u Glasu Istre 18. listopada 1991. godine
VREMEPLOV: PULA NA BAČVI BARUTA Jugovojska konačno napušta Istru
Arhiva G. I.
Vojska je počela odlaziti u konvojima kopnom, morem i zrakom. Glavni pravac je Crna Gora. Skladišta eksploziva i dalje ostaju opasnost, ali ne više kataklizmičkih razmjera. Iseljenje će potrajati, tako da je nakon napetosti, noćnih pucnjava, zamračenja i zračnih uzbuna u studenom i prosincu, JNA u cijelosti napustila Pulu i Istru 16. prosinca. Istranima je laknulo
Ratna je 1991. godina. Diljem Hrvatske padaju granate, stradavaju vojnici i civili. Vukovar je pod opsadom. U Istri uglavnom nema pucnjave, mirno je, ali Pula sjedi na bačvi baruta. Strah, nervoza i napetost osjeća se u zraku. Hoće li okupatorska vojska iz vojnog grada otići bez veće tragedije, tada se još nije znalo. Samo je bivša općina Pula imala je 12 tisuća vojnika svih rodova vojske i 78 vojnih objekata.
Nimalo lake pregovore s "tvrdim" vojnim zapovjednicima o povlačenju jugovojske iz Istre vodili su tadašnji gradonačelnik Luciano Delbianco, predsjednik Izvršnog vijeća Igor Štoković, a u stožeru su bili Atilio Radolović i Radovan Juričić, danas svi nažalost pokojni.
Uspjeli su. Vojska se spakirala i počela odlaziti u konvojima bez otvaranja paljbe ili velikih eksplozija s Muzila. U petnaestak dana listopada 1991. godine iz Istre je otišlo pola od ukupnog broja vojnika i ratne tehnike JNA. Skladišta streljiva i dalje ostaju opasnost, ali ne više kataklizmičkih razmjera. Vojska odlazi kopnom, morem i zrakom. Glavni pravac je Crna Gora. Iz ratom zahvaćene, ali ipak mirne Istre povlači se streljivo, oružje, sredstva veze, aktivni oficiri i njihove obitelji sa svom pokretnom imovinom.
Ispraznili i Vojnu bolnicu
Duga je lista vojnih objekata koje je vojska ispraznila i zatvorila. Počelo je s Bujštinom odvođenjem tenkova s poligona Petrovija, a evakuacije se obavlja i iz Barbarige. Vojska je tada već napustila četiri kasarne u Puli, tenkovsku bazu u Pazinu, dvadesetak postaja u zonama ratne mornarice i zrakoplovstva. Napušta vojni aerodrom, skinuli su i odvoze radarsku opremu i drugu skupu navigacijsku opremu. Ništa ne ostavljaju od opreme, ali zato siju ubojite mine koje su u zračnoj luci kasnije bile kobne za ljude koji su razminirali područje. Nakon odlaska vojske ronioci su imali pune ruke posla oko Muzila i dalje vadeći eksplozivne naprave.
Puljani su se uzaludno nadali da će ostaviti barem medicinsku opremu u Vojnoj bolnici, kako su je zvali, koja je netom prije rata obnovljena. Međutim, odnijeli su sve, pa čak i muzejski primjerak mikroskopa.
Odvođenje vojne opreme iz Istre uglavnom se odvijao preko Muzila brodovima. Demontaža lučkih postrojenja je temeljita i sveobuhvatna što potvrđuje angažiranje trajekta Sveti Stefan idealnog za glomazne terete. Da se vojsci žuri potvrđuje i angažman najvećih vojnih teretnih aviona kojim se uglavnom odvoze oficiri s obiteljima pa i automobilima. Angažiran je i Boing 707 iz Ugande koji je netom prije JNA prisilila da sleti u Beograd. Zatim ga je koristila za iseljavanje iz Istre.
Noćne pucnjave
"U situaciji pomorske i zračne blokade Pula nosi barjak najotvorenije avio i brodske luke, ali za potrebe federalne armije što Istra pozdravlja uvjerena da će biti pošteđena ratnih razaranja," pomirbeno izvještava tada Glas Istre.
Pulski gradonačelnik Luciano Delbianco pozvan je 17. listopada u komandu garnizona gdje su mu čelni ljudi Vojno-pomorskog sektora priopćili vijest da će armija napustiti Pulu u naredna tri tjedna. Istog dana Delbianco je vijest priopćio na sjednici Skupštine općine Pula. Odbornici su reagirali kako se moglo i predvidjeti - burnim pljeskom. No iseljenje će potrajati dulje, tako da je nakon napetosti, noćnih pucnjava, zamračenja i zračnih uzbuna u studenom i prosincu, JNA u cijelosti napustila Istru 16. prosinca. Istranima je laknulo.
Kronika tih listopadskih dana bilježi i jednu zanimljivost. Velika rasprodaja na vojnom otpadu privlačila je velik broj kupaca. Buvljak na kojem je razbacao mnoštvo klupa, stolica, stolova, bolničkih i vojnih ormarića, ali i kampanjola, poljoprivrednih strojeva, a prodavali su se čak i autobusi. Roba se prodaje na kilo i odvozi u svim mogućim prijevoznim sredstvima. JNA je prodavala sve ono što nisu mogli ponijeti sa sobom. Tko zna gdje je završio novac naplaćen u vojnom otpadu?
Stižu prognanici
Te je jeseni zbog rata škola počela sa zakašnjenjem, a nastava se odvijala skraćeno, samo do mraka. Kada su se đaci nakon ljeta vratili konačno u klupe mnoge su bile prazne. Djeca oficira JNA otišla su zajedno sa svojim obiteljima već na ljeto, a mnogi i tih dana. Manji broj roditelja, njih 40-tak zatražili su ispisnicu iz pulskih škola, a veći ih je broj samo otišao. Iz riječkih škola, piše Glas Istre, nestalo je te jeseni 500 učenika. Valja dodati da je iz JNA u Istri prebjeglo 2.400 vojnih osoba.
Dok vojska odlazi, u Istru stižu iz ratom zahvaćenog područja Hrvatske prognanici sa svojim teškim sudbinama i lakim prtljagom u par vrećica. Sredinom listopada 1991. godine u domovima obitelji i turističkim kapacitetima Istre udomljeno je 7.375 prognanika iz ugroženih područja Hrvatske. Najveći broj prognanika stigao je iz Dubrovnika s brodom Slavija u studenom. Bio je to potresni konvoj ranjenika, starica, mlađih žena, djece… Nešto iza ponoći, dok je padala kiša, Slavija je pristala u Pulu na Molo carbone. Nakon dva dana puta po velikom jugu izmućeni i gladni ljudi, među kojima i 50-tak ranjenika izlazili su s broda. Djeca i majke dozivali su jedni druge da se ne izgube u metežu. Duboko potresna scena koja se ne zaboravlja.
Primijetimo na kraju i neke manje sličnosti Istre iz 1991. i današnje Istre. Ulice su bile prazne kao i danas. Niti tada prije 29 godina nije bilo događanja, nije bilo okupljanja, nije bilo druženja. Izbjegavalo se izlaziti noću. Ljudi su se povukli u svoje domove. Strah i neizvjesnost uvukli su se u sve pore života. Ono što je ipak bilo neusporedivo strašnije nego danas, ratne su strahote koje su se počele događati u Hrvatskoj. Scene koje su Istrani gledali samo na televiziji ledile su krv u žilama, uvlačile strah u kosti. Mnogi su bili na ratištima, dok su njihove obitelji bile u Istri. Naravno da je tada bilo puno teže nego danas, ali je prošlo. Valjda će proći i ova današnja globalna strahota. Hrvatska je prošla i teže godine. Možda je zato jača ili strpljivija ili poniznija. Ili smo već zaboravili kako je tada bilo?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
