da se na njih mogu nataknuti male plastične štikle.

Barbie je bila sastavni dio i mojeg odrastanja. U tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji prva barbika stigla mi je iz Trsta, a druga čak iz Amerike. Još ih čuvam, kao i njihovu odjeću i obuću, između ostalog i kaputić koji mi je za Barbie sašila baka, s malim krznenim ovratnikom. Mi djevojčice iz kvarta igrale smo se vani i zidić u dvorištu pretvarale u naše Barbielandove, dajući pritom oduška mašti i praveći namještaj od kutija za šibice. Za sve to »kriva« je Ruth Handler (1916. - 2002.), koja se kao lik pojavljuje u filmu »Barbie«. Ona je promatrala svoju kći Barbaru u igri s papirnatim lutkama primjećujući da im daje uloge odraslih. U to vrijeme većina dječjih igračaka je bila u obliku beba. Ruth je svom mužu Elliotu, suosnivaču tvrtke Mattel, predložila ideju za novu lutku. Godine 1956. Handler je otišla sa svojom djecom Barbarom i Kennethom na putovanje u Europu. Tada je naišla na njemačku lutku Bild Lilli i kupila je tri takve lutke. Kad se vratila u SAD, preradila je lutku uz pomoć inženjera Jacka Ryana. Lutka je dobila naziv Barbie, po Ruthinoj kćeri Barbari. Predstavljena je na američkom Međunarodnom sajmu igračaka u New Yorku, 9. ožujka 1959. i taj se datum često koristi kao službeni rođendan Barbie.

Ova lutka ušla je u popularnu kulturu, a kao primjer možemo spomenuti roman »Sloboština Barbie« suvremene hrvatske književnice Maše Kolanović. Tematizirajući odrastanje u tada ratom pogođenoj Hrvatskoj, u središtu ove knjige je sraz igre s Barbie lutkama i stvarnoga svijeta, koji u početku djeluje kao dio igre koja se odjednom odvija u podrumima, a transformira se u autentičnu priču iz Hrvatske s početka devedesetih. Prema tom romanu zagrebački KunstTeatar napravio je predstavu »Sloboština Barbie« koja prati ratnu svakodnevicu osnovnoškolaca u njihovom tranzitu iz sigurnosti i stabilnosti djetinjstva u svijet odgovornosti i nesigurnosti odraslih. Iako rata ima samo u odjecima, ta svakodnevica osjeća se u otkrivanju podruma, otkazivanju nastave, obvezi igranja s djecom izbjeglicama i njihovim bebama ćelavicama, dok se pravi smisao života nazire u posjedovanju originalne Mattelove Barbie.

Uoči svjetske premijere »Barbie«, »najružičastijeg filma u povijesti sedme umjetnosti«, otkrilo se da je dugo iščekivani projekt utjecao na nestašicu specifične ružičaste boje, bez koje bi Barbie i njezin savršeni svijet izgubili dio čarolije. Produkcija filma je, naime, toliko ružičasta da je ispraznila zalihe tvrtke specijalizirane i za proizvodnju Barbie fluorescentne ružičaste boje. Redateljica i koscenaristica, Greta Gerwig, zahtijevala je toliko svijetloružičaste na setu da je ispraznila skladišta cijele tvrtke, prenio je Sky News. Ovih dana fenomenom filma »Barbie« bavi se i francuski Philosophie magazine, koji donosi esej koji potpisuje Stefania Gherca, a naslovljen je »Od srednjeg vijeka do Barbie, pedeset nijansi ružičaste«. Na početku teksta Gherca podsjeća da je u središtu filma impresivna količina ukrasa, tekstila i drugih ružičastih dodataka.

»Fuksija, magenta, malina… film o Barbie jasno je najavio boju: roza. Najprije na platnu - do te mjere da je izazvala nestašicu ružičaste boje u glavnom brendu boja namijenjenih kinu, ali i u trgovinama, gdje je marketinški tim filma ponudio impozantan broj suradnji kombinirajući odjeću, satove i šminku. Ružičasta je posvuda. Međutim, putanja ružičaste ide ruku pod ruku s uspostavljanjem restriktivne vizije kodova ženstvenosti. Ako asocira na finoću i djetinjstvo, ružičasta ne izbjegava svoje klišeje, koji se mogu percipirati kao vulgarni, ponekad i šašavi. Je li uvijek bilo tako? Idemo li prema novom dobu ružičaste boje?

Ružičasta nije oduvijek poprimala konotacije kakve poznajemo danas. Povjesničar Michel Pastoureau nedavno je posvetio konferenciju temi ružičaste boje u Fondation de Hermitage u Lausanni. Doznajemo da je čak i u prirodi ružičasta boja novija: u zapadnu Europu plamenci su stigli tek u 18. stoljeću, a cvjetovima ružinog grma treba vremena da postanu ružičasti. Stoga prvo u slikarstvu nalazimo ružičastu boju, od 14. stoljeća...

U 18. stoljeću ružičasta boja bila je elegantna, »sam simbol svjetovnog društva«. Ovo je stoljeće u kojem moda upravo postaje društveni fenomen. U tom smislu ružičasta je znak društvene razlike. Budući da je ružičasta poluton, teže ju je proizvesti nego druge jednostavne boje: zato je skuplja i omogućuje razlikovanje od nižih društvenih klasa. Ružičasta nije ograničena samo na razvratnike; cijelo je društvo zamišljeno kao libertinsko, odnosno prostor susreta svjetovnog i mode. To je također slučaj i s ostalim pastelnim nijansama, koje dijele iste poteškoće u proizvodnji. Opisujući brojne portrete Luja XVI. koji imaju ovu nijansu, Michel Pastoureau također ističe da ova elegancija ni izbliza nije rezervirana za žene. Roza je također popularna boja u katoličkim krugovima, za razliku od protestantskih...

Dva stoljeća kasnije, izum tube s bojom koja se može zatvoriti donio je revoluciju u umjetničku praksu. Ružičasta je tada korištena za predstavljanje krajolika i mrtvih priroda, osobito kod Édouarda Maneta i Camillea Pissarra. Picasso će također imati svoje ružičasto razdoblje na početku svog stvaralaštva, a koristit će ružičastu boju golog tijela prostitutki na svojoj poznatoj slici »Gospođice iz Avignona«. Ružičasta se postupno nameće izvan ekonomske distinkcije kao simbol naglašene i ismijane ženstvenosti. Marilyn Monroe utjelovljuje tu stigmu u filmu »Muškarci više vole plavuše« (Howard Hawks, 1953.). Odjevena u ružičasto, predstavljena je kao površna i podmitljiva žena, ograničene inteligencije. U 2000-ima film »Plavuša s Harvarda« (Robert Luketic, 2001.) ističe tešku sliku ružičaste boje. Nemoguće je zamisliti da bi plavokosa djevojka koja voli ružičasto mogla biti inteligentna: Elle Woods, lik glumice Reese Witherspoon, primljenu na Pravni fakultet Harvarda, počinju shvaćati ozbiljno tek kad se odjene u vrlo »trijezne« boje.

Danas je naš odnos prema ružičastoj boji kontradiktoran. Stigma ostaje, ali zahvaljujući feminističkim pokretima ružičasta se više ne obezvrjeđuje... Ružičasta može biti izvor »osnaživanja«, preokretanja stigme. Prema istraživaču Pierre-Williamu Fregoneseu, autoru eseja »Izum ružičaste boje«, ružičasta također može biti boja prijestupa jer prenosi stereotipe koliko se i bori protiv njih. To je i boja nostalgije i konformizma pornografije i žene-djeteta...

Što se tiče Barbie, to je prije svega igračka koju je izumila tvrtka Mattel, koja »utjelovljuje ženstvenost zapadnjačkog stila, to jest ultraseksualiziranu i rodnu«. Kolosalna marketinška kampanja filma pokušava se u svakom slučaju riješiti ove slike, ističući sposobnosti Barbie koja je uspjela otići na Mjesec i prije nego što su žene mogle otvoriti vlastiti bankovni račun. Barbie se sada diverzificirala: po zanatima, morfologiji, etničkom podrijetlu... Toliko da si redateljica Greta Gerwig, poznata po filmovima koji propituju mjesto žene, dopušta ironičnu distancu od vlastite početne slike. Priznajući da je prenijela nedostižne ženske standarde, došlo je vrijeme pretjerivanja i ismijavanja kiča. Ženstvenost više nije apsolutna vrijednost (Barbie se nudi Birkenstock sandala), ružičasta je emancipirana, a ljubav prema ružičastoj se poštuje, zaključuje Stefania Gherca.