PIŠE Milan PAVLOVIĆ
Di su pare?
Gdje su nestali novci ili, kolokvijalno, "di su pare", pitanje je koje se zadnjih mjeseci bezbroj puta ponavljalo kad god bi počele rasprave o agoniji pod kojom se već više od godinu dana urušava pulski Uljanik koji je desetljećima bio ponos svih država koje su se izmjenjivale na ovim prostorima. Problematika je toliko kompleksna da ni oni koji bi trebali pratiti i nadzirati ili bar razumjeti izazove i iskušenja tog proizvodnog procesa ne razumiju matematiku koja je dovela do ovakvih posljedica.
Puno je subjektivnih, ali i objektivnih razloga zbog kojih je brod kao jedini ili daleko najveći izvor prihoda brodogradilišta iz onog minimalnog plusa koji je godinama, bar u Puli, brodograđevnoj industriji osiguravao "pozitivnu nulu" počeo generirati minuse, te se i odgovor na gornje pitanje najvjerojatnije krije negdje u "bugu" u tom proizvodnom procesu. U onom trenutku kada je po ugovorenom brodu zbroj jedan plus jedan prvi put pao ispod dva, zarolala se ta gruda nelikvidnosti koja se pokušala sanirati "budućnošću" brodogradilišta, ali je umjesto da se smanjuje očito od posla do posla postajala sve veća.
I tu je definitivno nestao jedan dio novca bez kojeg nema budućnosti brodogradilišta. No, kad se govori o silnim milijardama koje bi danas trebalo uložiti u restrukturiranje brodogradilišta svjesno se prešućuje ili ignorira činjenica da je daleko veći dio tog iznosa "nestao" ili profrućkan od onog trenutka kad je iz Uljanika zatražena pomoć države pa do danas. Intervencija države tražila se upravo iz razloga da se ulaskom u restrukturiranje osigura kapital potreban za nastavak proizvodnje i izbjegne raskid ugovora i aktivacija državnih jamstava.
Od države se, podsjetimo, prije samo godinu dana tražilo da u restrukturiranju sudjeluje s 347 milijuna eura, a taj je iznos uključivao i 96 milijuna eura već odobrenog rescue aid kredita. No, što zbog natezanja s tadašnjim strateškim partnerom, što zbog nezainteresiranosti države da se ozbiljnije uključi u traženje rješenja ta je brojka otišla u povijest, a serijskim otkazivanjem ugovorenih brodova i naplatom državnih jamstava izdanih po tim ugovorima trošak restrukturiranja napuhao se do nekakvih besmislenih brojki zbog kojih je Uljanik u javnosti pretvoren u personifikaciju svih neuspjeha i milijardi državnog novca kojima su u drugim brodogradilištima izgrađena Potemkinova sela.
Vrhunski spin je da je država u Uljanik u prošloj godini već uložila 3,1 milijarde kuna, jer da je taj novac doista uložen u brodogradilište, Uljanik bi vjerojatno danas gradio brodove i jamstva kao uostalom i nikad prije te tužne 2018. godine ne bi ni bila aktivirana. Godinu dana nakon trenutka kad je trebalo reagirati, nakon odlaska brodovlasnika i velikog broja radnika, te višemjesečne agonije kroz koju prolazi preostali zaposlenici brodogradilišta u javnosti je stvorena slika da je Uljanik svojevrsna spalionica javnog novca. Uporno se ponavlja podatak da je u hrvatsku brodogradnju uložena 31 milijarda kuna, no prešućuje se da je najmanji dio tog iznosa završio u Puli, te da su najvećim dijelom restrukturirana sva ostala hrvatska brodogradilišta, dok se u 3,7 milijardi kuna državnog novca kojeg je primio Uljanik najveći dio odnosi legalne subvencije kojima su se u to vrijeme poticali dobri izvoznici.
Pojednostavljeno, od tri velika brodogradilišta koja su poslovala na istom tržištu i pod istim uvjetima, Hrvatska je pred ulazak u EU u dva morala sanirati minuse teške šest, odnosno devet milijardi kuna, dok je jedno bilo na pozitivnoj nuli. Kad je i ono zapalo u poteškoće i zatražilo ruku spasa, kriteriji su se promijenili, a Uljaniku se očito krenuo "naplaćivati" neuspjeh čitave jedne državne strategije i postupka.
Zato će se "di su pare" još neko vrijeme sigurno spominjati u pričama o budućnosti Uljanika, ali ako i kad pulskog škvera jednog dana ne bude pravo pitanje za one koji su donosili odluke i brinuli o strategiji bit će tek - a gdje je nestala hrvatska brodogradnja?
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
