Povijesne su okolnosti bile takve da najveći dio njezinih građana s predratnom Pulom nema izravne veze. Grad u kojem danas živimo u identitetskom i prostornom smislu oblikovan je ponajviše u socijalizmu. Međutim, zadnjih se tridesetak godina dogodilo poigravanje sa sjećanjima na to razdoblje. I Pula je u devedesetima ispirala baštinu socijalizma sa svojega lica, pa joj se u nekom trenutku vratila. Ne zna se što s tim i to vrijeme nesretno čeka svoju valorizaciju

"Kontinuiteti i inovacije" bila je tema četvrtog bienalnog međunarodnog znanstvenog skupa "Socijalizam na klupi" koji je jučer završen na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli u organizaciji Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma. Sudjelovalo je 90 znanstvenika iz 14 zemalja kroz 14 sekcija, četiri okrugla stola i tri plenarna predavanja. O skupu, ali i drugim temama razgovaram s profesorom povijesti Sveučilišta Jurja Dobrile i članom organizacijskog odbora skupa.

- Na koje je teme fokusiran rad znanstvenog skupa i što znači ovogodišnja tema?

- Kontinuiteti i inovacije -   zbog toga što smo socijalističko razdoblje htjeli sagledati kao prijelazno između predratnog, građanskog i kapitalističkog društva te onog budućeg komunističkog koje je tek trebalo slijediti. To znači da nas zanima kako je socijalističko društvo funkcioniralo u dugom povijesnom trajanju: što je u njega prenijeto, što je trebalo biti zaboravljeno, što je bilo inovativno i kako se razvijao suodnos između starog i novog u procjepu između teorije i prakse, utopijske vizije i stvarnosti.

- Zašto su ta pitanja važna?

- Upravo zato jer se očekivano novo društvo nije u potpunosti ostvarilo, a 1990. dogodila se nova nulta godina s resetiranjem vrijednosti i novim procjenama o starom i novom, o onome što treba zadržati i onome što bi trebalo izbrisati, zaboraviti ili, s druge strane, dodatno naglašavati.

- Danas se razdoblje socijalizma s jedne strane glorificira, a s druge ocjenjuje negativno.

- Ne bih rekao da su takva gledišta rezervirana samo za socijalizam, jer ima i drugih razdoblja povijesti koja se veličaju ili se njihova vrijednost umanjuje. Međutim, iako je vrijeme od 1945. do 1990. posljednje dugo razdoblje koje je u potpunosti zaključeno, ono je i dalje živa povijest, današnjem društvu najbliskija prošlost, sa živim svjedocima, individualnim i kolektivnim pamćenjem. Stoga je razumljivo da je prisutno u javnosti, medijima, kroz razumijevanje sebe samih i povijesti. Sve to istodobno može i pomoći i odmoći u znanstvenim istraživanjima.

- Što je iz socijalizma prenijeto u današnje društvo? Što smo baštinili iz socijalizma i bismo li bili sretniji da smo baštinili nešto drugo?

- Za dobru usporedbu socijalističkog i postsocijalističkog društva u Hrvatskoj bilo bi potrebno jednakim metodama istražiti oba razdoblja. Moja istraživanja za sada se zadržavaju na socijalizmu pa o onome kasnije mogu govoriti samo na temelju literature i osobnih procjena. Ono što se u raspravama o usporedbama i baštini socijalizma obično podcrtava jest to da je nestala država koja je imala zaštitničku ulogu prema svojim građanima, država koja je reguliranjem osobnog standarda nastojala umanjiti klasne razlike, a planskim ulaganjem u zajedničke potrebe i društveni standard poboljšavati i onaj osobni te ukupnu kvalitetu života. To znači da pri uspoređivanju, primjerice razine životnog standarda prije i poslije 1990., nije dovoljno uključiti samo realnu vrijednost plaće i kupovnu moć, već i dostupnost obrazovanja, zdravstvene skrbi, stambenu politiku i drugo što se rješavalo kao zajednička društvena potreba. Dodati treba i tehnološki napredak koji sam po sebi svako sljedeće desetljeće čini ugodnijim za život. Međutim, ako se zadržimo samo na prosječnoj kupovnoj moći, dakle o jednostavnom osjećaju debljine vlastitoga novčanika, ona je svoj povijesni maksimum dosegnula krajem 1970-ih, a na tu se razinu vratila tek prije desetak godina. Kasne sedamdesete bile su zlatno doba socijalizma za životni standard, iako su se u pozadini događali strukturni ekonomski problemi i porast vanjskoga duga na 20 milijardi dolara.

Tko želi putovati u prošlost i računati na pristojan životni standard, mogao bi vremenski stroj namjestiti na kasne sedamdesete. Osjećaj o dobrom životu bio je tim jači jer je poratno polazište za većinu stanovništva bio vrlo nisko. Jugoslavija je nakon rata bila nerazvijena zemlja, a 1960-ih ulazi u rang srednje razvijenih. Svima je tada bilo jasno da se negdje drugdje živi bolje, ali da je u zemlji osjetan napredak. Realna vrijednost plaće tijekom 1960-ih je udvostručena. Tada su se masovnije počeli kupovati prvi automobili, prve perilice rublja i prvi televizori. I to je dio dobrih sjećanja. Mnogi se rado sjećaju masovnih proslava praznika, radnih akcija i sletova, svega što je razvijalo entuzijazam, posebno u ranom socijalizmu. Drugima je to bio pritisak i nešto u čemu su morali sudjelovati. Svi ti slojeviti procesi jesu dio baštine socijalizma, kao i sve njegove sive zone, nezakonitosti, rigidnosti i neuspjesi koji su se usporedno događali. Međutim, rekao bih da je najugroženiji dio te baštine svijest o tome da je to društvo u samo jednoj generaciji sa spavanja na slami dospjelo u stan opremljen električnim uređajima te da je uvelike izgradilo prostor u kojem se danas krećemo. Pogledajte vrtiće, škole, bolnice, stambene zgrade, obiteljske kuće i godine njihove izgradnje. Sve potrebe sigurno nisu bile zadovoljene, društvo nije bilo dovoljno bogato, ali modernizacijski iskorak bio je ogroman. Uz sve to, u društvu se nastojao razvijati osjećaj solidarnosti, razumijevanja za potrebe drugih i slabijih, svijest o doprinosu kolektivu, a suvremeni individualizam se sa svime time teško nosi.

- Kakve su specifičnosti Istre i posebno Pule koja je gotovo grad bez sjećanja, jer se stanovništvo periodično iseljavalo. Pa i danas mnogi građani Pule nisu rođeni u ovom gradu.

- Oko polovice građana nije rođeno u Puli, slično kao i u Zagrebu. Kao da smo velegrad! Ako govorimo o odnosu Pule i Istre prema socijalizmu, treba istaknuti da u prvi plan izbija činjenica o pripojenju Istre matici zemlji. Činjenica nacionalnog sjedinjenja u javnosti je uvijek važnija od onoga što se događalo na ideološkom polju, dakle u djelovanju Komunističke partije. Što se Pule tiče, one Pule koju poznajemo zadnjih 70 godina, to je bitno drugačiji grad od onoga koji su Hrvatska i Jugoslavija ovdje zatekle 1945. ili 1947. godine. Povijesne su okolnosti bile takve da najveći dio njezinih građana s predratnom Pulom nema izravne veze i da je grad u kojem danas živimo u identitetskom i prostornom smislu oblikovan ponajviše u socijalizmu. Međutim, zadnjih se tridesetak godina i ovdje dogodilo poigravanje sa sjećanjima na to razdoblje. I Pula je u devedesetima ispirala baštinu socijalizma sa svojega lica, pa joj se u nekom trenutku vratila, što je sve povezano s odnosima na lokalnoj i nacionalnoj političkoj sceni. Međutim, i taj povratak najčešće se odvija samo kao prepoznavanje vrijednosti narodnooslobodilačkog pokreta dok se razumijevanje za drugu polovicu stoljeća gubi. Ne zna se što s tim i to vrijeme nesretno čeka svoju valorizaciju. Da, u 19. stoljeću dogodile su se prekrasne stvari i grad je niknuo gotovo ni iz čega, ali njegovi sadašnji građani ili oni koji jesu njihovi politički predstavnici nedovoljno prepoznaju što je učinila generacija koja je nama neposredno prethodila. Vidljivo je to, primjerice, i u kulturnoj politici i u turističkoj prezentaciji. Teško je identitet graditi na vremenima i ljudima s kojima se današnja lokalna zajednica otežano može identificirati.

- Nema niti kolektivnog ni osobnog sjećanja. Potomci tih obitelji ne žive u Puli.

- Nema ljudi koji su ovdje živjeli u međuraću i prije Prvog svjetskog rata. Povijesne okolnosti bile su teške i prijelomne, a i prirodni protok vremena čini svoje. Ono što danas živi u masovnom sjećanju, ono što zapravo čini identitet grada, to je nastajalo nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da bi se trebalo pažljivo odnositi prema tome što se nakon 1947. s Pulom događalo i biti toga svjestan. I zato danas ne treba tu godinu obilježavati kao kraj dvogodišnje angloameričke uprave nego kao početak nečega što traje sve do danas. A čini se suprotno.

- Govorili ste o pojmu izmišljanja tradicije.

- To je pojam koji je etablirao Eric Hobsbawm, jedan od najvećih i najzanimljivijih povjesničara u svjetskim okvirima. Svaka se zajednica okuplja oko određenih vrijednosti za koje se procjeni da su dobre za homogenizaciju, prepoznavanje zajedničkih ishodišta i razvijanje puta u zajedničku budućnost. U praktičnom smislu to se može činiti putem rituala i simbola, dakle među ostalim i javnim proslavama praznika i nazivljem ulica, i sve političke zajednice posežu za time. Nakon Drugog svjetskog rata i početkom devedesetih također se događa oblikovanje novih tradicija koje se vežu za nedavnu ili davnu prošlost. Tako su se u socijalizmu vrijednosti crpile iz NOB-a i 1945. je bila nulta godina, a novi se izvori zajedničkog javnog identiteta traže i početkom devedesetih. U tom smislu, poznato je da se Hrvatska 1990-ih oslanja na onu Hrvatsku iz 19. stoljeća ili čak ranog srednjeg vijeka. Međutim, i Pula pritom prolazi kroz sličan proces. Legitimno je oživljavati stara povijesna razdoblja, međutim loše je pritom potiskivati ono što je neposredno prethodilo. Devedesetih je i Pula ispirala socijalizam sa svojega lica na načine koji se danas zaboravljaju. Rado se raspravlja o nazivu jednog zagrebačkog trga, ali se zaboravlja da je Pula imala Obalu maršala Tita koja je postala bezimena Riva. Tito je tu najintrigantniji primjer, ne mora biti ni najvažniji ni ključni, ali može biti simbol cijeloga procesa.

Istra se iz perspektive Hrvatske doživljava kao vrlo razvijena, otvorena i tolerantna regija, sklona antifašizmu pa i socijalizmu. Ako pak živite u Istri, onda znate da se društvo kreće u prostoru između kozmopolitizma i ksenofobije. Gradacija je drugačija, ali Istra nije imuna na ono što se događa drugdje, a tome dodaje i svoje poluotočne specifičnosti koje se ponekad nepotrebno pretvaraju u otočne.

- Zbog svega toga Pula je dobro mjesto za jedan ovakav skup o socijalizmu.

- Da, i za skup i za naš Centar koji na Sveučilištu djeluje od 2012. godine. Pula je neposredno nakon Drugog svjetskog rata bila gotovo prazna ploča koju je trebalo iscrtati, novi teritorij kojem je trebalo dati značenje. Otuda i Festival jugoslavenskog igranog filma kao jedan od načina nacionalnog obilježavanja kulturnog prostora. Tito je više mjeseci godišnje boravio na Brijunima koji su funkcionirali kao drugi glavni grad s Pulom kao logističkom potporom. Nadalje, Pula je bila veliko vojno središte, dolazili su vojnici i časnici iz svih krajeva što je također formiralo identitet grada. Dolazila je i radna snaga u pulsku industriju, a povijest socijalističkih ideja među pulskim radništvom starija je od razdoblja socijalizma. Pula, dakle, doista jest dobro mjesto za okupljanje znanstvenika koji se bave istraživanjem socijalizma. Sretna je okolnost da je nas nekoliko kolegica i kolega moglo udružiti svoje interese te uz podršku tadašnjeg rektora Roberta Matijašića osnovati CKPIS. Drago mi je da su kolegice i kolege iz drugih sredina prepoznali naša nastojanja i da uvijek rado dolaze u Pulu.

- Pored skupa radite još niz projekata.

- Skup Socijalizam na klupi samo je dio naših aktivnosti. One uključuju i rad s doktorandima u Doktorskoj radionici, izdavačku djelatnost u Biblioteci CeKaPISarnica, umrežavanje s brojnim znanstvenicima i istraživačke projekte. Dva najveća projekta do sada su bila su ona koja je financirala Hrvatska zaklada za znanost: Stvaranje socijalističkoga čovjeka i aktualni četverogodišnji projekt Mikrostrukture jugoslavenskoga socijalizma koji je na svojem početku. Uz mene kao voditelja u njemu sudjeluje još šest kolegica i kolega iz Hrvatske i inozemstva. Spuštamo se na razinu odabranih općina u Hrvatskoj i obrađujemo osam tema koje se najkraće mogu nabrojiti kao kultura, poduzeća, mediji, sigurnost, žene, borci, zaštita samoupravnih prava i društvenog vlasništva te mjesne zajednice.

- Što biste izdvojili zanimljivo iz vašeg rada o mjesnim zajednicama.

- Istraživanje je u tijeku, ali iz trenutne faze rada izdvojio bih podatke o stotinama aktivista koji su najčešće kao volonteri 24 sata živjeli sa svojim mjesnim zajednicama. Sudjelovali su u financijskom planiranju, političkim odlukama, u fizičkom radu na terenu. Zanimljivo je danas čitati njihove izjave iz 1970-ih godina, u obliku u kojem su tada zapisane, bez naknadne pameti i filtriranja sjećanja. Vidi se što su ti ljudi očekivali, na koje su probleme nailazili, kako su reagirali njihovi susjedi i sugrađani. Otvara se cijeli mikrosvijet složenih odnosa na najnižoj razini samouprave, u gradskoj četvrti ili na selu.

- Priča se ponavlja.

- Priče se obično ponavljaju. Ne vjerujem da postoji magični neponovljivi prostor za jedinstvene događaje. Povijest se obično događa u spiralnom obliku. Procesi se ponavljaju, akteri se mijenjaju, ali zapravo osnovni problemi društava, posebno modernih i suvremenih, industrijskih i postindustrijskih, svugdje su vrlo slični.

Nestala arhivska građa iz Komiteta

Otegotna okolnost istraživanja na lokalnoj razini je ta da ponekad nedostaje arhivsko gradivo. Baš u Puli nedostaje dio dokumentacije dok su mnoge druge sredine to gradivo uredno sačuvale. Cijele ove godine pokušavam ući u trag dijelu gradiva koje je bilo smješteno u zgradi današnje Županije, a to je tada bila zgrada Općinskog komiteta SKH i drugih društveno-političkih organizacija. Fond Komiteta je u pazinskom arhivu, ali uz sva nastojanja, nisam uspio utvrditi gdje je nestala dokumentacija općinskih podružnica SSRN, Saveza socijalističke omladine i Saveza sindikata. Ako netko ima neku informaciju o tome, molio bih da mi se javi.

Povezane vijesti

• Socijalizam na klupi - drugi put
• Da se ozbiljnije postupalo s nesvrstanima…
• Od pionira do Alije Sirotanovića