ZANIMLJIVA POVIJEST Otoci prirodnih ljepota, duhovnosti i užitaka

Rovinjski arhipelag ima 14 otoka i hridi koji zapremaju 652 tisuća kvadrata ili nešto više od 65 hektara. Bilo ih je i više, ali je hrid Sv. Feliks izgradnjom luke u Valalti pripojen kopnu, dok su otočić Kolone i hrid Porer pripali novoformiranoj općini Bale. Svi su otoci rovinjskog akvatorija, pa i oni koji su pripali Balama, od 1968. godine zaštićeni kao prirodni rezervat

Zahvaljujući razvedenoj obali, dugačkoj 4.042 kilometara, Hrvatska je stekla epitet zemlje s tisuću otoka. Točnije, ima 1.185 otoka, otočića i hridi. Među njima je i rovinjski arhipelag, sa 14 otoka i hridi, koji zapremaju 652 tisuća kvadrata ili nešto više od 65 hektara. Bilo ih je i više, ali je hrid Sv. Feliks izgradnjom luke u Valalti pripojen kopnu, dok su otočić Kolone i hrid Porer pripali novoformiranoj općini Bale. Svi su otoci rovinjskog akvatorija, pa i oni koji su pripali Balama, od 1968. godine zaštićeni kao prirodni rezervat.

Ploveći po rovinjskom akvatoriju sa sjevera iz pravca Limskog kanala, nasuprot rtu Muča, na kojem je izgrađena bolnica, prolazi se uz otok Figarola, od 27 tisuća kvadrata. Odmah uz njega je hrid Figarolica. Nasuprot južnoj luci i povijesnoj jezgri Rovinja je otok Katarina, velik 129 tisuća kvadrata. S njegove vanjske strane je otok Banjol sa 7 tisuća kvadrata, kojeg su zvali i scuoio dei Pilouti, jer su se na njemu na brodove ukrcavali piloti, koji su poznavali akvatorij Sjevernog Jadrana i Venecijanske lagune.

Na putu prema južnom dijelu rovinjskog akvatorija dalje se susreće hrid Montauro, nasuprot istoimenog brda na Zlatnom rtu. Tu je i Magareći otok, velik nešto više od 4 tisuća kvadrata, koji je u zadnjem orkanskom nevremenu 2001. godine ostao bez ijednog većeg stabla. Iza njega je najpoznatiji Crveni otok, koji se u stvari sastoji od dva otoka spojenih uskom prevlakom – Sv. Andrije i Maškina, a zajedno zapremaju 223 tisuća kvadrata. Iza njih prema jugu su Šturago sa 22 tisuća kvadrata i Sv. Ivan sa 7 tisuća kvadrata. U njihovom je nizu i hrid Sv. Ivan na pučini, na kojem je još uvijek aktivan svjetionik, koji upozorava moreplovce da nailaze na skupinu rovinjskih otoka.

Prema jugoistoku smjestile su se dvije hridi, Veliki i Mali Piruz, koji zajedno imaju preko 10 tisuća kvadrata. Pred turističkim naseljem Villas Rubin su otok Polari od 15 tisuća kvadrata i hrid Riviera sa 8 tisuća kvadrata. Potom se prolazi uz još jedan otočni niz. Mala Sestrica zahvaća gotovo 22 tisuće kvadrata, a Velika Sestrica 49 tisuća kvadrata. Otok Veštar, nasuprot istoimenoj uvali s najvećom pješčanom plažom na zapadnoj obali Istre, ima 15 tisuća kvadrata, Pisulj nešto više od 3, a Guštinja malo više od 5 tisuća kvadrata.

Rovinjski otoci kriju i legendu o Cissi, svojevrsnoj Atlantidi. Prema starim zapisima Cissa se nalazila u središtu rovinjskog arhipelaga, prvo kao poluotok, a potom, nakon potresa jedan od otoka, nekoliko stotina metara van Sv. Ivana na pučini. Predaje govore da su prvi stanovnici Rovinja na tadašnji otok Rubinum došli upravo iz Cisse. Već krajem 19. stoljeća obavljena su obimna istraživanja, pa su ronioci južnije od Sv. Ivana na pučini u podmorju našli ostatke zidova i ulica. Ribari i danas kažu da im se za nevremena na tom području zapliću mreže o podmorske stijene i grebene.

Većina je otoka nekada bila u vlasništvu rovinjskih ribara ili bogatijih obitelji. Krajem 19. stoljeća kupovali su ih austrijski bogataši, pa su postajali odredište tadašnje aristokracije. Tako je 1891. Sv. Andriju i Maškin kupila obitelj Hütterott. Sv. Katarinu je pak 1898. kupio austrijski nadvojvoda Karl Stephan Habsburg. Novi su se vlasnici natjecali koji će otok bolje izgledati, pa su se sistematski uređivali i pošumljivali. Nakon Drugog svjetskog rata svi rovinjski otoci i hridi postaju društvena svojina, pa su i dan-danas omiljena izletišta Rovinjaca i njihovih gostiju. Na Sv. Katarini i Crvenom otoku razvio se i turizam.

Prvobitni naziv otoka Sv. Andrija Serra na talijanskom jeziku mogao bi se prevesti kao staklenik ili cvijetnjak, što vjerojatno duguje bujnoj vegetaciji. Poznati prirodoslovac M. Tomasini je na otoku evidentirao 183 biljnih vrsti, što je kasnije i oplemenjeno novim nasadima. Otok blage klime s dvije zaravni, dugačak 1900 metara, s najvišom točkom od 15 metara, bio je nastanjen još u pretpovijesno doba. Na njegovoj obali se još mogu zapaziti ostaci rimskih građevina.

Sv. Maksimijan, ravenski biskup rodom iz nedaleke uvale Veštar, u 6. stoljeću je darovnicom dio svojih posjeda na otoku poklonio benediktinskom redu za gradnju hospicija. Prema legendi, svetac upravo otoku duguje svoj visoki crkveni položaj. Legenda, naime, kaže da je orući plugom na otoku pronašao skriveno blago koje je prenio caru Justinijanu, koji ga je u znak zahvalnosti imenovao ravenskim biskupom.

Uz hospicij na otoku je izgrađena crkva s lađom u obliku grčkog križa s polukružnom apsidom. Ostaci fresaka u crkvi očuvani su do 1945. godine. Kasnije je izgrađen i benediktinski samostan, kojem je zaštitnik bio sv. Andrija, po čemu je otok dobio novo ime. Za jedne od epidemija kuge prestao je djelovati, a u 15. stoljeću obnovili su ga dalmatinski franjevci. Prema pismu pape Nikole V. iz prosinca 1453. prvi gvardijan obnovljenog samostana bio je sv. Ivan Kapistran. Samostan se isticao disciplinom i učenošću svojih članova, pa je iznjedrio brojne provincijale, većinom Rovinjaca. Franjevci su se, baveći se ribarstvom, poljoprivredom i malom brodogradnjom, zadržali na otoku sve do 1807., kada ih je Napoleonova Ilirija priključila samostanu u Kopru.

Napoleon je uređeni otok Sv. Andrija proglasio općim dobrom, pa je 1820. prodan na licitaciji. Mijenjajući vlasnike doživio je brojne devastacije. Vrijedan samostanski prostor pretvoren je prvo u uljaru, a potom u tvornicu vapna i cementa, kojoj je crkveni zvonik bio dimnjak. Prije nego ga je 1890. kupio austrijski barun Georg von Hütterott, bio je u vlasništvu tršćanske poduzetničke obitelji Esher. Bogata trgovačka obitelj Hütterott potječe iz njemačke pokrajine Hessen. Trgovali su s Peruom i Japanom, pa su bili i njihovi konzuli u Trstu. Georg Hütterott je ubrzo vratio otoku prijašnji sjaj, počevši sistematski saditi novo drveće i ukrasno bilje, pretvorivši ga u prekrasan park. Obnovio je bivši samostan, posebno zgradu koja nadvisuje malu luku i kapelu s ostacima fresaka iz 9. stoljeća.

Otkupio je i zemljište na obali u predjelu Zlatnog rta, Škarabe, Monvija i Monte mulinija. Nekadašnje pašnjake, maslinike i vinograde je pretvorio u prekrasnu park šumu. Potom je kupio otoke Šturago, Sv. Ivan, Magareći otok i Veliki Piruz. Prema njegovim planovima tu je trebalo nastati klimatsko lječilište Cap Aureo, u čemu ga je spriječila prerana smrt 1910. godine.

Planove je poremetila prerana smrt Georga Hütterota, koji je uz velike počasti pokopan u Trstu, čijem je procvatu i sam pridonio. Nasljednice, supruga Marie, kćerke Hanna i Barbara su naslijedivši posjede na otocima i između dva svjetska rata i dalje na Sv. Andriji primala goste. Ipak, nisu bile u stanju razviti projekt koji je vodio Georg Hütterott, planiravši za investicije osnovati akcijsko društvo. Zbog toga su nekoliko puta pokušavale prodati veliko imanje, ali nisu uspjele postići pravu cijenu.

Iako su bile dobročiniteljice, a pred kraj rata su pronašle tajni plan miniranja Rovinja, i uz pomoć vrsnog minera Beniamina Riga demontirala mine koje bi bile razorile drevni grad, obje dame Hütterott su nakon kapitulacije Njemačke grabežno umorene. Velik dio njihove imovine je nestao. Grad Rovinj se ipak prisjetio njihovih zasluga, pa su tri ulice na prekrasnom Zlatnom rtu dobile imena Georgea, Marie i Barbare Hütterott.

Dolaskom novih vlasti cjelokupna je imovina Hütterottovih konfiscirana. Tom su prigodom Branko Fučić i Aleksandar Tuhtan sačinili pedantan inventar. Uz nekretnine popisane su i pokretnine, pa je sastavljen na 45 numeriranih stranica. Za drugog popisa, nakon tri godine, spisak je bio puno oskudniji, pa je stao na samo 15 stranica. Na drugom popisu Sv. Andrija je već promijenio ime u Crveni otok.

I drugi veći otok koji se koristi u turizmu, Katarina, ima zanimljivu prošlost. Prema ostacima građevina, pronađenim 1886., tu se u brončano doba nalazilo prvo naseljeno mjesto na području današnjeg Rovinja. I Katarina je kasnije bila prebivalište redovničkih redova. Do 1473. na otoku se nalazio hospicij za eremite – pustinjake, a potom su se tu smjestili serviti iz Marijinog reda, koji su izgradili samostan, obnovili crkvu sv. Katarine i podigli zvonik.

Redovnici su ostali na otoku do 1779., nakon čega ga ženidbenim vezama stiče obitelj Paulini. Sredinom 19. stoljeća otok je kupio Matteo Rismondo. Kada je susjedne otoke kupio barun Hütterott i za Katarinu se povećava zanimanje, jer se računalo da bi i tu trebalo niknuti mondeno ljetovalište. Nakon što je u sjevernom dijelu grada 1888. grad Beč izgradio sanatorij Sv. Katarinu kupuje nadvojvoda Karl Stefan Habsburški. On je bio čest gost Crvenog otoka, ali zbog državnih poslova nije se mogao upustiti u upravljanje Katarinom, pa je otok 1905. prodao starom znancu, poljskom grofu litavskog porijekla Karlu von Korwinu Milewskom.

Milewski je bio bogat, imao je velike posjede u Litvi i više rudnika soli i ugljena na Kavkazu. Unajmio je remorker i dva broda i dovezao na Katarinu velike količine zemlje, oplemenivši otok pošumljavanjem. Zahvaljujući njegovom rivalitetu s barunom Hütterottom Rovinj je tako dobio najljepše uređene otoke na Jadranu. Milewski je u sredini otoka izgradio dvorac, a uz njega i zgradu s gostinskim sobama. U namjeri da na otoku stvori ekskluzivno ljetovalište Milewski je gradu Rovinju u zamjenu za pristup otoku izgradio prvo gradsko kupalište na mjestu gdje se sada nalazi bazen «Delfin». Oktobarska revolucija mu je konfiscirala velik dio imovine. Nakon dolaska talijanskih vlasti odustao je od daljnjih investicija, pa je 1926. u 81. godini preminuo u pulskoj bolnici od srčanog infarkta. Počasni vitez i član Malteškog reda pokopan je na rovinjskom groblju Laste.

Otok je oporučno ostavio nećaku Stanislau Korwin Milewski de Lipkowskom. Kako je bio zadužen, novi vlasnik je nastojeći smanjiti troškove otpuštao osoblje. Za upravitelja je postavio inženjera rudarstva Ferdinanda de Grazio, koji ga je 1934. prodao talijanskom Ministarstvu ratnih vojnih invalida. Pred Drugi svjetski rat Katarinu preuzima tvrtka za promet nekretnina «Adriatico» iz Vercellija. Potom ga je kupio tvorničar Ernesto Sella, rođak Massima Selle, direktora Instituta za biologiju mora, koji je prijateljevao i surađivao s damama Hütterott. Nakon kapitulacije Italije pokretna imovina i inventar otoka su podijeljeni građanima Rovinja, a potom se na njemu smjestila njemačka komanda.

I na Sv. Ivanu nekad je bio samostan, od kojeg su ostali samo ostaci crkve s zvonikom. Prema istraživanjima dr. Jurja Batelje crkva i samostan, posvećeni sv. Ivanu Krstitelju, izgrađeni su u romaničko vrijeme. Samostan su osnovali pustinjaci sv. Jeronima, naslijedili su ih kamalduležani, a potom i augustinci. Prema nepouzdanim podacima otok su napustili 1668., nakon što je papa Klement IX. ukinuo njihov red.

Samostan je tada počeo propadati, a brigu oko crkve preuzeli su rovinjski ribari i mornari. Ribari su posebno bili ponosni na sliku Djevice s Djetetom, naslikanu na drvu u kretskoj tehnici. Svoju pobožnost prema Majci Božjoj iskazivali su oglašavajući se sirenom u prolazu pokraj otoka. Krajem 1784. sliku su ukrali mornari s jednog grčkog broda. Rovinjci su naručili repliku u Veneciji, a na otok su prenijeli drugu Bogorodičinu ikonu iz crkva sv. Barnabe u gradu. Deset godina nakon nestanka Lodovico Brunetti je pronašao original u Boki Kotorskoj. Uz Uskrsne praznike prenijeta je na otok Sv. Ivan. Prema tadašnjim kroničarima u koloni je bilo 103 barki i više od tri tisuće ljudi. Slika je kasnije odnesena na restauraciju u Veneciju, a nakon povratka je postavljena u župnu crkvu sv. Eufemije, gdje se i sada nalazi.