"Otišao sam čim sam stekao uvjete za mirovinu. Bilo mi je dosta svega. Sve sam više radio, pritisak je bio sve veći jer nas je bilo premalo, a plaća je bila sve manja. Nije oduvijek tako. Kad sam početkom 90-ih došao u Zatvor u Puli i kad sam postao pravosudni policajac plaća je bila dobra. Prije toga deset godina radio sam kao tokar u Uljaniku. Radio sam na normu u tri smjene i dobro zarađivao. Onda sam procijenio da se situacija u Arsenalu pogoršava i odlučio sam otići.

Zatvor u Puli činio mi se kao dobra prilika. Plaća je to prvo, kratko vrijeme stvarno bila dobra. No veselje je trajalo kratko. Počeo je rat, plaća je bila mizerna. U sustav sam ušao preko natječaja, prošao sam određenu pripremu kroz 6 mjeseci tečaja u Lepoglavi. I onda, od 1990. do 2014., pune 24 godine, izuzimajući dvije ratne godine, radio sam u zatvoru u Puli. 

Ludo vrijeme 

Kako bih opisao to razdoblje? Svakako. Ludo vrijeme. Puno raznih, zanimljivih situacija. Ali uvijek moraš biti smiren. Emocije moraš ostaviti ispred ulaznih vrata. Smirenost i oprez. To mora imati pravosudni policajac. Sam si na svom odjeljenju s 50, 60 ili 70 zatvorenika. Doslovno si sam. Nema opuštanja. Napet si kao nategnuti luk i strijela. Stalno procjenjuješ situacije da li ti prijeti opasnost koju ne možeš uvijek izbjeći. Kroz sve te godine staža naravno da sam doživio nekakve napade. Zatvorenici uvijek prvi napadnu. Najčešće napadaju jer se žele ostalima dokazati. Tako misle da grade svoj autoritet. Pravi kriminalci se tako ne ponašaju. Njima nasilje nije potrebno da bi se pozicionirali unutar zatvoreničke hijerarhije.

Ovdje je recimo bio Hrvoje Petrač. Gospodin čovjek. Pristojan. Zna pravila. On meni svako jutro "dobro jutro šefe". Ja njemu uredno odgovorim "dobro jutro". Međusobno se poštujemo. Nije bilo nikakvih ekstra traženja ili slično. Čovjek je znao u koji je sustav ušao. Odmah je shvatio pravila i s takvima nemaš problema. Ali ovi koji se žele dokazati, najčešće sitni kriminalci… Problem je što moraš čekati da te on prvi napadne. I zato je uvijek u prednosti. On kreće na tebe, a ti mu moraš reći i upozoriti ga: "Gospodine, ja ću upotrijebiti sredstva prisile!" Po zakonu mu to moram reći, a on me u međuvremenu može napasti i teško ozlijediti. Nije se to jednom dogodilo. Problem je što si sam na odjelu s 60 zatvorenika. Uvijek si sam. To je tvoje odjeljenje. Sam ih moraš dovesti u red. Scene su kao u filmu. Ti si im tamo sve.

Nas pravosudne policajce oni uglavnom zovu šefe! I onda te svaki od njih pita: "Šefe, jel' mi došla pošta, šefe, jel' mi došla posjeta, šefe, jel' mogu na telefon"… Ja sam im tamo sve: mama, tata, brat, psiholog, psihijatar, jedina komunikacija s vanjskim svijetom. Pravosudni policajac je njihov medij prema slobodi. Čim u smjeni uđeš na odjel, moraš se pripremiti na gomilu njihovih pitanja, među kojima je puno jako, jako glupih pitanja, ali se navikneš. Nekad im, kad te pitaju ako može još samo jedno pitanje, kažeš da može, naravno, ali mora biti lagano. Onda te znaju pogledati malo u čudu. To šefe sam, uglavnom, u životu čuo sigurno milijun puta! Svo to vrijeme kao pravosudni policajac moraš paziti na zatvorenikovo dostojanstvo i na njegova prava. Kao i sve u ovoj državi, tako i u toj situaciji sve je sjajno samo na papiru. 

Psiholog 

U praksi, jedno s drugim nema veze. Razne situacije znale bi nas izluđivati: i sa zatvorenicima i s birokracijom. Vjerujte, dobro bi nam došao psiholog. Mnogi to od mojih kolega ne bi priznali, ali ja bih, eto, da smo imali tu priliku, išao kod psihologa. Postoje situacije kad si pod velikim pritiskom i kad bi te razgovor sa stručnom osobom primirio. Ponekad mi je bilo teško održati samokontrolu. Znalo mi je pobjeći. Znao sam agresivno odreagirati. Ali si ne zamjeram. Uvijek kažem – ono što se moralo desiti, desilo se.

Jednom mi je jedan zatvorenik opsovao majku koja je neposredno prije toga umrla. Razbio sam ga, priznajem. Poslan sam na stegovnu, određena mi je kazna, skinuto mi je s plaće 10, 15 posto, mislim na šest mjeseci. No, mirno sam spavao jer sam znao da je to sastavni dio posla. Masu tih zatvorenika vidim kad sam vani, u civilu. "Pozdrav, šefe. Može kava". Odem ja s njima. Sve je to život. Dok si unutra, kao pravosudni policajac prema svim zatvorenicima postaviš distancu. Ne dozvoljavaš si nikakvo posebno približavanje jer će te oni s vremenom tražiti neke usluge, pa će to biti sve škakljivije. Svi oni imaju spiku. I zato s njima što manje razgovoraš. Minimum minimuma. Koliko se mora. Nepisano je pravilo da se najveći kriminalci najbolje ponašaju. Veliki dileri droge su, recimo, najkorektniji. Mali, sitni glupsoni koji žele ispasti face, e oni su problem. Zatvorenici imaju svoja pravila. Zakon jačeg i zakon novca. Imaju ustrojen neki svoj svijet. U te se odnose ne miješamo, osim ako nema narušavanja kućnog reda.

U svoju pak kuću posao nikada nisam nosio. Trudio sam ga držati podalje od supruge i djece. Moj posao, moj svijet. No onda sam malo pobjegao u svijet alkohola. Malo sam vježbao, malo sam previše cugao. Pio sam, jesam, previše, a mogao sam to jako dobro podnijeti. Vjerojatno je to bio ispušni ventil zbog stalno nagomilavanog stresa. Dok sam u Uljanik na posao išao opušteno i razmišljao koliko ću željeza oguliti u svojoj smjeni, na posao u zatvor ideš sa stresom. Oprez je majka svega, to sam već rekao. Stalno si napet, napad može doći u svakom trenutku. Zanimljivo, ali nikada, bez obzira na sve nedostatke i probleme tog posla, nisam ni pomislio otići. Znao sam da ću imati beneficirani radni staž i da ću s 52 godine u mirovinu. Cilj je bio dokopati se mirovine živ i zdrav. I u tome sam uspio. Dosta sam potrošen, ali se ipak osjećam jako dobro, čak odlično. Kad uzmem u obzir što sam sve proživio, to je sasvim u redu. Ali ne bih želio da se itko zavarava i misli da je to lako. Nije, trećinu života proveo sam s teškim kriminalcima i ubojicama kojima je u zatvoru bilo bolje nego na slobodi.

Povezane vijesti

• Ulaganja koja dugoročno smanjuju troškove i povećavaju konkurentnost
• Lorencin: Zadovoljan sam burnom raspravom
• Lorencin: Izvrsni rezultati, porast u dolascima i noćenjima