DRUGI SVJETSKI RAT
GOEBBELS: RAT GERMANA PROTIV PANSLAVIZMA odlučit će o sudbini svijeta
Joseph Goebbels, ministar propagande Trećeg Reicha
Osvajanje životnog prostora na Istoku (Die Lebensraum) bio je nacistički cilj postavljen u Hitlerovom "Mein Kampfu" 1924. godine. Hitler i Goebbels najveći su krivci za rat, poruka je dr. Eduarda Čalića, najpoznatijeg hrvatskog povjesničara 20. stoljeća rođenog u Puli * Zašto se nisu ujedinile demokratske snage Europe i zajednički se suprotstavile ratnoj ekspanziji nacizma i fašizma?
Dr. Eduard Čalić je 1968. godine izabran za generalnog sekretara Komiteta za znanstveno proučavanje uzroka i posljedica Drugog svjetskog rata. Na osnovi desetljeća dugog znanstvenog istraživanja, on nije optužio samo nacističku vladajuću strukturu, nego i cjelokupnu njemačku elitu da je direktno odgovorna za Drugi svjetski rat, za ratne zločine, za planiranje i provedbu genocida nad Židovima, Romima i Slavenima te pripadnicima mnogih drugih naroda. Ne postoje točni podaci, ali se kaže je u svijetu smrtno stradalo čak 60 milijuna ljudi!
Osvajanje životnog prostora na Istoku (Die Lebensraum) bio je nacistički cilj postavljen u Hitlerovom "Mein Kampfu" 1924. godine. Njemački Blitzkrieg na zapadu u proljeće 1940., gaženje zapadnih susjeda koji su željeli mir, bolje je poznato našoj javnosti.
Lažni atentat
"Ministar propagande Joseph Goebbels 1929. godine u svojoj biografskoj knjižici 'Michael' piše da će konačni rat Germana protiv panslavizma odlučiti o sudbini svijeta. On je vojnim krugovima, kao ministar propagande, nametnuo svoju apodiktičku lozinku da je Hitler od božanskih snaga koje vladaju svijetom odabran kao najveći državnik i strateg svih vremena", rekao je Čalić u razgovoru s Istraninom dr. Zlatkom Doblanovićem u Salzburgu. Njemački je narod bio sustavno obmanjivan, a genocid, pogotovo nad Židovima, učinjen je planski.
Dr. Čalić pojašnjava: "Nakon provokacije koja je poslužila za napad na Poljsku, uslijedio je lažni atentat na Hitlera u studenome 1939. godine. Navodno je britanski premijer Chamberlain naredio taj prepad na Führera preko svojih oficira Intelligence Service u Haagu i Zürichu. Ta je provokacija bila usmjerena na gaženje neutralnosti Belgije, Nizozemske i Luksemburga, ali i na probijanje zapadne fronte Francuza i Britanaca… Prije napada na Sovjetski Savez, Hitler je poslao svoga zastupnika i bliskog suradnika Rudolfa Hessa u Britaniju da sklopi primirje i na taj način spriječi američku intervenciju u korist Velike Britanije."
Na pitanje potpisanog novinara zašto nije uspio atentat na Hitlera 20. srpnja 1944., dr. Čalić je odgovorio: "Prevratnici nisu raspolagali dovoljno moralnim i materijalnim snagama da bi mogli uništiti uhodanu mašineriju totalitarističke povampirene oligarhije koja je raspolagala s 20 milijuna naoružanih vojnika, oficirskim kadrovima fanatiziranih i korumpiranih ratnika." Oni su bili uvjereni da Goebbelsova solucija o "totalnom ratu do posljednjeg vojnika", ako treba, "mora okončati časnim mirom sa Zapadom".
U Njemačkoj je Čalić godinama ratovao s neonacističkim revizionistima koji su se javljali nakon Drugog svjetskog rata, a i u Hrvatskoj se suprotstavljao iskrivljavanju povijesnih činjenica.
Na račun Čehoslovačke
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda (Zagreb, 1981.) navodi da se u okviru europske i svjetske politike nakon Prvog svjetskog rata "pobijeđena Njemačka ukazuje Antanti i kao moguće oruđe antisovjetske politike, što još više zamršuje klupko osnovnih imperijalističkih proturječnosti. U okviru tih suprotnosti, Njemačka, kao glavni krivac za otpočinjanje I. svjetskog rata, sustavno izbjegava ispunjavanje obveza iz Versailleskog ugovora, plašeći zemlje pobjednice perspektivom svog bankrota i boljševičkom revolucijom u Europi". Dalje se navodi: "Zapad (uz izraziti antisovjetski stav poljske vlade) nije htio sovjetskim snagama odobriti prijelaz preko poljskog teritorija u slučaju rata niti je pristao da Sovjetskom Savezu da slobodne ruke na Baltiku". Tako kaže Enciklopedija.
Nijemci su 1. rujna 1939. napali Poljsku, rat je počeo. No, vratimo se vremenski unatrag, u München 1938. godine.
Opća enciklopedija JLZ-a u svesku br. 5 (Zagreb, 1979.) kaže da je "Münchenski sporazum, naziv o komadanju Čehoslovačke, koji su 30. IX. 1938. u Münchenu sklopili predsjednici britanske i francuske vlade Neville Chamberlain i Edouard Daladier s fašističkim diktatorima Hitlerom i Mussolinijem. U Enciklopediji piše: "U ime klasnih interesa britanske i francuske krupne buržoazije spašen je u Münchenu 1938. godine Hitlerovski režim na račun Čehoslovačke". Čehoslovačka je "osakaćena za oko 42.000 kilometara četvornih svog teritorija (…), izgubila je oko 66 posto ugljena, 70 posto željezne i čelične industrije (…), 80 posto kemijske industrije…". Enciklopedija navodi i da "u Jugoslaviji, usprkos pronacističkoj politici Stojadinovićeve vlade, prijavilo se, na inicijativu KP Jugoslavije, više desetaka tisuća dobrovoljaca čehoslovačkom poslanstvu".
Zakulisna prijetnja Staljinu
Kršenje riječi i međunarodnog prava koje je provodila nacistička Njemačka i koje je kulminiralo u slučaju Čehoslovačke "izazvalo je radikalan zaokret u britanskoj politici", istaknuli su ugledni njemački znanstvenici sa sveučilišta u Tübingenu, Frankfurtu na Maini, Münsteru, Saarbrückenu, Bonnu, Mainzu i Kölnu u knjizi "Povijest svijeta" (Die Weltgescihte) koju je kod nas izdao Marjan tisak 2005. godine.
Njemački znanstvenici ističu da se britanski stav promijenio nakon što je "Hitler u ožujku 1939. likvidirao i ostatak Čehoslovačke (…) Sada je, naime, i Chamberlainu postalo jasno da su Hitlerovi ciljevi mnogo dalekosežniji no što je uklanjanje nacionalnopolitičkih 'nepravdi' iz versailleskog poretka… Uvidjela je (V. Britanija, op. p.) kako i nju samu ugrožava nacistička ekspanzionistička politika (…) Propagandni aparat Trećeg Reicha bio je do tada uperen protiv njega (SSSR-a, op. p.) i upravo je zato Staljin, koji je godinama nastojao voditi vanjsku politiku u okviru Društva naroda i u sporazumu sa Zapadom, vidio u tome što su ga zaobišli pri sklapanju Münchenskog sporazuma neku zakulisnu prijetnju, sporazumijevanje Četvorice na račun SSSR-a", tvrdi se u knjizi "Povijest svijeta".
Inače, i Poljska je sklopila pakt o nenapadanju i prijateljstvu s Njemačkom 26. siječnja 1934., ali je na kraju napadnuta.
Enciklopedija JLS-a navodi: "Odmah poslije Münchena poljski i madžarski fašistički režim bacili su se na nemoćnu žrtvu, otkinuvši od Čehoslovačke još neke njene teritorije". Svijet je zaprepastila vijest o sklapanju njemačko-sovjetskog Pakta o nenapadanju 23. kolovoza 1939. jer se znalo da su komunisti njegovi najveći neprijatelji, da je SSSR vojno pomagao republikance u španjolskom građanskom ratu, a Hitler diktatora Franka. No, obje su strane u Paktu imale svoju računicu. Nakon nekoliko dana uslijedio je njemački napad na Poljsku, a uskoro i ulazak sovjetske vojske u istočni dio Poljske koji joj je "pripao" po njemačko-sovjetskom dogovoru. SSSR je taj vremenski predah iskoristio za vojno jačanje, dio Poljske poslužio mu je za udaljavanje Nijemaca od svojih granica, što je učinio i u ratu s Finskom koju su podržavali nacisti. No, Hitler nije odustajao od svog glavnog cilja: 18. prosinca 1940. naredio je da se izradi plan napada na SSSR.
Popuštanje Njemačkoj
Hrvatska opća enciklopedija (Zagreb, 2008.) o uzrocima rata, između ostalog, kaže: "Glavni uzrok II. svjetskog rata bilo je nezadovoljstvo pojedinih država (Njemačka, Italija, Japan i dr.) međunarodnim poretkom uspostavljenim nakon I. svjetskog rata. Posebno je bila nezadovoljna Njemačka, koja je izgubila sve kolonije u korist Velike Britanije, Francuske, Japana i Južnoafričkog Saveza i dijelove državnog teritorija u korist svih svojih susjeda osim Austrije. Morala je pristati 'među ostalim' i na plaćanje velikih reparacija (…) Nezadovoljstvo Njemačke, Italije i Japana dovelo je 1936. do uspostave savezništva između Njemačke i Italije (osovina Berlin-Rim), Njemačke i Japana (Antikominternovski pakt) te 1940. između Njemačke, Italije i Japana (Trojni pakt).
Budući da su sve tri države težile uspostavi novoga svjetskog poretka, što je podrazumijevalo pravo prvenstva Njemačke i Italije u Europi, a Japana u Aziji, sukob s Velikom Britanijom i Francuskom te ubrzo i sa SAD-om i SSSR-om bio je neizbježan. Premda su Velika Britanija i Francuska nastojale izbjeći novi svjetski rat pa su dopustile Njemačkoj pripojenje Austrije (1938.), Sudetskog područja (1938.) te okupaciju Češke s Moravskom (1939.), a Italiji okupaciju Etiopije (1936.) i Albanije (1939.), njemačkim napadom na Poljsku 1939. započeo je novi svjetski sukob", navodi Hrvatska opća enciklopedija.
Njemačka je napala Poljsku 1. rujna u 4 sata u 45 minuta. Dva dana kasnije Velika Britanija i Francuska objavile su rat Njemačkoj.
Hici u Marseilleu
Dr. Čalić pisao je i o nacističkoj provokaciji u Austriji: "Radi navodnih židovskih intriga u Beču, nacisti su 25. srpnja 1934. izveli državni udar. Tada je poginuo kancelar Dollfuss, samo šest dana nakon što je Barthou izjavio da će Francuska svim sredstvima braniti nezavisnost Austrije." Njemačke trupe uspjele su ući u Austriju tek 12. ožujka 1938. godine. Krajem te godine u Njemačkoj su organizirani izgredi protiv Židova (Kristalna noć).
Britanski ministar vanjskih poslova Anthony Eden zapisao je u svom dnevniku da su hici u Marseilleu 9. listopada 1934. bili i prvi pucnjevi Drugog svjetskog rata. U tom francuskom gradu ubijen je u društvu Barthoua jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević, ali on nije bio najvažniji cilj nalogodavaca atentata.
"Ubojstvom ministra vanjskih poslova Francuske, akademika Louisa Barthoua u Marseilleu zadan je smrtni udarac tadašnjoj demokratskoj Europi. Francuski državnik bio je sa znatnim uspjehom počeo oko Francuske kao velesile okupljati Čehoslovačku, Rumunjsku, Jugoslaviju i SSSR, povezavši se i s Dollfussovom Austrijom, čak i s Mussolinijevom Italijom, jer je svaka od tih zemalja našla svoju računicu… Nakon smrti Barthoua više nije bilo niti jednog europskoga državnika koji bi bio ne samo sposoban već i hrabar nastaviti diplomatsko-političko opkoljavanje sve opasnije nacističke Njemačke, pa - čak i s oružanom silom istupiti, kako je to mislio Barthou", zapisao je akademik Strčić.
"Tri unajmljena Hrvata Mijo Kralj, Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil bili su odabrani za taj čin, no oni su otkazali poslušnost. Osuđeni su od francuskog suda na doživotnu robiju, iako nisu izvršitelji tog atentata. Bliski suradnik Eugena Kvaternika, Jere Jareb, u svojoj knjizi 'Biografija E. Kvaternika' priznaje da su ustaše pri koncu rata likvidirale Ivana Rajića i njegovog prijatelja Marka Vujavu. Mijo Kralj umro je, nakon okupacije Francuske, u zatvoru od gladi", poručio je dr. Čalić.
SVJETSKI INTELEKTUALAC, POTOMAK TAKOĐER BUNTOVNOG JURJA KRIŽANIĆA Dr. Eduard Čalić, najpoznatiji hrvatski povjesničar, rođeni je Puljanin
"Tko će bolje nego Vi, čija je obitelj istjerana iz rodne Istre, pripaziti koje su namjere nacističke Njemačke prema našoj zemlji, nakon što su agresori okupirali Austriju, raskomadali Čehoslovačku i napali Poljsku", prenosi Čalić riječi kojima ga je predsjednik HSS-a i potpredsjednik jugoslavenske vlade dr. Vladtko Maček ispratio u Berlin 1939.
Dr. Eduard Čalić, najpoznatiji hrvatski povjesničar 20. i početka 21. stoljeća, kako ga je nazvao akademik Petar Strčić, rođen je u Puli 1910. godine u uglednoj i imućnoj obitelji, a umro u Salzburgu, u Austriji, gdje je živio, 2003. godine. Obitelj se iz Pule preselila u obližnju Marčanu, ali nakon jačanja fašizma (vojska Kraljevine Italije okupirala je Istru početkom studenoga 1918.) s desecima tisuća drugih Istrana napustili su Poluotok i preselili u tadašnju Jugoslaviju. Osnovnu školu završio je na Sušaku, gimnaziju u Karlovcu, a pravo je diplomirao u Zagrebu 1937. godine. Bio je suradnik cijenjenog dnevnika Novosti, a potom njegov dopisnik iz njemačkog Reicha.
U logoru smrti
"Manje je poznato da mi je predsjednik HSS-a i potpredsjednik jugoslavenske vlade dr. Vladtko Maček 1939. poželio sretan put u Berlin i tom prilikom rekao: 'Tko će bolje nego Vi, čija je obitelj istjerana iz rodne Istre, pripaziti koje su namjere nacističke Njemačke prema našoj zemlji, nakon što su agresori okupirali Austriju, raskomadali Čehoslovačku i napali Poljsku'", zapisao je Čalić.
U Berlinu vlasti su Čaliću 1941. zabranile doktorsku promociju. Gestapo ga je uhitio pri pokušaju bijega iz Njemačke. Nakon zatvora, 1942. godine otpremljen je u logor smrti Sachenhausen-Oranienburg gdje je bilo zatvoreno mnogo antifašista. Postao je tajni povjerenik jugoslavenskih logoraša, na rukavu je nosio slovo K, oznaku za Hrvate. Nakon rata bio je i izvjestitelj s Pariške konferencije na kojoj je 1947. odlučeno o sudbini Istre.
Novinar i komentator svjetski poznatog pariškog lista Combat postao je 1959. godine. Objavio je mnogo studija i članaka o raznim dijelovima svijeta. Po želji Mao Ce Tunga prvi je svijetu 1963. godine objavio da Kina ima atomsku bombu. Na francuskom radiju je izvedeno više njegovih drama, organizirao je snimanje mnogih dokumentarnih i TV filmova. Vojnovićevu "Dubrovačku trilogiju" preveo je na francuski. Osim u Hrvatskoj, knjige znanstvene i stručne vrijednosti tiskane su mu u Francuskoj, Njemačkoj, SAD-u, SFRJ, Hrvatskoj, Argentini... Nazvan je "svjedokom stoljeća", bio je povjesničar i politolog iza kojeg su ostale mnoge knjige: "Himmler i njegovo carstvo", "Hitler bez maske", "Reichstag gori", "Reinhard Heydrich - ključna osoba Trećeg Reicha", "Evropska trilogija", "Atentat u Marseillesu i Drugi svjetski rat".
Njegovo životno djelo je "Europska trilogija" (Smrtni udar Europi, Anatomija Versaillesa i Propast Trećeg Reicha). Među njegovim brojnim knjigama je i "Hitler bez maske" objavljena 1968. godine u Frankfurtu, ali i njegovo posljednje djelo nastalo pred smrt "Od Hitlera do Bin Ladena", u nakladi C.A.S.H. iz Pule, Biblioteka Histria Croatica. Dobitnik je mnogih priznanja pa tako i francuske Međunarodne nagrade otpora za životno djelo.
Ugledno društvo
Čalić je na temelju vrela prvi razbio mit o nepostojanju holokausta u Trećem Reichu. Prvi je dokazao da su nacisti sami spalili Reichtag da bi izazvali smrtonosne progone, da ubojstvo francuskog ministra vanjskih poslova L. Barthoua i kralja Aleksandra nisu organizirali ustaše, već nacisti, Gestapo.
Čalić je razgovarao i dopisivao se s brojnim svjetskim političkim liderima i drugim priznatim ličnostima kao što su Mao Ce Tung, C. de Gaulle, W. Brant, Olof Palme, J. Nehru, J. Broz Tito, Ismet Inonu, S.Wiesenthal, A. Camus, J. Cocteau, H. A. Malraux, H. Mann i drugi. U Hrvatskoj je izabran za predsjednika Odbora za znanost, mir i ljudska prava, bio je dopisni član HAZU-a (2002.). U Glasu Istre objavljeno je više intervjua u kojima je dr. Čalić na znanstven način objašnjavao najteža poglavlja europske povijesti i upozoravao na opasnosti koje su prijetile i prijete starom kontinentu pa tako i Hrvatskoj. Njegovi intervjui objavljeni su u više hrvatskih glasila.
"Taj po baki potomak isto tako vječitoga buntovnika Jurja Križanića, kao nestor hrvatskih povjesničara i politologa, do kraja života ostao je u uvjerenju da mora doći kraj velikim nedaćama", napisao je, između ostalog, akademik Strčić u povodu smrti dr. Eduarda Čalića.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
