Komentar glavnog urednika Glasa Istre Roberta Franka
Grad Pula ne želi zbirku akademika Bratulića. Ima tko hoće. Matica hrvatska u Mariboru
Bratulić je, objašnjenja radi, sakupio oko 95 posto knjiga i naslova koji su izgorjeli 1920. godine u fašističkom paljenju Narodnog doma u Puli. Njegovo sakupljanje knjiga je dugotrajan, kompliciran, neizvjestan, iscrpljujući i skup projekt *
U tri mandata predsjednik Matice hrvatske, povjesničar, glagoljaš, filolog, intelektualac par excellence, akademik Josip Bratulić rođenjem je Istrijan, a političkim opredjeljenjem državotvorni Hrvat. I nije jasno do koga mu je u toj cjeloživotnoj i naizmjeničnoj ljubavi prema Istri i Hrvatskoj više stalo. Prema njima vjerojatno osjeća isto: voli ih pojedinačno i zajedno, svaku na svoj način; tako da kroz sve vrijeme njegovog života jedna drugu ne isključuju, već se nadopunjuju stvarajući skladnu cjelinu. Hrvatski identitet i istarski lokalpatriotizam simbioza su koja karakterizira Josipa Bratulića, 80-godišnjeg akademika iz Svetog Petra u Šumi, svestranog poznavatelja svega istarskog. I velikog, bezgraničnog zaljubljenika u Istru što ga je potaknulo da zadnjih i nevjerojatnih 67 godina, pasioniran pisanom riječju o Istri, sakuplja knjige o njoj. Brojka se popela negdje između respektabilnih 12 i 15 tisuća naslova.
Do toga je došao golemim odricanjem: uskraćivao je svoju obitelj s četvero djece za mnoge ovozemaljske užitke i radosti. Knjige su, naime, akademiku bile i ostale na prvom mjestu. I ne bilo kakve: Bratulić je fokusiran na one čija je ključna poveznica - Istra. Naslovi u njegovoj zbirci su raritetni, ekskluzivni i impresivni. Tu su molitvenici biskupa Jurja Dobrile iz 1854. godine, čitanke Vladimira Nazora za Istarske i krčke osnovne škole iz 1917. godine, posebni primjerci Kraličke Biblije iz 1568. godine, inkunabule iz 1494. godine... Najbolji hrvatski antikvar svojedobno je procijenio Bratulićevi zbirku na 11 i pol milijuna kuna. U jednom trenutku, svjestan da unatoč velikoj energiji ne može izbjeći svoj biološki kraj čija se izvjesnost dnevno približava u nekoj mjernoj jedinici, odlučio je svoju knjižnu zbirku i životnu ostavštinu predati Puli.
Simbolika
Pregovarački nevješt, akademik koji nije trgovac s jednodimenzionalnim razmišljanjem kako na svemu u životu treba nešto zaraditi, nego je boem kojem su svete neke druge vrijednosti i opušten je kad je u pitanju materijalno, u naravi je previše duhovan čovjek pa kao takav pregovore s Pulom i Sveučilišnom bibliotekom nije znao kako privesti kraju. U trokutu odnosa Bratulića, Sveučilišta i Grada zapelo je u međusobnom nerazumijevanju jer odjednom više nije jasno tko što nudi, tko što traži i tko što očekuje. Očito postoji šum u komunikaciji koji otežava transferiranje Bratulićeve knjižne zbirke iz prenakrcanog stana i opasno opterećenog tavana u Jurjevskoj ulici u Zagrebu gdje živi s obitelji do adekvatnog prostora u Puli.
Bratulić je, objašnjenja radi, sakupio oko 95 posto knjiga i naslova koji su izgorjeli 1920. godine u fašističkom paljenju Narodnog doma u Puli. Njegovo sakupljanje knjiga je dugotrajan, kompliciran, neizvjestan, iscrpljujući i skup projekt čije rezultate ukoričene u milijunima riječi akademik Puli želi ostaviti gotovo po svaku cijenu. Prema njegovoj zamisli povratak takvih knjiga i njihovo postavljanje u čitaonicu smještenu na nekoj od posjećenijih pulskih gradskih lokacija, tako da u svakom trenutku budu dostupne što većem broju ljudi, vremenski bi koincidiralo s proslavom 100-te godišnjice paljenja Narodnog doma.
Simbolika je jasna: točno nakon 100 godina u Pulu se vraćaju rijetki preostali ili možda i zadnji preostali naslovi knjiga koje su fašisti uništavajući sve što je hrvatsko i istarsko htjeli zatomiti. Pritom treba naglasiti da Bratulić kao vrstan poznavatelj povijesti diferencira talijanske fašiste od Talijana kao naroda koji je sastavni dio Istre i jedan od nosećih stupova u arhitekturi njene povijesti kroz stoljeća. Puštanjem svoje knjižne zbirke Puli on pak Istri želi vrati identitet, integritet, sadržaj, tradiciju i povijest. Te su knjige nijemi svjedoci nekih davnih vremena kad su istarska i hrvatska riječ bile proskribirane.
Neočekivano, poput poklona koji pada s neba, Bratulić ih sada iz povijesti vraća u sadašnjost kao zalog za budućnost. Neke vrijednosti i predmeti u životu jednog grada i regije nemaju cijenu. Ne zato što ne vrijede, nego upravo suprotno: njihova vrijednost je neprocjenjiva. To je Bratulićeva zbirka: neponovljiva i originalna. Osjećaj kad se uzme u ruku nešto stvoreno prije 100, 200, 300 ili gotovo 600 godina je nestvaran. Takve se knjige u zemljama koje drže do svoje tradicije čuvaju pod šiframa, ne dodiruju se već gledaju; ne prelistavaju se da se papir ne uništi pa se mašti onoga koga zanimaju prepušta da odradi svoje i pokuša shvatiti što se u njima nalazi. Uglavnom, s takvom, Bratulićevom zbirkom Pula može biti samo bogatiji grad.
Nematerijalno
U međuvremenu, dok traju premišljanja Grada Pule i Sveučilišta u Puli hoće li se, kako i kada preuzeti Bratulićeva knjižna zbirka, interes za nju pokazala je Matica hrvatska u Mariboru. Traže i bez problema pronaći će kontakt prema časnom akademiku koji za vrijeme povremenih posjeta Puli odspava na kauču u knjižnici njemu odanog i njime fasciniranog pulskog izdavača Elma Cveka. Knjige o Istri i Istra u knjigama – to je akademikov jedini životni luksuz, kontinuirana preokupacija i kisik koji napaja njegove moždane mišiće.
Taj čovjek, bogat duhom, znanjem i istrijanstvom, nema velebnu vilu, nije izgradio kuću, u posjedu nema apartman pa da si iznajmljivanjem ojača obiteljski proračun, još manje ima vikendicu, o skupom autu nikada nije pomišljao, jahte ga ne zanimaju i nikada mu financijski nisu bile dohvatljive, kao ni gliser, gumenjak a ni pasara. Akademik Bratulić nema ni ušteđevinu jer da je ima njome bi upotpunio svoju knjižnu zbirku. Skupa odijela nikada nije nosio, još se manje hrani u elitnim restoranima, a u životu nije pohodio trendovska mjesta. On zimi ne skija na mondenim mjestima, ne putuje svijetom, Dubai je gledao samo na televiziji, a za Maldive je tek čuo. Nema ni vlasništva ni suvlasništva u firmama, ne caruje u nadzornim odborima ni upravnim vijećima gdje se podobni obilato časte visokim naknadama i trguju utjecajem, nema dionica ni udjela.
Osim vlastitog ponosa, čestitosti, impresivne pameti, fotografske memorije koja mu omogućava znanja o svemu i svačemu, intelektualizma i erudicije, akademik nema više ništa. Za neke, pametnije i mudrije, to ništa je ustvari – sve! Po kriterijima uspješnosti u ovoj Hrvatskoj, kao zemlji naopako, nakrivo i pogrešno postavljenih standarda uspjeha, gdje se bogaćenje po svaku cijenu smatra opće prihvatljivim i krajnje poželjnim, on je jedan veliki glupan. Gle budale, on skuplja knjige! I stvarno bi se moglo reći da je budala čovjek koji nekad svaki slobodni dinar i danas svaku kunu uzima iz kućnog budžeta, uskraćujući četvoro svoje djece neke elementarne potrebe samo da bi se kupile knjige.
Blago
E sad, zašto zapinje njegova predaja knjižne zbirke Puli? Može li se stvar pomaknuti s mrtve točke? Hoće li se akademikovog knjižnog blaga iz zagrebačkog stana i tavana dokopati prije dokopati Matica hrvatska iz Maribora ili će tu važnu instituciju očuvanja hrvatskog identiteta u Sloveniji ipak prestići grad Pula? Koliko god se to činilo pretenciozno, gradonačelnik Pule Boris Miletić pred jednim je od najvećih izazova svoje karijere. Eventualnim vraćanjem 67 godina traženog i pronađenog blaga u okvire grada kojem je ono i pripadalo prije ravno stotinjak godina, pravilnim valoriziranjem te goleme biblioteke i otvaranjem nekog novog Narodnog doma u Puli, Miletić bi mogao otići u povijest s uspjehom kojem se nije nadao. Neće biti gradski mecena, ali bi mogao ostati upamćen kao gradonačelnik koji je omogućio da se Puli vrati ono što se željelo uništiti.
Upravljanje gradom ne svodi se samo na rješavanje komunalne problematike, već i na izgradnju i očuvanje njegovog kulturološkog i povijesnog identiteta. Uspjeh gradonačelnika ne mjeri se isključivo kroz vrijednost investicija, ubranu komunalnu naknadu i kilometre položenih kanalizacijskih cijevi. Ništa manja nije ni duhovna vrijednost kao dio Miletićeve gradonačelnikove ostavštine. Kad odradi svoj aktualni mandat do kraja, Boris Miletić bit će najdugovječniji stanovnik gradske palače. U povijesti Pule bit će zabilježeno da je gradonačelnik bio punih 15 godina.
Uz njega to je uspjelo jedino Giovanni Lombardu koji je to postao 1861. i zapamćen je kao veliki dobrotvor jer je s dolaskom na tu časnu dužnost Puli donirao obiteljsko zemljište na kojem sada nalazi Uljanikova poslovna zgrada. Bok uz bok s Lombardom ide i Lodovico Rizzi čiji je otac Nicolo u oporuci prije smrti Puli za gradnju casa dei ricovero – današnjeg studentskog doma ostavio zemljište. Inače, veći dio novca za tu gradnju dao je pulski trgovac i poduzetnik, a onda i jedan od najvećih ovdašnjih dobrotvora Domenicoi Faganel. Hoće li se i Miletićevo ime uklesati na neki od zidova Foruma, s jasnom porukom da je to gradonačelnik koji je Puli vratio izgubljeno knjižno blago, ostaje samo i isključivo na njemu. I na nikome više.
Negdje u komunikaciji između akademika Bratulića i gradonačelnika Miletića postoji problem. Teško da to može biti akademikovo prvotno traženje da mu se za preuzimanje knjižne zbirke nešto ipak plati. S vremenom, kad je shvatio da se njegovi pokušaji dogovora na takvoj platformi odbijaju kao muhe od nevidljivog zida, akademik je spustio svoje legitimne zahtjeve. Sveo je to na najjednostavniju razinu – "Dođite kod mene u Jurjevsku, popišite knjige, transferirajte ih u Pulu i pronađite im adekvatno mjesto gdje će biti dostupne široj javnosti". A onda je iz Grada Pule, na iznenađenje svih, došao sljedeći dopis: "Poštovani akademiče, neizmjerno smo vam zahvalni što nam predajete svoju impresivnu knjižnu zbirku na koju ste potrošili puno životnog vremena, energije i novca. Tisuće i tisuće vaših knjiga oplemenit će identitet našeg grada, popunit će prazninu koja je nastala prije stotinjak godina fašističkim paljenjem Narodnog doma. Uoči preuzimanja fantastične zbirke koju nam prepuštate možemo vas samo pitati da li postoji način da vam se nekako odužimo, a da to bude i vama i nama prihvatljivo. Igrom slučaja poznato nam je da nemate riješeno stambeno pitanje, a da često dolazite u Istru i posebno Pulu. Možda vam kao zaslužnom građaninu ne samo Pule nego i cijele Istre možemo ponuditi adekvatan smještaj u nekom gradskom stanu. To je vjerojatno najmanje što za vas možemo učiniti".
Državotvornost
Ne, ne, ipak to nije dopis iz Foruma. Ovo je novinarska izmišljotina koja, složit će se svaki dobronamjerni Puljanin i Istrijan, dobro zvuči. U civiliziranom i uljuđenom društvu koje drži do sebe i svojih najznačajnijih građana koji su svojim životnim i profesionalnim ostvarenjima zadužili svoj kraj to bi tako nekako trebalo izgledati. Šteta da takav dopis još uvijek nije poslan na adrese novinskih redakcija.
Iako se to čini nestvarnim, nemogućim i krajnje nategnutim, možda stvarno onima koji odlučuju o knjižnoj zbirci akademika Bratulića smeta njegova državotvornost na liniji Franje Tuđmana. Da li je odanost hrvatskoj zastavi na način koji on smatra primjerenim političko opterećenje i teret koji neizostavno prati Bratulića pa ga se jeftino odbija dok nešto vrijedno želi dati? Zar je akademik, zbog toga što je više od prosječnog Istrijana vjerovao u političku platformu prvog hrvatskog predsjednika, neprijatelj čiju dobronamjernost zbog mogućih ideoloških razloga treba eliminirati? Zar zbog njegovog "političkog grijeha" ne treba preuzeti fascinantnu knjižnu zbirku? Ili će na kraju biti preuzeta, ali i obezvrijeđena? Svjesno joj se neće dati puni značaj i smisao?
A možda ništa od ovoga nije točno već Grad Pula ovome pristupa kao da se radi o transferu nogometaša u zadnjoj fazi prelaznog roka pa se čeka spuštanje cijene do samog minimuma nakon čega će se postići dogovor na štetu jedne strane, Bratulićeve, a na korist druge strane, Grada Pule. Po tom scenariju Grad naprosto do krajnjih granica iscrpljuje akademika kojem se ne uvažava ni minimum angažmana u prikupljanju knjižne zbirke.
Akademik Josip Bratulić - u tri mandata predsjednik Matice hrvatske, dekan Filozofskog fakulteta, redoviti član HAZU-a, autor 15 knjiga, član brojnih uredništava, pisac nebrojenih scenarija za obrazovni program Hrvatske televizije, dobitnik brojnih odličja, priznanja i zahvala, među kojima i 2011. godišnje Državne nagrade za znanost, za popularizaciju i promidžbu humanističkih znanosti - za svog života nije skupljao sličice nogometaša, autiće, značke, salvete i privjeske. Bratulić nije kolekcionar tričarija i banalnosti. On je vrijedni sakupljač istarskog knjižnog blaga, veliki Istrijan i još veći Hrvat, ili obratno. Ima li razlike?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
