Ovaj je tekst nastajao u vrijeme prije početka utakmice Istre 1961 - Šibenik. Kad ovo budete čitali znat će se rezultat, koji niti u jednom slučaju neće biti definitivan epilog sezone. Ukoliko je Istra pobijedila, onda produžuje vrijeme nade da bi mogla ostvariti ostanak u Prvoj HNL. Ukoliko je bio remi ili poraz ona je, realno, te šanse zadržala samo u sferi teorije. Sve to ne može bitnije promijeniti suštinu ovog teksta.

Pogledajmo u retrovizor

Kada je prije nepune tri godine Istra 1961 bila na korak od gašenja naslušali smo se svakakvih prijedloga rješenja. Čuli smo za spektar imena, grupa ili fondova, koji jedva čekaju doći rješavati kronični povijesni problem sportske, a ne isključivo nogometne, Pule - besparicu! Dosta je ljudi tada govorilo da je najvažnije samo da klub preživi, pa će jednog dana valjda biti sve bolje. Oni koji prate sportsku zbilju ovog grada desetljećima unatrag prisjetit će se da smo takvih faza imali ciklički svakih nekoliko godina. U Puli i u vrijeme talijanske okupacije, pa u bivšoj Jugi, kao i u samostalnoj Hrvatskoj, evergrin su bile slijedeće priče - manjak novca u blagajni, traže se sponzori, animiraju se domaći gospodarstvenici, politika bi trebala pomoći, treba se fuzionirati. One su bile praćene stvarnim odlascima dobrih igrača, raspadanjima timova, pa novim kratkoročnim akcijama odrađivanja problema, i tako u krug. Mijenjali su se državni okviri, društvena uređenja, partijske zbilje, demokratski iskoraci i tržišne ekonomije, ali i u 2018. godini Pula je, kao i stotinu godina prije, imala iste nogometne terete. Proučio sam kroz dokumentacije i svjedočanstva aktera i priču o najpoznatijoj fuziji, onoj iz 1961.godine. Pula i Uljanik postali su Istra. Puno dobrih želja, obećanja i "sigurnih" vizija. No, par godina iskoraka uvijek bi slijedio povratak u turobnu zbilju.

Nogomet je najpopularniji sport, nema ozbiljne konkurencije po tom pitanju. Pa kada njemu nije dobro onda je posve jasno kako je drugim, manje masovnim ili praćenim, sportskim granama. Tako se i temeljem desetljeća iskustva u praćenju evolucija sportskih projekata u Puli logično nametnula teza - zaslužujemo li bolji sport u odnosu na ono koliko ulažemo u njega? Nije stvar niti samo u novcu, iako od tog uvjeta puno toga počinje. No, u kontekstu afiniteta jednog grada prema nekoj sportskoj djelatnosti, stavljajući ga u kontekst javnog odjeka prema njegovom praćenju, dokučio sam najtužniju zbilju. Pula ne radi za svoj sport, ne njeguje razvoje, ona sport samo odrađuje do mjere koja će formalno pokazivati brigu. Općenita posljedica takvog stava je da se kroz vrijeme ljudi odmiču od sporta. Posljedica tog odmaka je odumiranje strasti za sportom jer se njome mlade generacije sva manje napajaju od svojih roditelja. Ova pandemija i odmak publike samo nam je prisilni pokazatelj na što sport liči kad nema gledatelja, strasti, navijanja. Pokazuje nam i kako društvo funkcionira u kontekstu atmosfere kada sport nije pojačalo gradskih stremljenja, njenih ljudi i mladosti.

Pulska povijest Alavesa

Istra 1961 je ulaskom grupacije Baskonia-Alaves postala financijski zdrav klub. Dvije i pol godine od dolaska, osim organizacijske stabilnosti, veliki napredak ostvarila je omladinska škola. Već se dvije godine ne spominju kašnjenje plaća, dugovi, arbitraže, štrajkovi, manjak sendviča za djecu i ostali folklori nogometne/sportske Pule. Već treću sezonu, međutim, sve je obezvrijeđeno zbog negativnih rezultata prve momčadi. Realno gledano, Istra je favorit broj 1 za ispadanje prve lige. U takvom je stanju i Alaves u Španjolskoj. Baskima se može dogoditi nešto doista bizarno. Da se u stotoj godišnjici kluba u Vitoriji vrate u Drugu ligu, a da im se u 60. godišnjici priče o realizaciji ideje fuzije-jednog gradskog jakog kluba, dogodi i s filijalom u HNL-u. Treba reći da je Alaves klub koji je 2001. godine igrao finale Kupa UEFA s Liverpoolom, ali je to i klub koji je u idućih 20 godina bio čak 12 sezona izvan Prve lige! U tri faze ukupno su bili 8 godina drugoligaši, a 4 godine u Trećoj ligi! U tom statusu je klub preuzela grupacija Joseana Querejete 2013.godine, da bi Alaves uskoro odveli u Drugu, a 2016. godine u Prvu ligu! Mogli bismo reći da je sudbina nogometa u Vitoriji sličnih statusnih turbulencija kao pulska. Što se onda može očekivati ako bi Istra ispala iz Prve lige? Ključna je zapravo sudbina Alavesa, jer ispadanje iz Primere znači više desetaka manje milijuna eura prihoda za klub, posljedično manje za Istru. Alaves bi u prvoj drugoligaškoj sezoni još imao neke beneficije koji bi mu trebao pomoći da s manje traume pretrpi pad kategorije i lakše ekipira za povratak u Prvu ligu. To, na primjer, u našem nogometu nemate. Zato je svako ispadanje iz Prve lige, kao nekad iz Druge jugo lige, katastrofa. Ionako loša financijska situacija bila bi još deset puta gora, pa bi besparica godinama limitirala svaku ambiciju. Iz okruženja vlasnika može se doznati da je Kerejeta ustrajan u tome da projekt Istra ide dalje i u Drugoj ligi. Bio bi naravno redimenzioran u financijskom smislu, ali opstojnost kluba ne bi došla u pitanje kao u prošlosti. Je li to utjeha ukoliko se dogodi pad?

Kako se u ovdašnjem doživljaju takvi rezultatski epilozi uzimaju kao katastrofa te generiraju samo dodatne negativnosti, pitanje je koliko će ljudi kojima je stalo do nogometa prihvatiti bolan rezultat kao dio sporta (i slabosti sportskog upravljanja u klubu) te biti svjesni da je poslovna stabilnost kluba najvažniji temelj vjere da će se vratiti u viši razred. I realnosti nade da bi onda moglo biti bolje nego je sada.

Alavesove perspektive Pule

Ukoliko Alaves ne bi ostao u Puli, nego bi prodao ili poklonio, što god, 85% svojih dionica Istre, kakvu bismo perspektivu mogli očekivati? Mislim da je bliža povijest pokazala da se Pula nekako uspijevala vratiti u viši rang. Problem je što Pula, sa svojom domaćom ekonomskom ekipom te političkim garniturama, nikad nije odala osobite brige i pogotovo konkretne dugoročne strategije da riješi ne samo nogometnu nego i zbilje drugih nam sportova. Svi trube o zdravlju kroz sport, o zdravom duhu i slične fraze, ali općenito sport u Puli je na dnu. Više od toga boli činjenica da nema baš puno opće brige za takvo stanje stvari. Kad je nogomet u pitanju jednom je stvar spašavao ruski ulagač, drugi put američki, a treći put španjolski. I svi su, nakon više ili manje vremena, dobili sve moguće negativne etikete. Činjenice ukazuju da nitko do sad nije sredio klub kao klub onako kako su to učinili Baski. Između biranja takvog stabilnog strukturiranog kluba i neispunjenih ambicija prve momčadi, sa zbiljom čak i jednokratnog plasmana na poziciju za Europu pa kolapsa u financijama i raspadu klupske strukture, osobno mislim da je prva opcija logičnija. Ne trajno prihvatljiva, ali ovog trenutka, kada sport u svijetu pod teretom pandemije puca po šavovima, najvažnije je opstati. U takvom epilogu uvijek živi nada da se stvari i na planu natjecanja mogu poboljšati. Drugi misle sasvim drugačije i zazivaju odlazak Baska, kao što se nekoć zazivalo odlazak Amera, Rusa. Za sve je, ipak, ključno pitanje - koja je alternativa? Tko će osigurati 2-3 milijuna eura godišnje da cijeli pogon nogometnog kluba funkcionira na svim razinama, uključujući omladinske kategorije? Ne mislite valjda ozbiljno da milijun kuna grada drži na životu omladinsku školu? Ili ne mislite valjda da je gradnja kampa za nogometaše, uključujući sve mlade kategorije, nešto što je kontra interesu grada, a u prilog stranom ulagaču? Kamp je interes Grada i grada, no tko će ga financirati (6-8 milijuna eura) ako nije netko tko je zainteresiran za boljitak kluba? Društvo?

Ukoliko se pojavi neki investitor koji ima financijsku moć te znanje da kupe Istru od Baska, podignu je na višu razinu te prvu momčad dovedu među prvih 4-5 klubova HNL-a, onda problema nema. Treba ga s fanfarama dočekati na rotoru. Iako, vjerujem, za koju godinu imao bi istu negativu oko sebe. Nekako me obeshrabruje iskustvo iz 2018. godine, kada je bilo desetine interesenata. U medijima. Nakon krize zbog pandemije i općeg pada nogometnih financijskih parametara, pogotovo sam pesimista da bi se moglo očekivati navala za dionice Istre. Uvjeren sam, pak, da domaće snage ne samo da nemaju dovoljnog potencijala, nego nemaju uopće interesa da se bave nogometom. I sportom. Stanje na terenu to jasno ukazuje. Nakon Ščeglova, Glovera i Kerejete, tko će nam onda biti dežurni krivac što nismo u stanju doprinijeti kvalitetnoj brizi za našu mladost, sportaš(ic)e i naposljetku sugrađane koji vole sport i njegovu svakodnevicu navijanja, raspravljanja i polemiziranja.

Povezane vijesti

• Rasvjetljavanje vidika
• Nova (nogometna) priča
• Nova verzija novog