Svakodnevno kuha ručak, čisti i obavi po kući sve što treba pa ode po špežu. Sama odlazi platiti račune, do pošte, banke i obavljati sve što treba. Sve to ne bi bilo čudno da se ne radi o osobi od 96 godina. Od uskoro 97. Agneza Vale je nevjerojatno vitalna, lucidna, elokventna, u formi, rijetko je mogu pratiti i upola mlađi. Uz sve kućanske i ine obveze, stigla je i napisati knjigu koja je jučer predstavljena, osim što piše Agneza i slika, crta, izrađuje lutke, šeširiće, svakakve kreativne skulpturice i predmete.

Životna škola

- Nisam finila puno škola, tada se nije moglo, sve sam se navadila sama, kroz život. Život mi nije bio lak, ali sam uvijek nastojala izvući ono najbolje iz svega, ne klonuti. Nažalost, u mojoj obitelji bilo je i bolesti, smrti, bilo mi je jako teško kada sam ostala bez dragih osoba, no nisam se htjela prepustiti, nisam htjela "pasti u krevet" i biti teret kćerki, unukama, praunucima. Dala sam si force i hrabro nastavljala kročiti kroz život. Završila sam pet godina talijanske škole u Raklju, nije bilo mogućnosti za učenje, bile su to teške godine, propusnice, zona A, zona B, sve je bilo tako komplicirano i to je obilježilo nemogućnost moga školovanja. Počela sam pisati kao vrlo mlada, ali skoro ništa od toga nije sačuvano.

(Snimio Duško Marušić Čiči)

U ovoj su knjizi moje pjesme i zapisi o Raklju, nastali od 1995. godine naovamo, kada sam nakon muževe smrti, s kojim sam imala divan brak, krenula pohađati razne radionice u Čitaonici Kluba umirovljenika. Išla sam na sve radionice koje su se tamo održavale, od kreativnih, likovnih i drugih. Djelatnice Loredana i Lorena bile su fantastične, kao i svi drugi voditelji-gosti. Išla sam i na zbor za treću dob, na radionice keramike u Villi Trapp, imali smo izložbe, išli na gostovanja. Inače, cijeli sam život radila kao krojačica, u dahu nam priča Agneza sjećajući se svih detalja o svom životu, djetinjstvu, odrastanju, o ljepoti i posebnosti Raklja.

Njezina kćerka Rita kaže da je majka nevjerojatno snažna, da je uspjela pronaći snagu unatoč svim životnim tragedijama i teškoćama. Kaže i da je mama nevjerojatno pedantna, i po kući i u svemu što radi, a sve želi sama raditi. I dalje izvrsno kuha i ne želi ničiju pomoć, dok može sve sama, iako su kao obitelj - svi unuci i njihove obitelji, jako povezani i složni.

- Jako smo povezani kao obitelj, promijenila sam puno država, svega, a uvijek praktički živjela na istoj relaciji - u Raklju i, od vjenčanja 1947. godine, u Puli. Muž je dela kao šofer, vozija je robu po butigami, hranu. Ja sam pošla na tečaj šivanja i cijeli sam se život time bavila, to mi je u genima.

Za biti kreativan treba i štimati sebe. Ljubav prema poeziji nastala je i iz ljubavi prema prirodi, a i u ovoj knjizi opisujem ljubav prema svome Raklju. To je dio mene, moga odrastanja, života. Prije 27 godina muž mi je poginuo u prometnoj, jer je dobio infarkt u vožnji, ja sam bila s njim, bilo je prestrašno, prije četiri godine umro mi je sin, mislila sam da neću moći dalje, no dala sam si snage, oni su stalno sa mnom, u mom srcu. Mrtvima, nažalost, možemo samo nositi cviće i sviću, veli.

Biti aktivan

Na pitanje koja je tajna dugovječnosti, je li je to u prehrani, čaši vina, tjelovježbi ili čemu već, kaže da nema nikakve tajne, da jede svega po malo, uravnoteženo, da nikada nije imala nikakve režime prehrane i ne uzima nikakve lijekove. Stalno nešto radi i smatra da je važno biti aktivan, da glava stalno funkcionira.

Agneza s kćerkom Ritom (Snimio Duško Marušić Čiči)

- Kako sam godinama stalno nešto pisala, u razgovoru i dogovoru s famejom, odlučila sam to objaviti. Pišem rukom, ne kapim se u svu tu tehniku, a onda su svi moji to pretipkali i poslali Denisu Kontošiću, koji je bio zadovoljan, ispravio što je trebalo ispraviti i tako je nastala ova knjiga. To je moj doprinos da se ne zaboravi prošlost i tradicija Raklja, njegovih kampanja, prirode, ljudi, ča se sve delalo kroz vrime. Pisanje je dakako i pomoglo da se riješim mračnih misli. Stalno volim nešto raditi, valjda mi je to što sam delala kao krojačica pomoglo da razvijem kreativnost. S pokojnim mužem sam vajka išla na ples, praktički nije bilo plesa, događaja gdje nismo išli, sjećam se Circola, terase i druženja.

Od tuda i ljubav prema pisanju, iako sam tu ljubav imala još od rane mladosti, samo što je zbog raznih stvari nisam uspjela realizirati. Drago mi je da sam uspjela objaviti ovu knjigu. Imam još pjesama, rekli su mi da bih za stoti rođendan mogla objaviti još jednu, vidjet ćemo hoće li me zdravlje poslužiti. Volim čitati, sada nešto slabije vidim, ali jako volim čitati. Volim i gledati televiziju, iako program nije baš kvalitetan, ima puno nezanimljivih emisija. Volim pogledati neki dokumentarac o prirodi.

Po naravi sam znatiželjna, volim učiti, naučiti nešto novo. Poznavala sam i Balotu, čak smo rodbinski povezani - po svojti, ali nisam mu pokazala što sam tada pisala. Inače, ja sam i djevojački Vale, a muž mi nije bio niti rod niti susjed. Ova knjiga je dio mene, mog života, mog Raklja. Evo, i naslovnica je moj akvarel, koji je nastao prije tri godine na jednoj od radionica, priča Agneza.

Iako će za dva mjeseca napuniti 97 godina, kaže da ne osjeća godine, da treba stalno biti aktivan i poštivati sebe.

Povezane vijesti

• Jedinstvena vizualna atrakcija - 360° 3D mapping na Forumu
• Perdasdefogu, sardinijsko selo s najviše stogodišnjaka
• Na programu radovi znanstvenika i stručnjaka koji se bave raznim aspektima Mirkovićeva stvaralaštva