U slovenskom filmu "Preboj" (Proboj), u kojem se u malim ulogama pojavljuju i dvojica Puljana, samo još fale Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić da bi doživljaj bio potpun. Riječ je o filmu koji je nedavno premijerno prikazan u Ljubljani, a u kojem su glavni akteri - partizani. Ožujak je 1945., nazire se kraj Drugog svjetskog rata, ali Nijemci ne odustaju od borbi. Naprotiv, u povlačenju, rečeno u vojnom žargonu, čiste teren, odnosno ubijaju partizane ne bi li oslobodili koridor kojim će kasnije s Nijemcima ruku pod ruku prolaziti ustaše, četnici, domobrani, jednom riječju kolaboracionisti, u nadi da će uspjeti pobjeći od odgovornosti za strašne zločine koje su počinili u jugoistočnoj Europi, na Balkanu. Režiser Dejan Babosek odlučio je na velikom platnu prikazati jednu od važnijih bitaka u Sloveniji u smiraju Drugog svjetskog rata, onu na Menini planini, gdje je 500 partizana probilo obruč koji je oko planine u Kamniško-Savinjskim alpama napravilo 12 tisuća njemačkih vojnika.

Zaboravljeni žanr

Ne znam zašto, ali neobično je bilo gledati suvremeni partizanski film. Valjda zato što se od raspada Jugoslavije takvi filmovi više ne snimaju. To je postao žanr koji je na ovim prostorima potpuno nestao, kao da se ljudi srame slavne prošlosti kojoj mogu zahvaliti slobodu i život u državama s današnjim granicama.

Film sam pogledao u jednoj od devet dvorana kina Kolosej u Ljubljani. Možda je i to pridonijelo neobičnom osjećaju. Naime, kino se nalazi u sklopu trgovačkog kvarta - masovna potrošnja kontra partizanske oskudice. S čipsom u jednoj i plastičnom bočicom vode u drugoj ruci uputio sam se u dvoranu gledati slovensku inačicu Igmanskog marša. Partizani vade kosti životinja iz snijega, stružu s njih zadnje komadiće smrznutog mesa, smrzavaju se, jedu crve, strahuju od brojnog neprijatelja, bivaju ranjeni, ostaju bez nogu, gube glave, a ja u toplini fotelje jedne od kinodvorana grickam čips.

Legendarni komendant Franc Sever Franta

Ne mislim da su me kao gledatelja trebali posjesti u snijeg i dati mi da glođem kost, ali svakako bi doživljaj bio bolji da je film igrao u nekom manjem kinu, bez tako očitih obilježja suvremenog života. Jer teško je ući u kožu legendarnog komandanta Franca Severa Franta, koji pokušava spasiti 500 ljudi, dok vas nervira što su pržene krumpiriće toliko nauljili da ste prstima zamastili bocu vode koja vam sada klizi iz ruku.

Film se u takvom kinu prikazuje na traci. Dakle, čim završi jedna projekcija, počinje druga. Nisu računali da će film privući najstariju publiku koja ne može napustiti dvoranu u roku od nekoliko sekundi. Naime, s prethodne projekcije izlazi četvoro ljudi gotovo sigurno starijih od 80 godina. Među njima jedan koji sa štapom u ruci zaostaje za "živahnom" trojkom. Uplašio sam se da će ih redari na koncu iznijeti, a sve da bi se mogli držati strogog rasporeda projekcija. No, uspjeli su nekako dogurati do izlaza prije idućeg prikazivanja, na kojem je pak bila uglavnom mlađa publika.

O "Preboju" se u Sloveniji naveliko raspravlja. Najglasniji su, očekivano, desničari. Očito to nije svojstveno samo za Hrvatsku. Relativizira se događaj o kojem u filmu svjedoči petero ljudi, a još je i puno potomaka kojima su sudionici prepričali događaj s Menine planine. Nekima ni to nije dovoljno pa dovode u pitanje broj njemačkih vojnika koji su napravili obruč oko partizana. Drugi su uvjereni da tu nije riječ ni o kakvom herojstvu partizana, već o običnom bijegu, a treći idu toliko daleko da se pitaju je li se ta bitka uopće dogodila. Revizionizam na djelu. Sve je manje živih svjedoka Drugog svjetskog rata, a time i sve više onih koji žele nametnuti drugačije tumačenje ovog dijela povijesti, najčešće na način da su se zapravo Nijemci i kolaboracionisti borili protiv pošasti zvane komunizam i da su partizani ti koji su bili zločinci. Potpuna zamjena uloga. Što će tek biti kada pod zemlju odu i posljednji svjedoci toga vremena?

Gađali svoje

Kad sam već kod prolaznosti, valja reći da je s režiserom bilo dogovoreno da razgovaram i s Francom Severom Frantom, po čijoj je knjizi "Past na Menini planini" (Zamka na Menini planini) snimljen film. No, dan ranije Frantu je pozlilo, pao je u nesvijest i navodno su ga oživljavali nekoliko minuta. Naravno da ga nakon toga obitelj nije htjela izložiti nikakvim naporima. Zato sam se našao s Babosekom koji je, pročitavši knjigu, došao na ideju snimiti film. Prvotno je to trebao biti dokumentarno-igrani film, ali je na koncu bilo puno materijala te se Babosek odlučio napraviti i jedno i drugo. Za Glas Istre tako najavljuje da će ove zime dovršiti i dokumentarac na istu temu. Babosek se nada da je 96-godišnji komandant Franta iscrpljen radi velike medijske pažnje koja je uslijedila nakon premijere filma te da će se brzo oporaviti.

Franta ima zanimljiv životopis, kao i neki drugi još uvijek živi akteri bitke na Menini planini. Poslije rata, u kojem se rame uz rame borio i sa Stanetom Dolancom, jednim od najpoznatijih slovenskih političara u Jugoslaviji, postao je vojni pilot. Bio je na listi da ga imenuju za generala, ali je Franta odlučio otići iz vojske. Da bi prehranio obitelj, bavio se uzgojem šampinjona. Potom je završio Ekonomski fakultet u Zagrebu i zaposlio se kao direktor ljubljanskog aerodroma Brnik, gdje je znao popiti piće s čestim gostom - Josipom Brozom Titom. Brnik je u vrijeme njegovog vođenja postao međunarodna zračna luka. Kasnije je zasjeo na mjesto direktora zrakoplovne kompanije Inex-Adria Aviopromet, a u mirovinu je otišao 1981. nakon teške nesreće Inex-Adrijinog aviona na Korzici kada je poginulo 180 ljudi.

Franta na premijeri filma

Današnja ga politička situacija u svijetu neodoljivo podsjeća na vrijeme prije Drugog svjetskog rata, na rađanje fašizma. Na pitanje zašto nikada nije proglašen narodnim herojem, Franta u svom stilu odgovara da je to već odavno poznato: "Djevojke su me voljele".

Valeria Skrinjar Valči u vrijeme bitke na Menini planini nije imala ni punih 17 godina, bila je šifrantica. Rođena Zagorka iz rudarske obitelji uskoro će napuniti 91 godinu, a iza sebe ima bogatu novinarsku, spisateljsku i pjesničku karijeru. Valči se prisjeća drame koja se 1945. odvijala na Menini planini.

"Ljudi nisu vjerovali kada smo živi sišli s planine. Vidjeli su puno Nijemaca koji su išli gore", kaže. Kad su izašli iz obruča, čuli su stalne topovske udare. Nijemci su gađali svoje ljude na planini ne znajući da su partizani već otišli. "Nitko ni u snu nije mogao vjerovati da je moguće izaći iz njemačkog obruča", kaže Valči.

Moćan stroj

Bili su gladni. "Nismo bili odjeveni kao u filmu. I cipele… moje cipele, noge su ozeble, stalno su bile mokre, cijelu zimu", opisuje Valči. "Kad smo se spustili s Menine, pritajili smo se. Sjećam se da sam tada prvi put osjetila strah da ćemo se morati vratiti na planinu. No, onda je naređeno da se razdvojimo u najstrožoj tišini", prisjeća se. I nastavili su svoj put pješice što dalje od njemačkih snaga.

Režiser Babosek mi opisuje da je na premijeri do njega s jedne strane sjedio Franta, a s druge Valči. "Primila me za ruku i rekla da je sve napravljeno jako emotivno, moćno. To mi je bila jako važna nagrada." Na pitanje zašto se odlučio snimiti partizanski film, odgovara da ga je prije svega zaintrigirala priča o preživljavanju u nenormalnim okolnostima. "Na jednoj strani imaš grupu partizana na 1.500 metara nadmorske visine, snijeg, zima, glad, nema dovoljno municije, odjeće, a na drugoj je moćni njemački stroj. Fasciniralo me da u takvoj situaciji pobjedu odnose partizani", kaže Babosek. Ističe da nije htio napraviti partizanski film u uskom žanrovskom smislu, nego vojnu dramu. "Prije svega me zanimala ta priča o humanosti. Ne bježim od toga da je ovo partizanski film, ali je važna priča, ta drama."

Valči na kraju filma kaže da ih je gore na planini držalo drugarstvo, koje se nakon završetka rata razvodnilo.

- Meni se čini da su odnosi među ljudima u miru potpuno drugačiji nego u ratu. I danas kad se dogodi neka prirodna katastrofa ljudi pokažu zajedništvo. Požari u Dalmaciji, potres u Sloveniji…, ljudi su pomagali kako su god mogli. Čini mi se da to drugarstvo izlazi na vidjelo samo u teškim okolnostima.

Neki kritičari mu spočitavaju što je Nijemcima uskratio bilo kakvu ljudskost, dok je partizane veličao. "Prikazao sam Nijemce iz perspektive partizana. Siguran sam da je među tih 12 tisuća njemačkih vojnika bilo sudbina koje bi se mogle ispričati na drugačiji način, ali ovdje nije bilo prostora za takvo što. Možda to djeluje previše crno-bijelo, ali takav je tada bio partizanski doživljaj neprijatelja", objašnjava Babosek.

Detalj iz filma, pulski glumac lijevo

Onima koji sumnjaju u točnost brojki, u to da se 500 partizana uspjelo oduprijeti znatno brojnijem neprijatelju, poručuje: "Kad znaš da je riječ o planini, o tome da su partizani bili na 1.500 metara visine, a da su Nijemci bili u dolini, onda cijela stvar dobiva neku drugu notu. Naime, Nijemci nisu mogli sa svih 12 tisuća vojnika doći gore, nego su to činili postepeno. Sigurno im nije bilo od pomoći ni to što nisu poznavali teren, što je bilo puno snijega… Partizani su se dobro pripremili i izdržali prvi napad Nijemaca, nakon čega su se noću probili kroz njemački obruč u dolinu."

Ponavljanje povijesti

S Babosekom sam razgovarao kod kina Bežigrad. S terase kafića nije se mogao ne primijetiti plakat za holivudski film koji se trenutno prikazuje. Riječ je o filmu "Midway", o odlučujućoj bitki Amerikanaca protiv Japanaca u Drugom svjetskom ratu. Hollywood se ne libi snimati takve filmove, dok u državama bivše Jugoslavije to očito predstavlja problem, pogotovo ako se partizane pokazuje kao pozitivne likove.

- Cijela Europa i svijet snima takve filmove, bilo da je riječ o čisto vojnim ili dramskim djelima koja se bave holokaustom. Na našem je području to jako rijetko. Nisam još gledao "Dnevnik Diane Budisavljević", ali mi je jako fascinantno da je takav film uopće napravljen. I sam sam imao ideju snimiti nešto slično sa Slovencima koji su spašavali Židove, no nisam dobio novac na natječaju. Valjda su te političke struje toliko ograničavajuće, ne samo u Sloveniji, nego i u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini… Kao da se svi žele distancirati od prijašnjeg sistema. Doduše, države koje sam nabrojao nose ožiljke od posljednjeg rata koji je na filmskim platnima izbio u prvi plan. S druge strane, istina je i da niti jedna od država bivše Jugoslavije nema velike budžete za snimanje filmova, a povijesni filmovi, u koje spadaju i partizanski, nisu jeftini. Moguće je i da nitko nema ambicije snimati ih ili takvi projekti ne prolaze na natječajima. Čuo sam da se svojedobno u Sloveniji namjeravao snimati film o bici na Pohorju, ali je odbijeno financiranje projekta. Nekoliko godina unazad snimljen je, recimo, slovensko-austrijski film "Gozdovi so še vedno zeleni" (Šume su još uvijek zelene) o Prvom svjetskom ratu, koji je režirao Marko Naberšnik, a koji je uglavnom financirala Austrija, kaže Babosek.

Ističe da nitko u Sloveniji nije pokušao zabraniti prikazivanje "Preboja", ali da ga na dnevnoj bazi žestoko kritiziraju mediji skloni desnici.

- Čini mi se kao da nas povijest ništa ne uči. Grozno je da se opet pojavljuju neke fašističke ideologije koje postaju politički mainstream. Uostalom, neke vlade u Europi su krajnje desne i propagiraju iste stvari koje su se promovirale prije Drugog svjetskog rata. Tu su i razočarani ljudi koji su dotaknuli socijalno dno, što predstavlja dobar temelj za rast krajnjih ideologija koje ljude zavedu populizmom i traženjem dežurnih krivaca.

Slaže se s mojom opaskom da bi u Hrvatskoj vjerojatno bio proglašen jugonostalgičarom. Dodaje: "Možda i zločincem." U Sloveniji mu takvo što još nisu pripisali, ali kaže da nije rečeno da već sutra neće, budući da svaki dan objavljuju članke protiv filma.

Manje vrijedni

- Prošlo je gotovo 75 godina od Drugog svjetskog rata, sve je manje živih svjedoka, zato su sve glasniji oni koji žele drugačije prikazati događaje iz tog vremena i na taj način skupljaju političke poene. Dok su svjedoci tog vremena bili živi, nitko nije mogao reći da su svi oni izmanipulirani, potkupljeni. Sada, kad je njih sve manje, otvoren je put za manipulaciju. Jednostavno rečeno, razni likovi mogu srati po povijesti. U filmu sam naglasio da su mnogi među partizanima bili vjernici, nisu svi bili komunisti. Desnica pokušava reći da su svi partizani bili protiv crkve, ali to nije istina. Danas slovenski domobrani ili njihovi potomci govore da su oni bili osloboditelji, da su se oni borili protiv komunizma. Možeš se ti boriti protiv komunizma, ali zašto si kolaborirao s nacistima. To je zločin, zaključuje Babosek.

Ekskluzivno za Glas Istre najavljuje i mogućnost da snimi film o Desetodnevnom ratu u Sloveniji nakon raspada Jugoslavije. Naime, kao što to obično biva, određeni dušobrižnici zapitali su se čemu partizani na filmskom platnu, a ne pripadnici Teritoralne obrambe. Kao da su ovi prvi manje vrijedni, iako su i oni Slovenci koji su se borili za slobodu. 

Povezane vijesti

• Slovenski parlament šalje vojsku na granicu
• U Sloveniji trenutno 14.000 migranata