MIRO HRVATIN IZ VALBANDONA TRENIRA VELIKU SRPSKU TENISKU NADU MIOMIRA KECMANOVIĆA "Upoznali smo se u Štinjanu. Miša već danas spada u 100 NAJBOLJIH TENISAČA SVIJETA"

Rijetki su oni Istrani koji se mogu pohvaliti sudjelovanjem na velikom svjetskom teniskom turniru, jednom iz velike četvorke, Australian Openu u Melbourneu. Uspjelo je to 39-godišnjem Miru Hrvatinu, teniskom treneru iz Valbandona, čiji je pulen, 19-godišnji Miomir Kecmanović, mladi tenisač iz Srbije, ušao u glavni dio turnira na Australian Openu. Kecmanović je prije toga prošao tri kola kvalifikacija, a u prvom kolu ga je dočekao iskusni Španjolac Fernando Verdasco. Budući da će Verdasco u trećem kolu igrati protiv Marina Čilića, jasno je da je Kecmanović izgubio taj meč. No, sudjelovanje u glavnom dijelu turnira je za njega i Hrvatina već bio veliki uspjeh.

Kecmanović je na početku svoje profesionalne karijere, pa i prolazak kvalifikacija te ulazak u glavni dio turnira za 125. igrača na ATP ljestvici puno znači. Verdasco ga je pobijedio 3:0 u setovima (7:6, 6:3, 6:3).

Što se tiče Hrvatina, on smatra da uvijek može bolje, no takvo se razmišljanje i očekuje od trenera. Hrvatin je, inače, bio uspješan i kao tenisač; igrao je Hrvatsku tenisku ligu, zatim Oberligu u Njemačkoj te ligu u Sloveniji. Imao je tijekom svoje karijere priliku trenirati i igrati i s najboljim hrvatskim tenisačima kao što su Ivan Ljubičić, Ivo Karlović, Željko Krajan… Bio je član kluba HATK Mladost 2000. i 2001., kad su osvojili Prvu hrvatsku tenisku ligu. Njegovi najveći uspjesi su četvrto mjesto na rang listi seniorskih tenisača u Hrvatskoj i drugo u kategoriji igrača ispod 18 godina.

Trenerskim se poslom počeo baviti još 2000., dakle u vrijeme dok je bio aktivan i kao tenisač. Osim Kecmanovića, trenirao je i mnoge druge inozemne igrače, ali i hrvatske, poput Kristijana Mesaroša i Ivana Cinkuša.

Uvijek na pobjedu

Hrvatin s Kecmanovićem sada ostaje u Australiji, otkuda idu na turneju po Americi. U Pulu, odnosno svoj Valbandon, trebao bi stići tek u travnju. No, uspjeli smo razgovarati s njim i provjeriti kako je iz njegove perspektive izgledalo sudjelovanje na velikom turniru.

- Nažalost, vaš pulen Miomir Kecmanović izgubio je u prvom kolu Australian Opena, no činjenica je da je s druge strane imao iskusnog protivnika Fernanda Verdasca. Kako ste zadovoljni Kecmanovićevom igrom u tom meču?

- Sada ulazimo u svaki meč s idejom da pobijedimo, tako da uvijek postoji žal kada se izgubi, ali realno Verdasco je bio bolji ovog puta. Odservirao je dobro svaki put kad bi Miomir stigao blizu i imao makar i mini šansu.

- Ali prošao je kvalifikacije. Je li to uspjeh kojem ste se nadali, ili ste mislili da može dogurati i dalje od prvog kola?

- Uspjeh je tim veći što je ovo prvi puta da smo prošli kvalifikacije na nekom Grand Slam turniru. Nadali smo se i priželjkivali to. S obzirom na to da ja vjerujem da Miša (Miomir Kecamnović, op. a.) već sada pripada među sto najboljih tenisača, bilo je u glavnom turniru dosta igrača koje je mogao izvući i pobijediti ih, ali i iz ovoga smo nešto naučili, idemo dalje.

- Kako ste uopće postali trener 19-godišnjem tenisaču iz Srbije?

- To je jedna lijepa priča koja datira deset godina unatrag. Naime, u Štinjanu postoji jedan turnir za djecu do 10 godina - Smrikva Bowl. Radi se o vjerojatno najjačem turniru u svijetu za taj uzrast. Miomir je na njemu nastupao i tu smo se upoznali. Od tada smo povremeno surađivali, sve dok nismo krenuli u ovu zajedničku priču koja traje sada već više od dvije godine.

Ribice i morski psi

- Riječ je očito o velikom talentu, no jedno su uspjesi u juniorskoj konkurenciji, a drugo rezultati među seniorima, profesionalcima. Je li u toj prilagodbi najvažnija uloga trenera?

- Danas u tenisu talent znači 10 do 15 posto. Sve ostalo je rad. Uspjesi u juniorskoj konkurenciji su jedno, a seniorska konkurencija je nešto sasvim drugo. U juniorima su ribice, a ovdje morski psi. Tako da je taj prijelaz dosta težak i nerijetko najboljim juniorima treba dosta vremena da ga probiju.

Trener je po meni ključan u razvoju mladog igrača. Pogotovo u individualnom sportu. Ali igrača određuje i okolina koja ga okružuje, tako da svatko ima neku ulogu u tom razvoju.

- Koliko je na vama opterećenje da Kecmanovića dovedete u vrh svjetskog tenisa?

- Tenis je takav sport da je pritisak u svakom meču velik, bez obzira koji se turnir igra. No s time se naučiš nositi. A pritisak je tim već jer je Miša bio prvi junior svijeta, te se stoga još više od mene očekuje u smislu rezultata.

- Jeste li dosad dolazili s Kecmanovićem na pripreme i u Istru?

- Dok je bio junior odradili smo kratke pripreme u Puli nekoliko puta. Sada više ne. Dolazimo jedino na odmor.

Roditelji plaćaju

- Koliko mi je poznato, Kecmanović nije, poput nekih drugih tenisača iz Srbije, dosad sudjelovao na ATP turniru u Umagu. Planirate li ove godine svratiti do Umaga?

- Umag je jedan predivan turnir i svakako bih volio da jednom nastupimo tamo. Ali kako sada stvari stoje, u to ćemo doba biti u Americi i igrati na betonu.

- Kada bi Kecmanović mogao ući među prvih sto na ATP listi? Vrlo je blizu tome.

- Mi smo za plan postavili da to bude ove godine. Blizu smo ostvarenja tog rezultata. Iako je najbitnije od svega dobro trenirati i napredovati u svim segmentima igre pa će doći i rezultati, a samim time i napredak na rang listi.

- Koga ste trenirali prije njega?

- Prije Kecmanovića sam skoro dvije godine proveo u Kini na jednom projektu s grupom djevojaka te je to bilo novo iskustvo. Kod kuće sam većinom radio s juniorskim uzrastom do prijelaza u seniore, jer je to to što imamo u Istri.

- Govori se da ste kao trener uložili i vlastitu imovinu, vjerujući u Kecmanovićev uspjeh. Je li to istina?

- Ne, Miomira financiraju roditelji i ono što on sam zasluži svojim trudom i rezultatom na turnirima. Srećom, sada je na velikim turnirima i nagradni fond je veći, pa bi trebalo biti lakše.

Dvorana u Puli

- Živite s obitelji u Valbandonu. No često ste na putu. Koliko godišnje zapravo provedete kod kuće?

- Premalo. Ali imam podršku obitelji pa je sve lakše.

- Što je s mladim istarskim tenisačima? Uvijek smo imali talentirane igrače, no kao da je falilo i malo, rekao bih, sreće, a možda je problem i u infrastrukturi.

- U Istri uvijek ima nekoga tko odskače, ali nema puno igrača koji bi ga pratili i pomogli da uspije, i to je problem. Zbog toga takvi igrači odlaze u Zagreb ili neka druga mjesta gdje je konkurencija veća. S druge strane, mislim da je i to normalno, ali s boljim uvjetima mogli bi se dulje zadržati i tako pomoći drugima da napreduju. Po meni je tenis individualni uspjeh pojedinaca, tako da najveći teret i odricanje snose roditelji, zajedno sa svojim djetetom.

- Oduvijek ste u tenisu. Viđao sam vas često po pulskim terenima. Koliko mi je poznato, Pula nema nijedan natkriveni teniski teren. Je li našem gradu potrebno takvo što?

- Svakako da bi bilo bolje imati grijanu dvoranu ili barem zatvoreni teren. Ali valjda to nije moguće.

- Kako biste ocijenili vašu tenisku karijeru?

- Rekao bih da ide u pravom smjeru i da su prethodne dvije godine bile najbolje, a iduće bi trebale biti još bolje.

- Kakav je osjećaj biti kao trener na velikom turniru, jednom iz velike četvorke, na Australian Openu?

- Osjećam zadovoljstvo, ponos i veselje. Puno je tu odricanja da bi se postiglo takvo što.

- Je li itko ikada iz Istre bio u ulozi trenera u glavnom ždrijebu jednog od Grand Slam turnira?

- Robert Suevich je trener koji je živio u Puli do određene dobi svog života, pa se zbog tenisa kao junior preselio u Zagreb, a kao trener je vodio top 100 igrače po svim Grand Slam turnirima. Možda još netko osim njega, ali se trenutno ne mogu sjetiti.( Bojan ŽIŽOVIĆ)