Ponekad ugledam neki panj na plaži pa molim prijatelja da mi ga traktorom doveze. Teglimo ga tako satima kroz blato, donesemo do radionice, a kada se potpuno osuši, shvatim da je unutrašnjost skroz trula i od njega se ne može napraviti ništa. I onda tražim ponovno, priča Josip

Josip Balta možda nije Geppetto, ali njegove su samouke ruke jednako spretne. Već dvije godine pod nazivom "Wood works" (kako se može pronaći na Facebooku i Instagramu) ovaj Puljanin izrađuje drvene komade namještaja koje bi mnogi rado vidjeli u svom domu - stoliće i lampe od naplavina pronađenih duž plaža južne Istre, police i satove od odbačenih dasaka i paleta…

U obradu drva zaljubio se prije desetak godina kada je, kako nam priča u radionici koju mu je za rad posudio prijatelj, odlučio izraditi unikatan okvir za sliku. Okvir je odlično izgledao pa ga je poželio prijatelj, pa još jedan i tako se priča zakotrljala.

Zdrav komad drva

Cijeli proces izrade unikatnih drvenih komada namještaja i ukrasa zapravo počinje u jesen i zimu kada ovaj zaljubljenik u bicikliranje i šetnje u prirodi duž plaža od Štinjana do Ližnjana pronalazi interesantne panjeve, daske i grane koje su dugo plutale u moru te su se na taj način zapravo konzervirale. Pronaći savršen komad naplavine i pritom još "zdrav" nije jednostavno, a kada ga ugleda, počinje mukotrpan put od sirovine do gotovog proizvoda koji traje satima, mjesecima pa čak i više od godine dana.

        - Volim reciklirati i zato koristim materijal koji pronalazim u prirodi. Ponekad ugledam neki panj na plaži pa molim prijatelja da mi ga traktorom doveze. Teglimo ga tako satima kroz blato, donesemo do radionice, a kada se potpuno osuši, shvatim da je unutrašnjost skroz trula i od njega se ne može napraviti ništa. I onda tražim ponovno, priča nam Josip.

Jedan panj, od kojega je napravljen stolić koji je nedavno prezentiran na "Hand made sajmu" u Domu hrvatskih branitelja u Puli, sušio se gotovo godinu dana kod prijatelja u garaži i to uz odvlaživač, priča nam Josip, dodajući da je prije bilo kakve obrade drvo potrebno skroz isušiti i iz njega izvući svu sol.

- Dugotrajan je to proces, brojni radni sati piljenja, glodanja, zatim puuuno brušenja i gutanja prašine. Pa onda još brušenja... pa još... Ali onda, nakon premaza lanenim uljem, na površinu napokon izbiju sve te boje i godovi. E, onda sam jako sretan i zadovoljan, priznaje nam Josip.

Pitamo ga odakle mu znanje o obradi drva, a on veli da radi u turizmu i nikada se nije školovao za stolara. No, oduvijek je bio spretan s rukama, još odmalena skupljao alate, a dio teorijskog znanja skupljao putem interneta.

Skupna galerija

        Prepričavajući nam dojmove s nedavnog Sajma, navodi da su reakcije posjetitelja na njegove unikatne komade bile vrlo pozitivne i proizvodima su se svi divili. No, riječ je ipak o većim komadima namještaja koji se trebaju uklopiti u prostor i koji, priznaje, imaju svoju cijenu.

        - Jedan stol u koji sam utrošio stotine sati ručnog rada ne može biti jeftin. Zapravo, njegova je cijena još i premala za ono koliko bi trebao koštati, veli nam Josip dodajući da su najbolji kupci, naravno, stranci. I to ne samo zbog bolje platežne moći, već i zbog toga što znaju koliko bi ovakav hand made rad koštao vani, u njihovim zemljama. Prepričava nam tako anegdotu koju je čuo od jednih svojih kupaca da su sličan drveni stol kupili u Italiji, ali tamo je, umjesto u tisućama kuna, koštao nekoliko tisuća eura. No, ono što je bilo apsurdno jest da je bio izrađen od okamenjenog drva iz naših, hrvatskih rijeka.

- Promocija na "Hand made sajmu" bila mi je odlična. Uspostavio sam kontakte s brojnim ljudima i nadam se ostvariti i ozbiljnije suradnje. No, ono što nama umjetnicima i rekreativcima u Puli nedostaje jest jedna zajednička prodajna galerija u kojoj bismo mogli izlagati svoje stvari i tako doći do kupaca ali i ostvarivati poslovne suradnje s trgovcima, dizajnerima, smatra Josip. Priča nam kako ga je u Beču oduševila ogromna galerija u kojoj svoje radove izlaže više od 150 lokalnih umjetnika, koji su zadovoljili uvjete za izlaganje. Dobri se radovi prodaju, galerija zarađuje postotak i sve savršeno funkcionira.

        Na pitanje je li došao na ideju da možda otvori svoju galeriju, ili s nekim drugim umjetnikom, priznaje da o tome razmišlja već neko vrijeme, ali i da smatra da nema šanse uz zakupce koji imaju kapital, a prodaju zapravo plastikanere.

Ulica umjetnika?

        - Čudan je ovo grad. Mnogi se ljute da u gradu nemamo lijepih dućana, da prodajemo turistima samo gluposti. No, s druge strane nitko nama umjetnicima ne daje prednost na natječajima za zakup prostora pred onima koji dolaze s vrećom punom love iznajmiti prostor da bi u njemu zarađivali nekoliko mjeseci. Zato je zimi grad pust. Priča se već godinama da će Kandlerova ulica postati ulica umjetnika, no ja to, iskreno, ne vidim, veli nam Josip. Dodaje da će se zajedno s djevojkom ipak probati javiti na neki od gradskih natječaja za sve brojnije prazne gradske poslovne prostore. U njemu bi otvorio malu galeriju u kojoj bi izlagao svoje rukotvorine, djevojka ukrase od naplavina, a suradnju bi ponudili i drugim lokalnim umjetnicima. Hoće li takav prostor i dobiti, ostaje pod znakom upitnika.

- Ne polažem puno nade u to, ali moram probati, zar ne? Do tada svoje ću rukotvorine izložiti na "Artomatu" u Zagrebu te pokušati pronaći modus kako doći do što većeg broja ljudi i bez galerije, pozitivan je ovaj umjetnik, ipak priznajući da je od ovakvog tipa vlastitog rada u Hrvatskoj teško živjeti pa uz svoj, sve ozbiljniji hobi i dalje mora imati "pravi" posao koji mu daje plaću i sigurnost.

******

Daska s Vallelunge

Na pitanje koji mu je najdraži proizvod, Josip veli da mu se teško odlučiti, no sada mu je, primjerice, jako draga daska koju je pronašao na Vallelungi. Pretpostavlja da je bila jedna od dasaka kod porinuća nekog od Uljanikovih brodova, a što će od nje nastati, još nije siguran. Vjerojatno lampa. Zanimljiva je svakako i lampa koju je izložio na Sajmu, napravljena od brodskog čepa, a kao jedan od omiljenih komada ovaj rukotvorac ističe i stolić za kavu napravljen od grbavog panja u koji je urastao kameni oblutak.

- Čudan je osjećaj nakon svega prodati svoje remek-djelo. Tuga je jer je otišlo, a sreća i zadovoljstvo jer netko cijeni tvoj rad koji će sada krasiti nečiji dom.

Povezane vijesti

• U zrak podigao 30 tona težak krov Uljanikove Direkcije - JOSIP JURINOVIĆ, JEDAN OD GRADITELJA PULE "Nekad smo gradili sto stanova godišnje, a sada gledam derutne fasade po gradu"
• Nakon rimskog 'spelacchija' i London ima svoje otužno drvo
• PREBRZA VOŽNJA Tko laže, a tko je u pravu? Bivšeg zamjenika ravnatelja policije Josipa Ćelića oslobodili krivnje jer je BIO NA TAJNOM ZADATKU