Ima nešto dobro u ovoj krizi, barem vidimo da država ne postoji. Da o nama brine jedino platežni proletarijat na minimalcu ili oko njega. Bespogovorno, odgovorno preuzeli su državu. Moje prodavačice u dućanu nisu uzele bolovanje (a imaju djecu, zar ne?), nego oboružane rukavicama i maskama uzimaju svaki predmet u ruke, prljavi novac, zakašljane kartice, a prolaz kod blagajne je tako uzak da sam stisnut na par centimetara do njih. Najljepše, kroz masku mi veli: "Dobar dan", a kad mi vraća onaj prljavi novac još i: "Hvala"

Kad sam ležao u Mornaričkoj bolnici, a iznad mene su žmigali i pištali uređaji, impresionirale su me prije svega medicinske sestre i dva medicinska tehničara. Svakih dvadeset minuta sestre su dolazile i pomno iščitavale podatke s monitora, često pitale je li sve uredu, treba li pridići krevet, a često bi mi naprosto popravile jastuk. Trebam li gusku, kako se osjećam? Većini od nas, bilo nas je šestoro, i ženskih i muških, mijenjale su pelene koje su užasno smrdjele. Prozor je zbog toga morao biti stalno otvoren. Bile su skoro sve mlade. Dežurale su uvijek, cijelu noć su netremice iza velikog stakla pozorno pratile mičemo li se, je li nam ispala kakva cijev, pište li mašine. Oko pet, prije nego odu iz smjene, izmjerile bi nam temperaturu, a one iz nove koje su nastupile odmah bi obišle svaki krevet, proučile list obješen za dno kreveta i pogledale svakog, pažljivo. Potplaćeni anđeli, neprimjetne cure žene koje blijede kao krpe šutke žure iz bolnice doma. Naravno da sam se sramio pred njima jer znam koliko malo zarađuju. "Zarađuju"!

Računam na njih

Sad kad smo se svi zatvorili u kuće i patimo jer gledamo televiziju, sad kad se svi bojimo za vlastito dupe, ispalo je da državu čuvaju samo oni potplaćeni. I riskiraju život. Potplaćeni vozači kamiona u onim groznim kabinama, dostavljači, najniži, policajci na cestama, zaštitarke i zaštitari na propuhu (pitajte ih koliko dobivaju!), vatrogasci koji si za marendu kupuju deset deka najjeftinijeg nareska - koliko zarađuje obični vatrogasac? Koliko zarađuju one gospođe i muškarci u naplatnim kućicama, radnici na benzinskim pumpama - a ja računam na njih, da su tamo, u svakom trenutku, ako hitno, u dva ujutro moram u bolnicu jer sam dobio temperaturu. I naravno, ne čudim se da su kontejneri ispražnjeni kad, oboružan maskom i uz najveće mjere opreza, iznosim vreću za smeće. Pa si poslije jako perem ruke, a oni na Kaštijunu, čije zanimanje izgovaramo s malo nelagode, smetlari. Kako im je u smradu, kad vise na kamionima, kako njihove rukavice?

Ima nešto dobro u ovoj krizi, barem vidimo da država ne postoji. Da o nama brine jedino platežni proletarijat na minimalcu ili oko njega. Bespogovorno, odgovorno preuzeli su državu. Moje prodavačice u dućanu koji se zove "Ultra" nisu uzele bolovanje (a imaju djecu, zar ne?), nego oboružane rukavicama i maskama uzimaju svaki predmet u ruke, prljavi novac, zakašljane kartice, a prolaz kod blagajne je tako uzak da sam stisnut na par centimetara do njih. Najljepše, kroz masku mi veli: "Dobar dan", a kad mi vraća onaj prljavi novac još i: "Hvala".

Konačno van

Epidemija, mjere ostajanja kod kuće, gledanje televizije će proći. Za par tjedana, a ja računam negdje za 1. maj, pomalo ćemo moći konačno van. U kafić, na terasu, konačno na macchiato i prolistati novine. Smiješit će nam se mlade konobarice i konobari, i mi njima. Tim simpatičnim sugrađanima koji sa smiješkom zarađuju za minimalac i gore. Strašno će nas zasmetati dostavljači onako bezobrazno parkirani, a na pošti ćemo opet moći podviknuti ženama na šalterima: "Dajte malo brže, čekam već dvadeset minuta!" Smetat će nas ona djeca na pločniku s torbacima na leđima (kako su neodgojena), a i ti smetlari, sporo rade, kako samo lupaju s tim kontejnerima!

Sjećate se kad je počeo Domovinski rat? Ja sam tada živio u Zagrebu. Nije bilo vojske, nje bilo ničega, nad krovovima su letjeli migovi, glasno i nisko, onako iz šege, i bacili pokoju bombu, kako im se dalo, na primjer na školu u koju je išao moj sin. Ispod uredskog prozora svako bi toliko prošla grupa dječaka, osamnaestogodišnjaka prema Dinamovom stadionu, neki su si opasali kuhinjski nož ili nosili batine, navukli nekakve jakne koje su izgledale kao borbene i, u tenisicama, odlučno koračali na svoje "zborno mjesto". U tili čas radnici iz tvornica u Heinzelovoj na križanjima su postavili straže, nekakve zapreke s ponekom "opasnom" plinskom bocom i jedino što su mogli je bilo da se mršte. Moj susjed, jako fini gospodin u godinama i poznati liječnik, pojavio se u uniformi. Pitao sam ga, što Vam je to. "Prijavio sam se pa sad moram ovo nositi". Ne bih ovo navodio da se svi političari koliko ih je bilo nisu sakrili u jedan podrum od armiranog betona u zgradi Ine i tamo grmjeli, proglašavali, držali se za srce. Narednih četiri godine ih nismo vidjeli. Oni dečki su izginuli na Kupi, a ako nisu, molim se za svakoga da nije postao pijanac ili ostao kljast; onaj doktor je 1995. svukao uniformu i opet bio tihi penzioner iz susjedstva i išao u dućan.

Bez brige

Zato, da već sad izrazim poštovanje i uputim pozdrav onima pravima. Addio vatrogasac Dino Kozlevac, addio pametni doktore Vili Berošu, addio gospođo Alma Markotić iz klinike "Fran Mihaljević". Bilo je časno živjeti pod vašom palicom.

A vi, dragi čitaoci, kad ćete ono za 1. maj sjediti u kafiću, naručiti macchiato i otvoriti novine, budite bez brige. Vidjet ćete ih sve kako su izronili: "Pobijedili smo Coronu" (slika Plenković), "Sve smo činili da spasimo stanovništvo" (slika Bero), "Spasili smo Istru" (slika Miletić), "Stalno sam telefonirao svjetskim predsjednicima, ali nevidljivo za građane" (slika Milanović). Sa sunčane terase prvoga maja, nad otvorenim novinama pognite šiju. Poslije ljeta su izbori, znate valjda što se od vas očekuje!

Povezane vijesti

• NOVI SARS: Smrtonosni virus iz Kine se širi. Zaražena je i prva osoba sa Zapada. Britanski turist dobio ga je u turističkom mjestu u koje putuje i mnogo Hrvata
• Kina potvrdila prijenos novog korona virusa s čovjeka na čovjeka
• Sad kad se svi bojimo za vlastito dupe, ispalo je da državu čuvaju samo oni potplaćeni. I RISKIRAJU ŽIVOT. Addio vatrogasac Dino Kozlevac, addio pametni doktore Vili Berošu, addio gospođo Alma Markotić iz klinike "Fran Mihaljević". BILO JE ČASNO ŽIVJETI POD VAŠOM PALICOM