Okruženje sveznadara i potroš(e)nih priča

(Cropix)

Tjedan prije utakmice s Dinamom u Londonu imao sam osobito zadovoljstvo upisati važnu recku u redu značajnijih mi intervjua u profesionalnoj karijeri. Na razgovor je pristao Jose Mourinho, jedan od trenera koji su obilježili proteklih 20-ak godina svjetskog nogometa. Portugalac je bio iznimno profesionalan, precizan u odgovorima i dosljedan. Recimo da za ovu posljednju vrlinu nisam niti sumnjao. Mourinho je od početka milenija, kada se pojavio na višim razinama europskog nogometa, bio dosljedan u stavu i ponašanjima. Prkosio je autoritetima, govorio ono što se drugi ne usude, a navijači i aktera kluba u kojem je djelovao naprosto su ga obožavali. Karizmatičan je Mourinho, šarmer, elokventan, s izrazitim osjećam za javnu komunikaciju.

Nakon što je završena utakmica Dinamo - Tottenham, koja će ući u povijest najvećih uspjeha domaćeg nam klupskog nogometa, Mourinho je bio izvan sebe od bijesa. No, upravo zato što je sjajan komunikator, išao je od igrača do igrača Dinama i čestitao uspjeh na travnjaku. Onda je došao do svlačionica i opet je ušao u onu Dinamovu da im pljeskom oda priznanje za uspjeh. Je li Mourinho baš takav đentlmen ili svjesni manipulator događanja? Koliko sam ga pratio protekla dva desetljeća, rekao bih da je istina negdje između. Ono što smatram da je sigurno točno, to je da Mourinho nije ništa radio slučajno. Svi mediji su, uz uobičajene vijesti o katastrofi Tottenhama u Maksimiru, prenijeli "gospodske manire trenera i u trenutku kada mu je jako teško".

Potrošene priče

No, u Engleskoj pogotovo, njegovim pozama više nitko ne vjeruje. Ponavljajući slična ponašanja, ali usporedo generirajući medijske sukobe sa suparnicima, vrijeđajući druge trenere, kritizirajući vlastite igrače kad se gubi te kontinuirano odbacivanje vlastitih odgovornosti, učinili su Mourinha nevjerodostojnim. Dok je pobjeđivao i osvajao trofeje uglavnom je time pokrivao odjek konkurencije i onih koji bi se okomili na njega. Kako su mu rezultati posljednjih godina dekadentni, a ponašanja ostala istovrsno sveznadarska i nadmena, antipatija prema njegovoj osobnosti postala je odveć snažna. Poraz od Dinama njegov je posao u Tottenhamu doveo do točke nepodnošljivosti okruženja. Jedini razlog zbog kojeg Spursi nisu dali otkaz slavnom Portugalcu jest novac. Kad bi mu predsjednik Levy uručio raskid morao bi Mourinhu platiti 40 milijuna eura odštete! I za bogati Tottenham to je danas ogroman novac i teret. Hoće li Mourinho možda sam odstupiti jer se osjeća odgovornim? On to nije nikad učinio, niti neće. Previše je tašt, a k tome, bez obzira što je zaradio silne novce u dosadašnjoj karijeri, neće se odreći zagarantiranih milijuna.

Jedan od ključnih ljudi što je Portugalac iznova trenerski potonuo (nakon Chelsea i Manchester Uniteda) zove se Mislav Oršić. Sjećam ga se još iz dana kada je, po povratku Istre 1961 u Prvu HNL (2009.), odigrao par sezona kontra (i) "zeleno-žutih" u dresu Intera. Zašto je zapeo za oko? Tada 18-godišnji Oršić bio je štrkljav, vidljivo hitar, ali ne još toliko tehnički dobar. I na jednoj utakmici u Zaprešiću, pamtim kako su se na njega ljutili i domaći gledatelji. Mediji ga nisu mazili, komentari uglavnom svedeni da "juri kao muha bez glave".

Kad oni kažu da je tako

Za momka od 18-19 godina, ako nije fenomen, ovdje će se odmah kazati da nema pojma. Znate onu, nikad niš' od njega. Lakoća diskvalificiranja ljudi u ovom našem okruženju me uvijek fascinira, iako bi se kroz desetljeća ponavljanja "gradiva" čovjek trebao naviknuti da je to tako u nas. Mislav Oršić je ponikao u Kustošiji, tada u nižim razredima, a nakon Intera počeo je sa selidbama. Rijeka ga je uzela i usmjerila u Speziu, gdje je životario i ubrzo se vratio u Rijeku. Matjaž Kek ga nije vidio kao kvalitetu za Rijeku i onda su ga nastavili posuđivati, kratko u Celje kod Simona Rožmana, pa u Južnu Koreju. Tamo je odigrao solidno u kontinuitetu pa su ga otkupili od Rijeke. Pola sezone kasnije Korejci su ga prodali u Kinu, gdje se zadržao godinu i par mjeseci. Naposljetku je 2018. godine došao u Hrvatsku i angažirao ga je Dinamo. S 26 godina Oršić je imao posljednju veliku priliku za ozbiljniji nogomet, a sličnu je karijernu krivudavu liniju imao, a dobio šansu, i Bruno Petković, skoro dvije godine mlađi.

I njega sam pratio u Italiji, održavao i kontakt za medije, ali u Hrvatskoj taj Metkovčanin nije bio nikome baš "napet". Iako je igrao u Serie B, pa Serie A. Znate već onu našu izvornu definiciju - drvo. Ili za igrače kao Oršić, propuh. Nekako u tom stilu praćen je i njihov ulazak u svijet Dinama. Još jedna je folklorna teza ona "da papir sve trpi". Tako su neki komentatori okarakterizirali moju tezu da su Oršić i Petković vrlo zanimljivi igrači te da bi mogli biti pojačanja za Dinamo. Kako je tema bila koji su igrači potencijali da nakon Rusije 2018. budu perspektiva za EURO 2020, naveo sam i imena ta dva igrača. Cinizme onih koji "sve znaju" unaprijed sam očekivao. Jer oni, i kada pogriješe, kada se pokaže suprotno, samo se ukrcavaju u vlak sveznadara i slave one koje su "držali drvom-propuhom".

Mislav Oršić je u rujnu 2019. godine postigao hat trick protiv moćne Atalante (4:0) u Ligi prvaka. Petković je igrao odlično. Odjednom su za one koji su "to znali davno" bili top igrači i prozivali su izbornika Dalića zašto ih odmah ne zove. To valjda tako ide. I kada je njihova igra u nekim fazama bila slabija, hvalospjevi su nastavljeni, nekritički i nelogično. Jer to tako ide kod nas. Prošle godine oba su igrača, u međuvremenu promovirani u reprezentativce, upali u krizu. Bolje rečeno nisu igrali baš tako dobro kao prije. I kako je i pandemija učinila svoje, bez euforija publike, velikih utakmica i rezultata, više niti Oršić, niti Petković, nisu bili toliko zanimljivi. Okruženje je promicalo tezu da su potrošene priče i da je najbolje da negdje budu prodani. I sjećam se ne tako davnih traktata, primjerice o Oršićevoj krizi, i teza u stilu možda su to njegovi plafoni, nikad nije bio stalan prije Dinama i slično.

Naš paralelni svijet

Oršića volim kao igrača jer je vrhunski znalac, brz je, a kao osoba, skroman je i ponizan tip, obiteljski čovjek. Takav je dosadan medijima, pa ako još ne igra "nešto"… U mojim analizama imao je lako dokazive argumente kvaliteti. Oršić, osim što je top igrač, ima i iznimnu odgovornost. U našem paralelnom svijetu to nisu neke vrline, pogotovo ako momak nije od onih koji povlače novinare za rukav, ili daju efektne samodopadne izjave. U četvrtak navečer Oršić je ponovio Atalantu, u još boljoj varijanti hat-tricka, s još boljim suparnikom. I danas opet mnogi od onih sveznadara koji su mu zamjerali "krizu i propuhe" tepaju mu da je čudo od igrača. I prozivaju izbornika što ga češće ne koristi, i prozivaju "sve one koji to ne vide". To tako valjda u nas ide. Srećom papir trpi sve, pa i istine o tome tko, što i kada govori i piše. Problem "sveznadarstva" je jedan ozbiljan problem u našem okruženju. Jer se ukorjenjuje kao način ponašanja u definiranju ozbiljnih tema i dilema. U nogometu ćete to odmah vidjeti, jer isti to naglašava svakog dana kada se cijene i procjene igrači, treneri, klubovi. Čas su čudo, čas su tapija, drvo ili propuh, a gdje god su fenomeni uspješnosti ili fenomeni luzerskog. Jer to valjda kod nas tako ide. Jedinu razliku koju primjećujem nakon godina takvih "potrošenih priča" je da debelo više fenomenologije ističu u negativnim kontekstima. Kao da su ljudi izgubili mjeru i teško im se radovati pozitivnom i duže tomu vjerovati.

Mislav Oršić je pokazatelj kako te naše domaće fenomenologije mogu činiti štete. Em nisu vjerodostojne, em su negativne, u konačnici su destimulativne za mlađe i one igrače koji traže putove afirmacije. Oršića do nedavno je malo tko vidio da je ono što je danas. Sudbina je htjela da uporni dečko iz Zagreba dokaže da vrijedi. Koliko je takvih momaka odustalo jer su im stalno podmetali klipove nepovjerenja, i klasificirali ih kao drvo ili propuh? I to mnogi sveznadari, koji osim što su pretenciozni u stavovima, ne dopuštaju logiku nogometa da je sto faktora koji utječe kada će (i ako) netko iskoračiti i pokazati najbolje od sebe. To valjda tako ide kod nas. Možda je vrijeme da se takvi pristupi mijenjaju. Vraćajući se primjerom u ovdašnje okruženje, niti je Istra jučer bila tapija, niti je sada avion jer je spojila tri pobjede. Što je u stvari ova momčad i situacija vidjet će se tek na kraju. Naznake boljeg su vidljive.