UZ SVJETSKI DAN ALZHEIMEROVE BOLESTI
Depandansa u Puli ima kapaciteta za 40 oboljelih od demencije, a ne može se popuniti jer - nema kadra
(Snimila Jelena Milović)
Svjetski dan Alzheimerove bolesti obilježen je 21. rujna ove godine. Dan je to solidarnosti koji ujedinjuje oboljele, njihove obitelji, skrbnike, udruge i stručnjake u svrhu podizanja svijesti u javnosti o toj teškoj bolesti.
U Puli je na prigodan način obilježen u depandansi Doma za starije osobe Alfredo Štiglić koja od 2003. godine djeluje u gradu kao cjelodnevni boravak za oboljele od demencije u desetosatnom programu, a od 2008. godine kao Odjel za demencije - smještaj i Savjetovalište za članove obitelji oboljelih.
Uključena i usluga prijevoza
Inače, kako je pisao i Glas Istre, nedavno novoobnovljena depandansa Doma za starije osobe Alfredo Štiglić u Puli, na adresi Mažuranićeva 10, projekt je koji je obuhvaćao radove na rekonstrukciji i adaptaciji te sada raspolaže s nova 22 mjesta, odnosno s dotadašnjih 18, smještajni kapaciteti povećani su na ukupno 40 mjesta.
Svečano otvorenje odvilo se u kolovozu; dakle prije nešto više od dva mjeseca, a upravo u novom ruhu ovog mjesta na obilježavanju Svjetskog dana Alzheimerove bolesti, upriličen je susret članova obitelji bivših, sadašnjih, a i budućih korisnika, suradnika i djelatnika ove ustanove na temu "Razgovori o demencijama".
Nakon programa zainteresirani su mogli obići novouređeni prostor Odjela za demencije, pa je ovo bio i odličan povod da i mi kroz razgovor odškrinemo vrata depandanse i saznamo iz prve ruke kakva je njihova svakodnevica te gdje leže najveći izazovi u njihovom radu i pružanju usluga.
U razgovoru s ravnateljicom Doma Alfredo Štiglić Doris Ivanković, socijalnom radnicom i voditeljicom Odjela za demencije, Anom Kokan Kostelić te glavnom medicinskom sestrom Odjela Amirom Ćurevac-Hrgota, upoznali smo se s djelom njihove svakodnevice, ali i saznali nešto više o samim korisnicima.
- Kad smo 2003. godine krenuli s radom s dnevnim boravkom za osobe oboljele od Alzheimerove demencije, kapacitet je bio za 25 korisnika. Krenuli smo s desetosatnim programom, od ponedjeljka do petka, dok vikendom i praznikom ne radimo. Tada se krenulo s ciljem i s idejom da 20 korisnika budu drugog stupnja, a pet korisnika prvog stupnja. To su stupnjevi koji se odnose na boravke u socijali, radi kategorizacija. Korisnici, osim boravka, imaju i uslugu prijevoza, odnosno dovoza i odvoza, pa su članovi njihovih obitelji dodatno rasterećeni.
Vjerojatno puno njih ne bi ni mogli koristiti ovu uslugu, da u njoj nemamo uključen i prijevoz, zato što mnogi žive i odvojeno od svoje djece, a djeca rade i nisu u mogućnosti preuzeti prijevoz na sebe. Dnevni boravak upravo pomaže da obitelji uspostave ravnotežu između privatnog i poslovnog života, jer su sigurni da su im roditelji, dok su oni na poslu, na sigurnom i pod nadzorom stručnog osoblja, kaže nam ravnateljica Ivanković.
Korisnicima je bitna rutina
Korisnici ovdje imaju doručak, ručak i međuobrok, a o njima brinu dvije njegovateljice, stručni suradnik - terapeut i socijalna radnica. Sreća je da od 2009. godine u istoj zgradi postoji i Odjel za demencije, odnosno smještajni kapacitet, gdje, po pravilniku o radnim mjestima, postoji i radno mjesto medicinske sestre te po potrebi ona prati zdravstveno stanje korisnika i u dnevnom boravku.
- Članovi obitelji doista mogu organizirati svoj život, jer nakon što korisnici dođu kući, već su kasniji poslijepodnevni sati te pogotovo zimi, bitno se skrati dan i dolazi vrijeme počinka. U dnevnom boravku prati se njihovo stanje, dobro ih se poznaje i naše osoblje uvijek vidi što se događa s korisnikom te upozori članove obitelji ukoliko dolazi do nekih promjena; slabijeg apetita, nervoze ili nečeg sličnog.
Sva pozornost je na njima pa zato i vidimo sve promjene. Njima je jako bitna rutina, a sve promjene teže doživljavaju. To se najbolje vidjelo u vremenu Covida, opisala je ravnateljica djelokrug rada dnevnog boravka.
Punih 15 godina prisutna je, dakle, usluga smještaja za 18 korisnika, od čega za 17 dugotrajnih i jednog privremenog, odnosno taj privremeni može koristiti smještaj maksimalno 60 dana godišnje. Međutim, s proširenjem koje se nedavno okončalo, kao što je rečeno, kapacitet je trenutno 40 mjesta. To bi sve bilo odlično kad bi bilo provedivo u praksi. Međutim, nije.
- Mi sad imamo ogromne probleme s kojim se susrećemo u zadnjih godinu i pol, a to je nedostatak kadra. Nismo uspjeli naći niti jednog dodatnog djelatnika da bi uopće počeli puniti ove kapacitete. Realne potrebe korisnika postoje i zasigurno bi s vremenom napunili nove kapacitete, ali mi to jednostavno nemamo kako, jer nemamo ljudi. U konačnici, primiti korisnike, a ne moći im pružiti uslugu, nema nikakvog smisla.
Mi trebamo njegovatelje i medicinske sestre, a svatko onaj tko je zainteresiran može nam se javiti u bilo koje vrijeme pa i meni osobno u Dom. Uvijek ću naći vremena koliko god treba za razgovor, ukazuje Ivanković na dubiozni kadrovski problem s kojim se i oni susreću.
Bonusi za radnike
Istarska županija od ove godine ima i mjere poticanja zapošljavanja u ovom sektoru, a pritom nude i bonuse dobrodošlice, subvencioniranje troškova stanovanja, kartice pogodnosti i slično, što je dodatan motiv da se netko odluči svoju karijeru graditi upravo u ovakvim ustanovama. U posljednjem natječaju koji su imali, potraživali su četiri medicinske sestre i deset njegovatelja. Smještaj u Odjelu za demencije odnosi se na korisnike četvrtog stupnja usluge, što prema pravilniku podrazumijeva veći broj djelatnika.
Posao je zahtjevan i psihofizički naporan. Mora se i jako voljeti stariju populaciju te imati empatije, pojasnila nam je sestra Amira. Međutim, nedostatak iskustva nije uopće prepreka; bitna je samo volja i želja za učenjem, jer ovdje nikad niste sami u radu, pojašnjavaju nam naše sugovornice. Riječ je o korisnicima koji nisu agresivni, predrage su osobe, ali u nekom svom svijetu.
- Oni su u svojim uspomenama i prošlosti, a njihove su emocije uvijek izražajne. Osim toga jako osjećaju i naše emocije, zato mi uvijek na njihove emocije moramo uzvratiti na pravi način. Prepoznaju našu iskrenost. Zato i postoje ovakvi dani obilježavanja kada se mi potrudimo raditi na osvještavanju opće populacije, pogotovo mladih. Bilo bi lijepo kad bi se i u školama više educiralo mlade o starijoj populaciji i općenito o radu s gerijatrijskom populacijom, podsjeća sestra Amira.
Premda se svi slažemo kako današnje obitelji drugačije funkcioniraju i žive te mladi imaju manji dodir sa starijom populacijom, nikad ne bi trebali zaboraviti kako ljudski maniri nisu zaslužili da ih pojede zub vremena i da bi, kao takvi, uvijek trebali biti u trendu. Lako zaboravljamo da ćemo svi jednom biti stari i u potrebi, navode naše sugovornice. I nedavno obilježavanje podsjeća upravo na takve potrebe u društvu.
- U našem Domu svake godine obilježavamo ovaj Dan i to je važno zbog podizanja svijesti o ovoj bolesti. Ove godine smo zamislili to obilježavanje kao neformalno druženje sa svim zainteresiranima u našem dnevnom boravku gdje smo razgovarali o demencijama. Bio je veliki odaziv sudionika, a ja sam bila i ugodno iznenađena. Uglavnom su to bili članovi obitelji u kojem jest oboljeli od demencije.
Tu je naša psihologinja i stručna suradnica Doris Apostolovski koja radi kao terapeut i započela predavanjem uvoda u demenciju, gdje se govorilo o simptomatologiji; na koji način prepoznati i prevenirati nekakve rizične situacije u kojima se dementne osobe mogu nalaziti. Riječ je o praktičnim savjetima; kako paziti da je plin isključen, zaključavanje vrata, struja, sklanjanje tepiha, označavanje izlaza, odnosno okvira s bojama, kako bi oni svladali prostorne barijere.
Članovi obitelji su se uključili aktivno u razgovor i prepričali svoja iskustva. Također, dr. Julijana Franinović Marković koja nam se uvijek rado odazove, održala je predavanje o terminalnom stanju demencije, budući da je i sama uključena u palijativnu skrb. Govorila je i o terapiji. Obitelji su bile zainteresirane za mnogo toga, a možda ponajviše dolazi do izražaja da je članovima obitelji najteže prihvatiti da je bolest prisutna i da njihovi bližnji njima naočigled mentalno propadaju, kao i da se nose sa svim fazama bolesti koje uslijede.
Najviše je to teško emocionalno podnijeti. Ako imate, recimo, roditelja kod kojih je demencija napredovala do prostorne i vremenske dezorijentiranosti te nakon toga dolazi i do neprepoznavanja svoje djece, to stvarno nije lako, opisala je Kokan Kostelić.
Obitelji nisu same
Upravo iz svega navedenog, topli pristup pun razumijevanja od nemjerljivog je značaja; kako za pacijente tako i za njihove obitelji. Riječ je o iznimno ranjivim stanjima. Napredak bolesti nemoguće je stopirati, u ovom slučaju ako je u pitanju prvi i drugi stupanj, može se usporiti. Modus operandi u radu s takvim pacijentima je prilagođavanje stanju i svakom pojedinom slučaju, za što na ovom odjelu imaju velikog iskustva.
- U prvoj i drugoj fazi bolesti i oni su sami svjesni da se nešto događa te razumiju da zaboravljaju i da nešto nije kako treba. Tu se još uvijek miješaju faze kad zaboravljaju te kad su u realitetu. Glava im radi, a oni se jako muče s tim stvarima; zašto im se to događa i zašto sve zaboravljaju. To je, naravno, teško i obitelji. U trećoj i četvrtoj fazi njih više ništa ne muči. Oni su tada u svom svijetu i ništa ih ne boli, ako nemaju nekih drugih zdravstvenih teškoća. Obitelji su i te faze jako teške, govori ravnateljica.
Čini se da u jednom djelu razvoja bolesti sudjeluju svi istovjetno, dok se, s napredovanjem bolesti, s bolnom realnosti više moraju nositi članovi obitelji. Upravo savjetovalište za obitelj tu čini ogromnu podršku jer, prije svega, nisu sami, a svaki im je savjet više nego dobrodošao.
Od Alzheimerove bolesti najčešće obolijevaju žene, premda ima i muškaraca, ali u puno manjem postotku. Na ovom odjelu imaju gotovo sve korisnice od 85 plus pa i do 96 godina, koliko ima najstarija korisnica. Životni vijek žena je sam po sebi duži, pa to i ne čudi.
Bitna je kvaliteta života
- Bolest može trajati godinama čak i desetljećima. Nekad treba i desetak godina da se uopće shvati kako je osoba dementna i postavi dijagnoza. Bolest traje različito, ovisno o fazama. Kad uđu u fazu koja se može prepoznati, oni prestaju piti lijekove koje godinama piju zbog nekih potpuno drugih bolesti. Više se ne brinu o sebi, sve odbacuju. Ako nemaju nekih drugih, težih bolesti, oni mogu živjeti jako dugo, pa čak i ako su zalegli u krevet, otkrivaju nam naše sugovornice.
Ovdje se upravo radi kako bi kvaliteta njihova života bila na razini; od prehrane, aktivnosti, medicinske i druge njege. Obiteljima bi bez mogućnosti ovakve skrbi bilo gotovo nemoguće organizirati vlastiti život, ali oni su na tome i vrlo zahvalni. Aktivnost koju provode na ovom mjestu održava budnost oboljelih i njihove resurse, koliko god je to moguće, a slatki umor koji osjete kad se vrate svojim kućama u ovom slučaju pomaže i korisnicima i njihovim obiteljima. Aktivnosti podrazumijevaju i vještine kojima su se korisnici bavili u životu; od šivanja, guljenje jabuka i sličnih.
Demencija u nekom svom trenutku ide vrlo progresivno, a to se na mjestima koja nisu specijalizirana za rad s takvim korisnicima mora na vrijeme detektirati, jer nije nemoguće da starija osoba zaluta, na što se posebno treba paziti. Ako u depadansi imaju nepokretnog korisnika, ponekad se takva osoba prebaci u Dom Alfredo Štiglić, jer joj je prvenstveno potrebna njega te također premjesti se i osoba iz Doma ukoliko pokazuje znakove demencije.
Dinamika ovog sektora je frekventna, a potrebe se ne smanjuju, naprotiv. Vrijedni djelatnici trude se održati kvalitetu usluge, a izazova ne manjka. Pogotovo s kadrom. Ovom je kolektivu svaki djelatnik iznimno važan, a brojkom djelatnika koja je realna potrebama, automatski se povećava i kapacitet mjesta te usluga koju pružaju. Postojeći djelatnici su iscrpljeni i jako opterećeni, a bez obzira na volju i trud, svaki se čovjek troši pa usprkos svemu umor dolazi na naplatu.
Problemi s kapacitetom su sada iza njih, ali kadrovski trenutno djeluju gotovo nepremostivo. Osoblje je sve starije, a mladi ih ne nadomještaju. Na ovom se mjestu duboko nadaju da će se uskoro dovoljno kadrovski ojačati kako bi i dalje bili primjer dobre prakse.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
