Daniela Buršić
Ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici Pula: Važno je da problematičnu djecu gledamo bez predrasuda i etiketa te im pružimo podršku i razumijevanje
(Arhiva Glasa Istre)
Starougarska Vila Toscana iz 1888. godine, smještena je na brdu Monte Zaro u samom centru Pule, okružena prekrasnim parkom te vrtom, već je pedeset godina privremeni dom brojnoj djeci i mladima koji su tijekom svog odrastanja krenuli stranputicom i razvili razne oblike poremećaja u ponašanju, stoji na njihovim stranicama u opisu ovog Doma, odnedavno Centra za pružanje usluga u zajednici Pula-Pola.
Za potrebe ovog članka njegova vrata simbolično nam je »otvorila« ravnateljica Daniela Buršić, koja je na toj funkciji nešto više od godinu dana. Poznajemo li kao građani naše mlade sugrađane i na koji način funkcionira Centar, pokušali smo demistificirati u ovom razgovoru. Budući da na ovu funkciju dolazi iz operativnog dijela, izazove koji su je dočekali doživljava kao obogaćujuće iskustvo, a oni su bili brojni; premda ništa što timski rad i podrška kolega nisu mogli riješiti, napominje.
Četiri odjela
- S obzirom na moja očekivanja, moram priznati da su ona nadmašena u najboljem mogućem smislu. Doživjela sam ovu poziciju kao priliku za učenje, rast i razvoj; kako osobno, tako i profesionalno. Svaki dan donosio je nove izazove, ali i prilike za stvaranje pozitivnog utjecaja na zajednicu. Bilo je trenutaka kada sam se osjećala preplavljeno, ali uz podršku svojih suradnika, uvijek smo pronašli rješenja. Rad na ovom radnom mjestu je poput vožnje - brz, pun okreta, ali i uzbuđujući. Osjećam se zahvalnom na prilici da budem dio ovog tima i doprinesem promjenama koje su se dogodile u našem Centru. Svakako bih ovu avanturu nazvala jednim od najvažnijih i najinspirativnijih perioda u mom dosadašnjem radnom iskustvu, rekla nam je na samom početku ravnateljica. Ustroj i rad ovakvih mjesta specifičan je, a često i poprilično nejasan ljudima izvan sustava.
- O tome najbolje mogu govoriti kolege, odgojitelji, koji su u neposrednom radu s korisnicima. Posao odgojitelja je težak i izrazito stresan. Sagorijevanje na poslu je uobičajeno. S obzirom na kategoriju korisnika, odgajatelji pokušavaju biti fleksibilni i individualiziranim pristupima pomoći korisnicima u otklanjanju poteškoća i njihovom povratku - ukoliko je to moguće, u njihovu primarnu obitelj i u širu zajednicu, opisuje ona.
U ovom Centru, donedavnom Domu za odgoj djece i mladeži, zaposleno je 26 djelatnika, od toga 16 odgojitelja, tri kuharice, četiri radnika na tehničkim i ostalim poslovima i dvije administrativno-računovodstvene djelatnice. Svi oni brinu se o 28 korisnika, muških i ženskih, koliko ih trenutno ima na četiri odjela u sjedištu Ustanove i produženom stručnom postupku koji se provodi u školi Veli Vrh. Tretmani resocijalizacije, opservacije, kriznog smještaja i prihvata malodobnih migranata provode se 365 dana u godini, 24 sata na dan. Dob korisnika je, trenutno, od 12 do 19 godina, a u ovu ustanovu primaju se prema Zakonu o socijalnoj skrbi, Obiteljskom Zakonu i Zakonu o sudovima za mladež. Naravno, riječ je o populaciji djece kod koje su uočene različite devijacije u ponašanju.
- Korisnici koji dolaze kod nas su iz kvalitativno i kvantitativno deficijentnih obitelji s narušenim međusobnim odnosima. Dio korisnika dolazi i iz socijalno ugroženih, a neki i iz ovisničkih obitelji. Razlozi smještaja u ustanovu su skitnje, bjegovi od kuće ili iz ustanove, nepohađanje nastave, krađe, ovisnost, agresivno i nasilničko ponašanje.
Posljednjih godina sve je veći broj korisnika s izraženim psihičkim problemima koji su i psihijatrijski tretirani u specijaliziranim zdravstvenim ustanovama u Rijeci i Zagrebu ili su u tretmanu pedopsihijatra. Poseban je, sve izraženiji, problem ovisnosti, a dob ovisnika o opijatima ili alkoholu sve je niža. Pojavljuju se i nove sintetičke droge, »cjenovno« lako dostupne. Uz ove, sve prisutnije su i nove ovisnosti o društvenim mrežama, različitim video igrama i kladionicama. Kod pojedinih korisnika mobiteli gotovo da postaju neraskidivi dio tijela što uzrokuje funkcionalnu nepismenost, komunikacijske probleme i nedostatak empatije, pojašnjava Buršić. Na, sintagmu »oštećena djeca«, ravnateljica veli kako ih ne bi tretirala kao takvu.
- Djeca koja se nalaze kod nas dolaze i iz nuklearnih obitelji te su to djeca kao i sva ostala djeca bez obzira na obiteljske (roditeljske odnose) samo što njihovi problemi više dolaze do izražaju u društvu. Tu smo kako bi im omogućili podršku i naučili ih kako da se nose sa izazovima kojim se susreću. Društvo bi trebalo ponajviše raditi na prevenciji pojave problema u ponašanju, a kada do njih dođe promptno reagirati na njih. U konačnici treba biti svjestan da su oni i dalje samo djeca te im pružiti priliku u daljnjem razvoju, napominje.
Dio korisnika ovog Doma se školuje, dio starijih od šesnaest godina upućuje se na osposobljavanje za pomoćna zanimanja pri Obrtničkoj komori, a onima koji zakonski mogu raditi pomaže se pronaći posao.
- Korisnici budu povjereni na određeni period nama, ali to je podložno promjenama, neki ostanu kraće od dogovorenog, a neki i duže. Evaluaciju tretmana teško je napraviti jer nam korisnici dolaze iz cijele Hrvatske, pa je teže doći do podataka u dužem vremenskom razdoblju. Ipak, prema nama dostupnim podacima dio korisnika je uspješno rehabilitiran, neki su zasnovali vlastite obitelji i uspješno funkcioniraju, kaže ravnateljica.
Posao odgojitelja u Centru je specifičan, a nas je zanimalo koliko u njemu ima prostora da odgojitelji s djecom rade po pedagoškim principima, a koliko su u svojstvu »čuvara reda«.
- Posao je zahtjevan, stresan i obogaćujući. Kao što ne postoji recept za uspješno roditeljstvo, tako ne mogu dati jednostavan opis posla odgojitelja. Ne postoji unificiran model rada; nije u gabaritima, već je dinamičan, instinktivan i stručan. Kad kažem stručan moram napomenuti da odgojitelji vode brigu o svom profesionalnom rastu, iako na žalost nemamo dovoljno financijskih sredstva da im se omogući još i više, ukazuje ona na određene manjkavosti u sustavu. Budući da je i sama pedagoginja, »problematična« djeca odgovaraju viziji onog što u svojoj pedagoškoj karijeri preferira kao prioritete.
Specifični izazovi
- Nekako u zadnje vrijeme često čujem da su problemi izazovi, a poremećaji poteškoće, pa ne znam da li da se referiram na problem ili izazov. Kao pedagoginju, uvijek me intrigirala ideja pružanja podrške i pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Rad s »problematičnom« djecom, kako ste ih nazvali, donosi svoje specifične izazove, ali isto tako i ogromnu mogućnost za pozitivne promjene i razvoj.
Smatram da svako dijete zaslužuje priliku za uspjeh i sretan život, bez obzira na situaciju u kojoj se nalazi. Moja motivacija za rad s »problematičnom« djecom proizlazi iz uvjerenja da svako dijete ima neograničen potencijal za rast i razvoj te da je važno pružiti im sigurno okruženje, podršku i razumijevanje kako bi ostvarili svoje najbolje verzije. Vidim svako dijete kao jedinstvenu jedinku s vlastitim potrebama i sposobnostima te smatram da je važno pristupiti im s empatijom, strpljenjem i razumijevanjem. Ovo je moj osobni stav, ali isto tako vidim to i u radu svojih kolega; da imamo jednak cilj i viziju, govori Buršić.
Smatra kako rad s »problematičnom« djecom donosi izazov da se bude kreativan, inovativan i ustrajan u pronalaženju načina kako im pomoći da prevladaju prepreke s kojima se susreću. Vidi to kao priliku da svoj rad učini značajnim i korisnim za one koji ga najviše trebaju.Čini se kako »društvo« ovu djecu promatra iz sigurne udaljenosti, a za pretpostaviti je da su međusobno i oni poprilično različiti. Postoji li među njima ipak neki obrazac te kakvi su njihovi međusobni odnosi, zanimalo nas je.
- Odnosi među korisnicima znaju biti napeti s agresivnim ispadima, a u takvim slučajevima razdvajamo korisnike koliko je to moguće i nastojimo ih primiriti. Ukoliko sukobi izmaknu kontroli, što je ipak rjeđe, pozivamo policiju. Stigmatiziranje naše djece i adolescenata je uobičajeno jer je njihovo neprimjereno ponašanje vidljivo, ali uzroci najčešće nisu. Korisnici se, uglavnom, dobro prilagođavaju u našoj sredini, pa tako i u dijelu grada u kojem se nalazimo iako je bilo slučajeva da su pojedini korisnici krali ili uništavali tuđu imovinu na što smo reagirali u skladu sa zakonskim okvirima, a u nekim smo situacijama tražili žurni premještaj za prekršitelje, veli ona.
Kako je ovaj Centar smješten na Monte Zaru, a ovi mladi ljudi mještani baš ovog pulskog kvarta, zanimalo nas je; je li bilo problema i jesu li se građani žalili na ponašanja korisnika, na što ravnateljica veli da za sada još nije imala kontakt s »kvartom« kako bi joj se ukazalo da postoji neki problem. Budući da spominje ono što je vidljivo, dok istovremeno akcentira kako zajednica ne poznaje uzroke takvih ponašanja, ponovo se vraćamo na društveni kontekst. Naime, prije ikakvog izdvajanja djeteta iz obitelji, uvijek se može nešto učiniti.
Ravnateljica upravo vidi prostor za boljitak u pristupu prevenciji i suzbijanju štetnih ponašanja koja dovode do radikalizacije kroz integriran pristup različitih aktera. Navodi ranu identifikaciju i intervenciju, na način da je važno imati mehanizme za rano prepoznavanje rizičnih ponašanja te pružanje podrške i intervencija već u ranim fazama. Tu je i edukacija te osnaživanje; potrebno je educirati mlade ljude o različitim perspektivama i vrijednostima društva kako bi razumjeli posljedice radikalnog ponašanja.
Također, važno je pružiti im alate za kritičko razmišljanje i donošenje informiranih odluka. Kad govorimo o mentalnom zdravlju, važno je osigurati pristup psihološkoj podršci i savjetovanju za one koji su podložni radikalizaciji. Uključivanje zajednice čini se kroz aktivno uključivanje lokalne zajednice, obitelji i relevantnih institucija u preventivne programe, što može biti ključno u sprječavanju radikalizacije. I na kraju, važna je suradnja među institucijama. Naime, važno je uspostaviti suradnju među različitim sektorima poput obrazovanja, socijalne skrbi, zdravstva i sigurnosti kako bi se stvorio sveobuhvatan pristup prevenciji radikalizacije.
- Svi smo mi jedinstveni i imamo svoje individualne osobine, potrebe i sposobnosti. Važno je da gledamo iznad predrasuda i etiketa te pružimo podršku i razumijevanje svakoj osobi, uključujući i »problematičnu« djecu. Nedavno sam od meni jedne zanimljive osobe čula vrlo inspirativnu izjavu: »Kakvih nas ima takvih nas treba« i to me podsjeća da je važno prihvatiti i cijeniti različitost među ljudima te raditi zajedno kako bismo stvorili bolje i inkluzivnije društvo za sve nas, zaključuje Buršić.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
