Alkoholizam je doživotna bolest mozga. Bolest je zaliječiva, ali ne i izlječiva i recidivi (povratak pijenju) su sastavni dio bolesti. Najkritičnije razdoblje je unutar godinu dana od prestanka i zato je preporuka u klub dolaziti barem pet godina, a mnogi dolaze i doživotno, pojašnjava nam Ivana Sokolov, voditeljica grupe

Njihovo tjedno druženje započinje kavom i razgovorom. Bitno je da se prije grupnog sastanka opuste. Nakon pola sata kreće terapija pitanjem voditeljice grupe - kako vam je protekao tjedan, je li bilo kakvih problema koji su potakli žudnju? Oni u pulskom Klubu liječenih alkoholičara "Stvaranje" nastavljaju proces liječenja. Zato se i zovu liječeni alkoholičari. Nikada nisu do kraju izliječeni. Terapije, na kojima razmjenjuju međusobne probleme, sumnje i strepnje, nužno su im potrebne.

Česta poskliznuća

- Alkoholizam je doživotna bolest mozga. Bolest je zaliječiva, ali ne i izlječiva i recidivi (povratak pijenju) su sastavni dio bolesti. Najkritičnije razdoblje je unutar godinu dana od prestanka i zato je preporuka u klub dolaziti barem pet godina, a mnogi dolaze i doživotno, pojašnjava nam Ivana Sokolov, diplomirana socijalna radnica, jedna od provoditeljica programa, inače zaposlena na Odjelu psihijatrije Opće bolnice Pula i članica stručnog tima Dnevne bolnice za alkoholizam i druge ovisnosti.

Na pitanje koliko u Istri ima alkoholičara, veli da egzaktnih podataka nema. U Hrvatskoj ih ima više od 350 tisuća. To su samo službene brojke, oni registrirani. Stvaran broj je puno veći. A u ovaj klub u dvije grupe dolazi tek 25 njih. U Puli postoji još jedan klub sa sličnim brojkama pa de facto ispada da naš grad ima niti 50 ljudi koji su imali problem s alkoholom. Gdje su svi ostali, pita se.

Pričaju nam da im je apstinencija teška jer, za razliku od droga, alkohol nije ilegalan. Dapače, pivo se reklamira posvuda.

U Istri je normalno popiti koju, vele nam. Upravo je zato broj alkoholičara velik, a poskliznuća česta - bivši alkoholičar mora se boriti s okolinom, društvom, promijeniti način života u potpunosti.

Na liječenje rijetko tko dođe sam, dolaze ljudi koji su doslovce stjerani pred zid. Natjera ih obitelj, mogući gubitak posla, dođu nakon što im je izrečena prisilna mjera liječenja ili kada im je zdravlje toliko ugroženo da daljnje pijenje za njih znači sigurnu smrt. To je ono što bi, veli nam Ivana, voljela promijeniti. Da ljudi zatraže pomoć barem na pola svoga alkoholičarskog puta, a ne pri kraju. Klub je, pojašnjava, nastavak liječenja, koje počinje u dnevnoj bolnici, nakon edukacija slijedi rad u grupi koji je konstantan.

Borba za život

- Alkoholičari nisu samo oni koji piju pivo na zidiću ispred butige, nisu pijanci samo oni koji ne znaju za sebe od alkohola i pijani se izvale na pod... Jako je puno stilova pijenje i mnogi tako vješto skrivaju problem da ga dugo vremena ne primijete ni njihovi najbliži, veli nam Ivana.

Upravo to priznaje nam supruga jednog člana kluba, navodeći da ga je i ona sama pravdala riječima da nije to tako strašno, da je sada pod stresom radi posla. Uvjeravala je samu sebe da preuveličava problem i da njezin suprug nije alkoholičar, sve dok vrag nije odnio šalu i on završio u bolnici boreći se za život. (Borka PETROVIĆ)

Povezane vijesti

• Alkohol mi je bio karta za bijeg, hrana i skrovište
• PROBLEM S PREKOMJERNIM PIJENJEM ALKOHOLA IMA TRI DO PET POSTO POPULACIJE: Samo mali broj ovisnika o alkoholu potraži pomoć
• DANAS SAM TRIJEZNA GRAĐANKA Više mi je puta bilo teško ostati odlučna i ne pokleknuti pred alkoholom