PIŠE Davor ŠIŠOVIĆ
Državni feudalizam
Nedavni đir Istrom ministra državne imovine Gorana Marića bio je posve nalik negdašnjim feudalnim vizitacijama prilikom kojih bi nadređeni vladari svojim vazalima dijelili posjede kao nagrade za lojalnost, ili najavljivali da će idući put dobiti nešto ako i dalje budu dobri. U Plenkovićevoj Vladi cijelo se jedno ministarstvo, umjesto negdašnjeg nižerangiranog Ureda za upravljanje državnom imovinom, bavi lenima koja je središnja državna vlast po cijelom svom teritoriju stekla u zadnjih četvrt stoljeća zakonima koji su bivali namještani za domaće tajkune, za onih dvadeset ili osamdeset ili 200 obitelji kojima je namijenjeno poslanje upravljanja ovom zemljom.
Zakonskim rješenjima o pretvorbi i privatizaciji namještale su se mogućnosti lake kupovine tada još uvijek dobrostojećih donedavno socijalističkih tvornica i drugovrsnih društvenih poduzeća, ali u tadašnjim je pretvorbama mnogim tvrtkama, radi procjene vrijednosti koju je trebalo pretvoriti u dionice ili udjele, društveno zemljište kojim su raspolagale ne temeljem vlasništva, već temeljem dodijeljenog im prava korištenja, bilo balast. To je posebno došlo do izražaja u pretvorbi poljoprivrednih tvrtki, odnosno negdašnjih poljoprivredno-prehrambenih kombinata i turističkih tvrtki.
Zahvaljujući neuvrštavanju zemljišta u osnovni kapital "pretvaranih" društvenih tvrtki ta su zemljišta zakonskim automatizmom postala - državna. I upravo zato, da preskočimo razdoblje različitih više ili manje uspješnih pokušaja zbrinjavanja tih zemljišta, pogotovo poljoprivrednih, ministar državne imovine može danas šetati državom te pojedinim općinama i gradovima "dijeliti" parcele koje su tim lokalnim zajednicama neophodne radi podizanja društvenog standarda. Međutim, u porečkom slučaju vidjeli smo da jednu parcelu, koja je državnom postala zato jer ju jedna turistička tvrtka nije u pretvorbi htjela uvrstiti u svoj osnovni kapital (valjda zato jer je podalje od mora), država lokalnoj samoupravi - iznajmljuje. I to za nemale pare.
Mnoge su milijune kuna potrošili gradovi i općine, a i još će, da bi od države dobili natrag ono što je jednom bilo njihovo. Najveće zapetljancije će tek uslijediti kad se ozbiljnije počne rješavati problem parcela na koje se država knjiži kao vlasnik našavši negdje u dalekoj prošlosti službene podatke da su one bile šumsko zemljište, iako su u naravi to već poodavno gradski trgovi i parkovi, autobusni kolodvori, igrališta i šetnice, pa čak i izgrađeni javni objekti. Stvarno stanje, koje svatko prostim okom može vidjeti, nije nikakav argument: država takve parcele brutalno prisvaja, a od lokalne samouprave zahtijeva da ih otkupi želi li ih i dalje koristiti. Mnoge jedinice lokalne samouprave nemaju drugog izbora nego da popuste nad takvim grubim feudalnim ucjenama, pogotovo ako za uređenje tih površina ili neku izgradnju na njima traže pomoć iz državnih ili europskih fondova, a da bi za te fondovske potpore uopće došli u obzir, moraju imati dokaz o vlasništvu.
Pretvorbeni zakoni povremeno se osporavaju te traži njihovo poništenje ili barem revizija po mnogim opravdanim osnovama, ali nikad zbog problema sa zemljištima koji su njihova neposredna posljedica. Lokalni načelnici i gradonačelnici, pročelnici i direktori komunalnih tvrtki smiješe se i srdačno rukuju s ministrom koji im dolazi pokloniti ili prodati zemljište koje je država nepravedno prisvojila, smatrajući da su u postignutim pogodbama čak i dobro prošli.
Sve je to po zakonu, ali to ne znači da su zakoni po kojima se oteto zemljište natrag poklanja ili prodaje onome od koga je oteto ni pošteni, ni moralni, ni logični. Protiv tog državnog feudalizma ne može se drukčije doli promjenom zakona, čime bi se jednim potezom zemljišta vratila u okrilja lokalne nadležnosti a time i pod najracionalniju skrb. Jer, dobro je rekao ministar Marić: "Što će državi jedno parkiralište u Poreču?".
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
