SJEĆANJA 91-GODIŠNJEG PULSKOG INŽENJERA
U zrak podigao 30 tona težak krov Uljanikove Direkcije - JOSIP JURINOVIĆ, JEDAN OD GRADITELJA PULE "Nekad smo gradili sto stanova godišnje, a sada gledam derutne fasade po gradu"
Podizanje krova na upravnoj zgradi Uljanika 1963.
Sada u Rijeci na Zagrebačkoj obali grade s betonskim kesonima, a mi smo to u Puli izvodili još 1971. godine. Naši su blokovi bili dimenzije 7x10x12,5 metara. To je ogromno, kao kuća, a postavljali smo ih u serijama. Svaki je bio težak 260 tona, priča Josip Jurinović
"Nekada smo gradili po sto stanova godišnje u Puli, za tržište i za investitore kao što su Uljanik, banke, vojska… U Puli se nekada gradilo na veliko. A danas vidim puno derutnih fasada, naročito u Zagrebačkoj ulici", priča nam 91-godišnji Josip Jurinović, inženjer koji je 1963. godine doslovno podigao 30 tona težak krov Uljanikove Direkcije da bi se ozidao još jedan kat i na nove noseće zidove spustio krov - u jednom komadu!
Jurinović je jedan od onih čiji su radni pothvati gradili Pulu i njenu industriju. Kao rukovoditelj, a kasnije i direktor građevinskog poduzeća Jadran iz Rijeke, OUR Pula, gradio je Uljanikovu obalu i niz infrastrukturnih objekata grada, a danas je penzionerski smiraj sa suprugom našao u Domu za starije osobe "Alfredo Štiglić". Ipak, ne miruje i svakodnevno pohodi Čitaonicu kluba umirovljenika GKČ-a na Giardinima gdje brusi dnevne i ostale društvene teme. Tu smo ga i zatekli za tastaturom kompjutera - svakojake aktivnosti doprinos su, kaže, bistroći uma.
Ukopani kablovi
- Smeta mi u gradu i što je puno električnih kablova po fasadama i zgradama. A kada su obnavljali Zagrebačku ulicu, predložio sam im da, kada se već ukopava plin, kanalizacija i voda, polože i električnu mrežu. Rekli su mi da se to obavezala učiniti Elektroistra. Ne znam kada će, još nisu, kaže za svoje godine zadivljujuće koncizan Jurinović. Rodom je iz Svete Jelene kraj Mošćenice, ali dobar poznavatelj pulskih prilika proteklih šest desetljeća - i svjedok i akter velikih promjena u gradu.
- Radio sam u Rijeci i poslali su me na dva mjeseca na zamjenu u Pulu. Naravno da sam mislio da ću se brzo vratiti, a, evo, ostao sam u Puli 66 godina! Tu sam se oženio, dobili smo djecu, pa stan, imamo unuke, priča Jurinović.
A kada prođete pored upravne zgrade Uljanika, obratite pažnju na to da je posljednji kat "umetnut" između nosećih zidova i krova iz doba Austrije. Bio je to i za današnje prilike nevjerojatan podvig, koji je realizirao upravo Jurinović.
- Projekt potpisuje inženjer Jušnjevski iz Rijeke koji je predvidio postavljanje profila ispod krova i podizanje sa 40 Uljanikovih pumpina, malih brodskih dizalica, što se nije moglo izvesti jer su pumpini trebali ići u donje prostorije, dok su dolje u zgradi radili ljudi. "Ugovor ste prihvatili", rekli su nam, "snađite se". I onda sam se sjetio ručnih dizalica s kojima bi to mogli odraditi. Odabrao sam osam ljudi, postavili smo dizalice na četiri osnovne točke i u nedjelju ujutro počeli dizati. Prvo pet centimetara s jedne strane, pa deset s druge, pa zakajlamo, i tako dalje. To je sve škripalo. Do podneva smo podigli čitav krov za 60 centimetara. A trebalo je ići na 3,5 metara visine, priča Jurinović.
Poplavilo kod Kopiniča
Dok je krov bio u zraku trebalo je ozidati gornji kat. Za to je angažirano 20 ljudi, radovi su išli ekspresno brzo jer je trebalo useliti računovodstvo u novi kat. Dotle je zgradi prijetio i vjetar i kiša. Jedne noći gradilište je zadesila oluja.
- Voda je prodrla kroz zidove, došla je i do kancelarije, do fotelje direktora Josipa Kopiniča. Čekao sam u 5 sati da ga obavijestim, mislio sam da će se dogoditi tko zna što. No Kopinič je bio fin i smiren čovjek, samo je rekao da se za takvu oluju to moglo i očekivati. Podigli smo jastuk direktorske stolice, iz njega se cjedila voda. Kopinič je pozvao čistačicu i rekao: "Uredite to dok mi popijemo po konjak u okrugloj sobi", prisjeća se Jurinović.
Tvrtke Jadran Rijeka, u kojoj je proveo kao direktor posljednjih 13 godina pred penziju, više nema. Nema, kaže on, više ni GP-ova Primorje, Konstruktor, Istragradnje… Je li prerano reći da nema više ni Uljanika? Možda pod onim famoznim krovom Direkcije uskoro budu hotelske sobe ili kockarnica?
- Kad je austrijski admiral ušao u tu zgradu 1912., što je tada bio Admiralitet, sigurno nije mogao pomisliti da će njome proći predstavnici pet država. A sada će tu zasjedati i stečajni upravitelj Uljanika. Šteta, kaže Jurinović koji je s Uljanikom povezan i gradnjom ostale silne infrastrukture, produžavanjem navoza za mamut-brodove, 200-tonske dizalice, izgradnjom zapadne obale Otoka…
Pečat za maškare
- Sada u Rijeci na Zagrebačkoj obali grade s betonskim kesonima, a mi smo to u Puli izvodili još 1971. godine. Naši su blokovi bili dimenzije 7x10x12,5 metara. To je ogromno, kao kuća, a postavljali smo ih u serijama. Svaki je bio težak 260 tona, zaplivali bi na moru gdje ih je postavljala dizalica "Veli Jože". Ronioci su ih namještali, napunili bi ih vodom, a kada bi sjeli na dno, punili smo ih betonom. Na njih se onda zidao obalni zid. Kada smo to završili, dao sam nalog da se zatrpa posljednji od dva doka iz doba Austrije. Sada je na tom mjestu ona velika dizalica, kaže Jurinović, koji sipa podatke kao da je jučer odrađivao silne zadatke po Puli. Memorija ga služi fantastično.
- Neke stvari ne možeš zaboraviti. To se usječe u pamćenje. Inače, stalno se bavim nečime, zapisujem, iako ne čitam koliko bih želio. Zapisao sam sve pjesme, talijanske i hrvatske, koje znam, ima ih 120. Tko nema dela, nađe mu ga Bog, kaže Jurinović i zagonetno se smije pa iz džepa vadi pečat i udara ga na list papira. Na otisku su "smješko", bukaleta i zvijezde te natpis "Maškare Sv. Jelene 1960.-2020."
- Vezan sam za svoj kraj, pratim sve što se tamo događa. A moji iduće godine slave 60 godina i morao sam im to napraviti za proslavu, zaključuje razgovor vitalni Josip.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
