Uljepšavanje ili nagrđivanje? Oslikavanje ili iživljavanje? Poruka ili besmislica? Kako god ih tko nazivao, grafiti su nesumnjivo jedan od najvidljivijih tragova u javnom prostoru. Ti vizualni pečati koji se vežu uz različite (sub)kulture, među kojima se ističu punk i hip-hop, u svojoj srži su uvijek nosile uglavnom buntovničke poruke socijalne i političke tematike te su, kao takvi, bili odraz generacija čiji se prepoznatljiv izričaj iskazivao kroz dubok pogled na svijet i specifičan smisao za humor. A da svijet koji nas kao pojedince i društvo okružuje i nije uvijek najsjajnije mjesto, poručuju grafiti diljem svijeta. Kroz svoje kratke verbalne poruke ili samo potezima u boji, uglavnom su simbol otpora prema autoritetima i pojavama koje ruše slobodu kao temeljno ljudsko pravo.

Iako grafiti nalaze svoje mjesto uglavnom na zidovima (naizgled) napuštenih zgrada i tvornica, svjedoci smo činjenice da, nažalost, sve češće završavaju i na pročeljima stambenih objekata u Puli, posebno onih novoobnovljenih, u koje je uloženo vrtoglavo mnogo novčanih sredstava, ali i strpljenja i očekivanja stanara.

Umjetnost ulice

Ovaj urbani likovni izričaj itekako može upotpuniti, pa i obogatiti vizualni identitet nekog grada, čineći ga njegovim upečatljivim, pa i prepoznatljivim akcentom. Međutim, pohodi pojedinaca koji najčešće pod okriljem noći narušavaju izgled brojnih fasada nije ništa drugo nego obični vandalizam. I to uglavnom vrlo loše izveden. Sam potpis na bilo kojem zidu, lišen poante grafita s porukom, pokazuje iznimnu nekulturu onoga koji ga (o)stavlja. Valja, međutim, istaknuti i da ostavljanje grafita po fasadama kuća i zgrada može biti sankcionirano, jer spada u kategoriju kaznenih djela. Crtači grafita za svoje (ne)djelo, osim lošeg publiciteta, mogu dobiti i 1.000 kuna kazne.

Premda prva pojava grafita seže u same početke ljudske civilizacije zabilježene u unutrašnjosti špilja u ranoj povijesti, moderni grafiti kakve danas poznajemo razvili su se tijekom 20. stoljeća.

Povjesničarka umjetnosti Paola Orlić ne slaže se da grafiti nisu priznati kao grana umjetnosti.

- Iako se nekima čini da specifična 'umjetnost ulice' za koju se drži da ju anticipiraju njujorški grafiti iz šezdesetih, a koja čini neizostavni dio moderne urbane kulture u užem smislu riječi, nije sustavnije istraživana tema unutar povijesti umjetnosti, kolega povjesničara umjetnosti koji se bave upravo ovom temom ima i ne samo u svijetu nego i kod nas, kaže Orlić.

Elaborirana likovnost

Da nije riječ samo o mlađim, nastavlja ona, još uvijek neafirmiranim kunsthistoričarima podsjetit ću vas da je o tom širem fenomenu i važnosti valorizacije grafita pisao davno i naš slavni Branko Fučić, povjesničar umjetnosti i istraživač par excellence.

- On je, istražujući istarske freske po crkvicama isticao važnost 'škrabotina' koje su raznim predmetima po istim zidovima urezivali mahom glagoljaški svećenici - žakni, definirajući ih iznimno važnim dokumentom vremena. Osim Fučića, tu je i profesor Maković koji je, osvrćući se između ostalog i na brojne političke natpise po zidovima Vodnjanskih kuća, odavno ukazao na vrijednost i važnost njihova očuvanja, kao dijela nacionalnog spomeničkog fundusa. Iako je uvriježeno mišljenje da 'graffiti' umjetnici rade često pod okriljem noći anonimno i kriptično, koristeći svojevrsne tagove/pseudonime dok streetartisti rado potpisuju svoje radove, a nerijetko se i službeno pozivaju da interveniraju po urbanim površinama, i jedni i drugi, predstavljaju legitiman umjetnički izraz u širokom polju suvremene urbane umjetnosti, pojasnila je Orlić te istaknula razliku između grafita i murala.

- Osim onih osnovnih koji grafit kvalificiraju kao anonimni rad koji podrazumijeva slova/grafički znak, agresivniji izraz, veću brzinu izvođenja, tag, čestu kriptičnost, mural redovito afirmira autora (imenom ili pseudonimom), elaboriranu likovnost, atraktivnost, dulje vrijeme izvođenja na većoj površini, postoji još i kvalifikacija čina-akta. Naravno, referiram se na poznati termin 'vandalizma' kao čin koji često prati graffiti artiste, stavljajući ih u nezgodnu poziciju onkraj zakona. Naime, sve okarakterizirano aktom vandalizma a priori ukazuje na nešto što skrnavi, nagrđuje i uglavnom, uništava kontekst u kojem se pojavljuje, kaže Orlić.

Političke parole

Pritom ističe da sama nije takvog rigidnog stava.

- Od onih srednjovjekovnih grafita po istarskim crkvicama preko vodnjanskih političkih parola po fasadama kuća pa sve do recentnih grafita s jakim subverzivnim političkim porukama, smatram da je vandalizam neadekvatna riječ. U doba kada se manipulacija, nadzor i koruptivnost prelijevaju preko svih faseta društva u kojem živimo pa tako i raznih medija, goli zidovi postaju možda još jedino mjesto plasmana necenzuriranog sadržaja. Jasno, ovo se odnosi na grafitti i street art, a ne proizvoljno sporadično nesuvislo šaranje po zidovima kojeg se inače užasavam, a koji mi, na žalost, sve češće daju na znanje da iza toga stoje ne samo kreativno insuficijentni i bezidejni, nego slabo obrazovani, nepismeni i mentalno neartikulirani pojedinci, podcrtava naša sugovornica.

Paola Orlić dio je vremena provela u SAD-u, kolijevci modernih grafita 20. stoljeća, pa nas je zanimalo može li usporediti grafite u velikim svjetskim gradovima s onima u našoj maloj sredini.

- Kvalifikacija 'male sredine' ne znači baš ništa. Vidjela sam doista svašta po svijetu i mogu slobodno konstatirati da Hrvatska ima sjajne autore, a bilježi i akcije koje rade velike pomake u afirmiranju streetarta. Potonje se odnosi na inicijative poput Muzeja ulične umjetnosti lansiranog 2010. u Zagrebu i Street art festivala kao dodatnog projekta kada je 2011. šetnja Dugavama mnogima otkrila nove vizure i potencijale takvih akcija. Naravno, tu je i Boombarstick u Vodnjanu. Kao pasionirani hodač, odnosno šetač, iznimno me veseli kada u rutama kojima se krećem, a koje nisu samo one svakodnevne zagrebačke, iskrsne novi rad koji rado dokumentiram screenshotom, za svoju arhivu. Iako je sad već prošlo neko vrijeme od posljednjeg iznenađenja, nadam se uskoro nekom novom radu Politebastarta (Vedran Štimac), veli Orlić.

Važne poruke

- Iako u svom kustoskom stažu bilježi tek jedan projekt suradnje s vodećim imenima hrvatske street art scene među kojima su bili Miron Milić, Lunar (Slaven Kosanović), Pukovnik Kesovija (Marko Nujić), Stipan Tadić, Ana Belošević, Sretan Bor, kada smo, 2014. u sklopu festivala tolerancije u Zagrebu organizirali akciju odavanja počasti žrtvama Holokausta, nije tajna da baš navijam za tu scenu koja se u posljednjih 15 godina profilirala u Hrvatskoj. Na tragu spomenutog projekta na kojem sam 2014. surađivala u isticanju ne samo memorijskog konteksta mjesta na kojima su se događale zloglasne deportacije, nego se istima ukazivalo na nešto puno bitnije - "da se slično ne ponovi", rado bih svjedočila sličnim inicijativama u kojima bi se streetartom direktno lansirale važne poruke, dokidajući mit o činu vandalizma koji prati ove umjetničke izraze, zaključuje Paola Orlić.

Duhovitih i dugo pamtljivih sadržaja, koji se mnogi sjećaju i danas, brojni grafiti na zidovima pulskih ulica nerijetko su svojim kratkim i britkim porukama osim osmijeha na licu izazivali i promišljanje. Mnogi Puljani pamte festival crtača grafita koji se održavao sredinom devedesetih godina, u kolovozu. Zid koji se nalazi na mjestu skretanja iz Arsenalske prema 'barakama' na Stoji, pa cijelom dužinom Ulice svetog Polikarpa, grafiteri diljem svijeta obogaćivali su svojim sjajnim likovnim uradcima.

Sociolog Krešimir Krolo kaže da se u načelu u javnosti percipira razlika u grafitima koji su ustvari nekakvi jednostavni potpisi, inicijali ili nadimci. Međutim, i to su grafiti, kaže Krolo.

- Grafiti kakve ih mi poznajemo ili kako ih se barem u javnosti doživljava kao pozitivne, estetski ugodne, pojavili su se tek kasnije, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća s usponom hip-hop kulture, kad dobivaju jednu estetsku dimenziju. Zadnjih 45-50 godina razvio se jedan specifičan umjetnički pokret koji je rezultirao u većim gradovima. I u Hrvatskoj se organiziraju festivali na koje dolaze umjetnici koji "ostavljaju" svoja različita djela na pročelja zgrada. To je uglavnom organizirano, strukturirano, ali to je jedna druga dimenzija, objašnjava sociolog. Smatra da je razne crtarije, potpise i škrabotine nezgodno nazivati škrabotinama jer su, po njemu, ioni također društvena poruka.

- Oni predstavljaju neku vrstu komunikacije s društvom kroz najelementarniji oblik kao što je javni prostor, definiran kroz zgrade, zidove, odnosno pročelja unutar različitih javnih površina. Oni se mogu klasificirati, bilo je istraživanja ali se dugo ništa nije po tom pitanju pomaklo konkretnije, s obzirom na sadržaj i poruke grafita. One mogu biti političke, navijačke, identitetske, mogu biti vrlo osobne. Možda nemaju estetsku, ali maju društvenu dimenziju. Znači, preko toga se isto nešto želi poručiti. To je neka temeljna distinkcija i sociolozima koji ih proučavaju su i jedni i drugi zanimljivi. Ne ulaze toliko u distinkciju je li to umjetnost ili nije nego gledaju što se tim grafitima poručuje u nekoj zajednici. Svi grafiti mogu biti društveno zanimljivi jer ukazuju na neki problem, na nekakvu frustraciju, izravno i neizravno, mogu i ne moraju biti vrlo duhoviti, mogu označavati granice nekakvog identiteta, kvarta. Naravno, puno je jednostavnije voditi se i doživljavati pozitivno grafite koji su "organizirani", koji imaju visoku estetsku dimenziju, međutim, kao društvo treba sve grafite sagledavati kao nekakav simptom stanja, bio on pozitivan ili negativan. Bitno je ne sagledavati ih s aspekta moralne panike, ne moralizirati je li to dobro ili loše, nego da to jednostavno u tom trenutku znači nešto. Ako nam se ne sviđa, znači da u društvu nešto nije onako kako bi trebalo biti, zaključuje Krešimir Krolo.

Povezane vijesti

• Grafitima nagrđena fasada Doma sportova
• LOŠ POKUŠAJ testiranja pulske tolerancije i mutikulturalnosti VIDEO: Vandali išarali strogi centar Pule NATPISIMA NA ĆIRILICI
• MAJSTORI IZ BUZETA IMAJU RECEPT: Grad bi grafiterima mogao dati da oslikavaju neke stare fasade