Ja za 50 posto profesionalne bolesti primam 250 kuna. Usporedbe radi, u Sloveniji bi to iznosilo 320 eura, u Italiji 600 eura, u Njemačkoj 750, a u Norveškoj 900 eura, slikovito će Jurevini o poziciji invalida u Hrvatskoj naspram ostalih u EU-u
Boris Jurevini (Snimio Dejan Štifanić)
Udruga tjelesnih invalida i invalida rada Istre vrlo je agilna i unatoč svim preprekama i marginaliziranju invalida u Hrvatskoj, upornost, visprenost i znanje Borisa Jurevinija među ključnim su pokretačima udruge koja se zalaže za one kojima je pomoć najpotrebnija.
Predsjednik udruge je od 2007. godine i to pro bono. Dakle, radi besplatno. Obrazlaže svoju odluku: "Na 'trulom' zapadu u statutu ovakvih udruga piše da predsjednici ne mogu dobivati kompenzaciju za svoj rad. To je običaj naprednih zemalja, u Hrvatskoj, nažalost, vrlo rijedak".
U udruzi je bilo uspona i padova. U kriznim su vremenima kresali troškove, a na pitanje kako udruga unatoč pandemiji stoji danas, reći će - odlično! Trenutno imaju 710 članova i vrata njihovog sjedišta na "S" krivini u Puli otvorena su za sve koji imaju taj status. Pomažu svim osobama s invaliditetom.
- Ljudi kad trebaju pomoć u vezi zdravstvenog ili mirovinskog osiguranja, dolaze k nama. Pomažemo im u pribavljanju dokumentacije. Prikupljamo kompletnu medicinsku dokumentaciju, dokumentaciju za vještačenje, čak i za neke privatne stvari kada su u pitanju mirovine, ističe.
Osim savjetodavnih usluga, vrlo su aktivni u međunarodnim odnosima zahvaljujući kojima nabavljaju i humanitarnu pomoć za svoje članove.
- Pružamo usluge što u Puli ni jedna udruga ne pruža. Surađujemo s Italijom i Austrijom. Imamo izvrsnu vezu s Caritasom Mobiles Hospiziom u Beču. Eto, zahvaljujući pozivu Šibenčanke Nade Pajić, da dođem po tri kubika materijala, dobili smo i električni krevet te skupi lift za najteže bolesnike, za dizanje iz kreveta, što ćemo darovati hospiciju koji se gradi u Puli, veli Jurevini. Priključili su im se i Facebook humanitarci, koji im znaju donijeti pelene za odrasle, a u svom skladištu imaju i hodalica, zapakiranih invalidskih kolica, električnih kreveta…
Nacionalna zaklada za rad civilnog društva financira plaću tajnice udruge i rad hladnog pogona. "To su značajna sredstva. Nadam se da će, kao što predlažu svi savezi udruga, to postati permanentno. Od 2007. u proceduri je zakon koji bi barem financirao hladni pogon udruga", kaže Juravini. No, to se još razmatra, u međuvremenu udruge se snalaze svaka na svoj način, pomoću donacija i svojevrsnim menadžerstvom. Teško je pokriti sve te potrebe, veli Juravini, koji smatra da kod nas, za razliku od drugih zemalja EU-a, ima previše udruga invalida.
- Zanimljivo je da u EU-u, počevši od Italije, Austrije, Njemačke, Danske, Norveške i Slovenije, ima šest-sedam kategorija udruga invalida, a kod nas ih je bilo 18, i to 13 ujedinjeno u krovnu organizaciju saveza. Toga na zapadu nema, to ne postoji. Naših 18 saveza plus taj jedan supersavez košta možda više negoli savezi u zemljama koje su naše veličine poput Slovačke, Finske. Kod nas taj aparat košta više jer ima puno više ljudi, a manje je efikasan. Tetraplegičari, paraplegičari, distrofičari, multipla skleroza, to u Europi sve spada pod jednu udruga tzv. civilnih ili građanskih invalida. Oni mogu imati svoje udruge, ali za invalidska prava moraju biti članovi udruge civilnih invalida. Anglosaksonske zemlje imaju šest vrsta udruga, a latinske uglavnom sedam jer imaju i udrugu za stradale u vojnopolicijskoj službi. Mi pak imamo 67 udruga za pripadnike Domovinskog rata, dočim je to vani regulirano zakonom u jednoj udruzi, objašnjava Jurevini.
Zbog nedostatka adekvatnog kadra i nereguliranih zakona, veli da je i metodologija vještačenja gora nego što je bila. "Nisu jasno upisane neke patologije, a i liječnička povjerenstva mogu tretirati neke stvari po svome. Prije je to bilo preciznije, u Zakonu koji je Sabor donio 1998., no to se promijenilo. Sada je problem u manjim sredinama, gdje dijagnoze piše svaki liječnik, ali i dosta specijalista. I Povjerenstvo za vještačenje čini dvoje ljudi, što je po rimskom i ostalim pravima nepoznato jer latinska izreka kaže "Tres faciunt collegium". Znači, tri čine povjerenstvo ili komisiju. Ovdje imamo u povjerenstvu prvog stupnja dva člana, što je nedovoljno", kaže Jurevini.
Prava invalida utvrđuju se na osnovu tablica tjelesnog invaliditeta. "Teži invalidi imaju veća prava i uvijek dobivaju novac, a u drugim zemljama, kao što su Belgija, Italija ili Francuska, bitan je imovinski cenzus. Nažalost, u Hrvatskoj za civilni invaliditet, dakle onaj koji nije posljedica ozljede na radu ili profesionalna bolest dobiva se nula, osim najtežih koji su u kolicima ili imaju više od 95 posto invaliditeta, oni imaju neke osobne invalidnine. To je jako teško ostvarivo i iznosi su mali. Ja za 50 posto profesionalne bolesti primam 250 kuna. Usporedbe radi u Sloveniji bi to iznosilo 320 eura, u Italiji 600 eura, u Njemačkoj 750 eura, a u Norveškoj 900 eura", zorno opisuje mizerna primanja civilnih invalida u Hrvatskoj u usporedbi s ostalim zemljama EU-a.
U sjedištu Udruge vidimo i invalidski skuter na četiri kotača iz 2013. godine, kojemu se nakon sedam godina istrošila baterija. Udruga je voljna posuditi skuter kome god je potreban pod uvjetom da sami osiguraju bateriju.
Pulska udruga invalida specifična je jer je tu ujedno sjedište Vespa kluba Istre i Oldtimer kluba Histria Pula. Neobično. No, Jurevini je i strastveni ljubitelj oldtimera. U Tomassinijevoj 11 Vespa klub Istra djeluje od 2006. i trenutno ima 80 članova. Tu je izložena i Juravinijeva vespa iz 1951., pravi dragulj među motorima, isti onaj kojim su se Audrey Hepburn i Gregory Peck vozili u filmskom klasiku "Praznik u Rimu". Do prije nekoliko godina ova vespa vozila se i na utrkama.
- Dečki koji su je vozili u međuvremenu su odrasli i trenutno baš i nema interesa. To je skup sport. Sada, nažalost, nema natjecanja, a nekad su se održavala u Italiji, Austriji, Francuskoj, Belgiji, gdje bi sudjelovala elita svjetskog vespizma, od 80 do 120 ljudi, prisjeća se Jurevini svojih utrka diljem Europe od kojih su posljednje bile na Capriju i u Veroni. I dalje nastavlja s restauracijom. U svijet vespi ušao je kada je sin poželio Vespu koja će mu u vožnji štititi koljena.
- Pred kraj 2001. došla je prva Vespa od 50 kubika, godinu nakon došlo ih je šest. Sada ih imamo 50-ak, od toga restauriranih 17 i tri trkaće Vespe i nemamo ih gdje držati, veli ovaj pasionirani ljubitelj. Od silnih koristi tri. "Ova ovdje je iz 1951. i povremeno je vozim kad idemo na susrete. U St. Tropezu 2016. bio je susret Vespi od 1946. do 1952. Ova moja je tada bila prava atrakcija. Zapravo, vozio sam je lani u travnju u vrijeme najjačeg covida. Kao da sam ga njome želio zaplašiti. Imam jednu iz 1958., malo moderniziranu iz sigurnosnih razloga. A za svakodnevnu upotrebu vozim jednu moderniju od 20 godina. Imam umjetno koljeno pa da smanjim trzaje, nova ima elektropokretač. Ne vozim više zimi. Počet ću ovih dana pa se vozim do polovice studenog", veli i prisjeća se da se nekada Vespama vozilo do Splita i San Marina, a on još uvijek zna potegnuti do Trsta.
U sjedištu udruge u nekim boljim vremenima organizirali su i izložbe na kojima su prikupljali priloge za Udrugu invalida. Sudjelovali su na susretima diljem Hrvatske i Europe, a i u Puli ih se znalo viđati na Forumu i ispred Zlatnih vrata.
Pitamo u čemu je šarm Vespe. "Vespa se može voziti sve dok hodate", kaže te dodaje da je prije 10-ak godina u Trstu upoznao gospodina od 89 godina koji vozi Vespu.
- To je jedini motocikl koji je preživio toliko godina. Godine 1945. izašao je prvi prototip, a 1946. izrađena je prva Vespa po modelu helikoptera. Corradino D'Ascanio je glavni konstruktor Vespe. Ona se posve slučajno dogodila, kada je Italija bila ekonomski slaba te su napravili vozilo kojim bi ljudi išli na posao. Postala je kultna zbog lijepog izgleda i solidnog motora. Vespa je do sada glumila u 102 filma. To nije postigao niti jedan motor, pasionirano će Jurevini.