SNOWBORDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR - ŽIVOT U POKRETU: Na jug

Stvari su spakirane, Zvonči je u niskom startu, mame su spremile hranu da ne umremo od gladi bar tjedan dana, a onda 'ko živ 'ko mrtav. "Još samo ti moraš kupiti kartu za Šri Lanku i možemo ići. Donesem ti putovnicu… koja je upravo istekla. Možda ipak nismo spremni. Opa, gle, i registracija od kampera nam je skraćena i ističe ranije nego planirano. Još samo da recimo zaboravimo Zvončijeve lijekove i onda nam uručujem nagradu za glupost

Spremni smo za Portugal. Stvari su spakirane, Zvonči je u niskom startu, mame su spremile hranu da ne umremo od gladi bar tjedan dana, a onda 'ko živ 'ko mrtav. "Još samo ti moraš kupiti kartu za Šri Lanku i možemo ići. Donesem ti putovnicu…koja je upravo istekla. Možda ipak nismo spremni. Opa, gle, i registracija od kampera nam je skraćena i ističe ranije nego planirano. Još samo da recimo zaboravimo Zvončijeve lijekove i onda nam uručujem nagradu za glupost.", neodobravajuće klimam glavom prema Igoru. "A da, zaboravio sam ti reći da je nestao recept i ne možemo ih dobiti. Sve sam probao. Nasmijao sam se teti, bio šarmantan, poslao Zvončija i dalje nam ne da bez recepta.", još nas dublje zakopava Igor.

"Vrijeme je da se pregrupiramo. Sutra u 7 ti ideš vaditi putovnicu, ja u osiguranje, a Zvonči veterinarki moliti lijekove. Sve jasno?", Igor klima glavom, a Zvono svoju samo vraća na pod i promrmlja nešto da ne zna o kakvim lijekovima pričamo, ali da mu je fora kad mu dvaput dnevno uvalimo neki neočekivani komad hrane i da se nije nikad osjećao bolje.

Krenusmo

Ako mi na put krenemo u roku od 12 sati od planiranog, pokret je smatran uspjehom. Šest ujutro ili šest popodne, nismo cjepidlake. Dok Igor odlazi po putovnicu taman imam vremena pogledati kojim ćemo putem ići. Možda bih nešto i isplanirala unaprijed da se upravo nisam vratila s Rogle i vremena jednostavno nije bilo. Prije par godina me Igor često vabio da se idemo skupa penjati, ali onda mi je to bilo glupo i dosadno. No, od jučer mi se to čini kao najbolja aktivnost na svijetu. Počinjem svoju penjačku karijeru. Samo da vidim gdje. Lago di Garda se čini kao dobra opcija na putu prema Portugalu. "Pakiraj komplete, užad, pojaseve, reverse, penjačice i sve ostale stvari koje ne znam točno kako koristiti. Bit će nam najbolje!".

Krenusmo! Tko zna gdje ćemo dočekati Novu godinu. Odnosno na kojem odmaralištu uz cestu ćemo uobičajeno prespavati taj svečani trenutak. Igoru se već oko 21 počinju sklapati mile okice, pa preuzimam kormilo i odvodim nas na nasumičnu livadicu pokraj Nove Gorice. Nekako mi je draže danas spavati u Sloveniji, a i hoću ujutro napraviti đir po njihovom skateparku. Ponoć nismo čuli, noć je bila hladna, naš poplun topao, a Zvončijev očito nedovoljno jer smo ga ujutro pronašli u našim stvarima.

Do Lago di Garde nemamo ni šest sati vožnje, a štedljiva okolna cesta iznenađujuće je ugodna i dijelimo je samo s pokojim autom i biciklistom koji je preskočio tulum kao i mi. Nakon podnevne pauze i maminih sarmi cesta se počinje sužavati, a planine nicati sa svih strana. Osjećaj je proljetni i s obzirom da bježimo od zime, nemamo ništa protiv. U sumrak dolazimo na jezero, pronalazimo obližnje groblje kao naše omiljeno prenoćište i padamo u tvrdi san u gluho doba noći, nešto prije 20 sati.

"Dosta mi je više okretanja u krevetu. Spavali smo 12 sati. Cijelo vrijeme mi neki dio tijela nije u kontaktu s tobom i polu-hladno mi je. Ajde! Pokret! Stijene čekaju moj penjački debi.", izvlačim Igora iz njegovog ureda, kreveta.

Sve za Igora

Na leđa tovarimo penjačku opremu i šapćemo pred Zvončijem da ne skuži da idemo uzbrdo. Uzbrdo po skliskom kamenju, njegovoj najgoroj noćnoj mori, odmah iza kupanja. Put nas strmo diže iznad jezera, a sunce grije da ubrzo žalim sva tri sloja odjeće viška. Tragedija. Baziramo se na osunčanoj stijeni i Igor mi odmah drži lekciju sigurnosti koju svim silama pokušavam razumjeti, no čudnovatih riječi i pokreta užeta je previše. Znam da jednom kad krene mu je život u mojim rukama, ali predragocjen mi je da ga pustim u ponor. Držim ja, a i Zvonči uskače u pomoć ako treba. Sve za našeg Igora. Smjer za smjerom penjemo se po 15-ak metara visokoj stijeni i svaki nas put na vrhu dočeka pogled na jezero i moćne, tamne planine koje iz njega rastu. Ne znam zašto se više panično ne bojim visine, ali ovaj je dan zahvaljujući tome prekrasan. Neobjašnjivo su se otvorila nova vrata mojih mogućnosti.

Sati prolaze neprimjetno i iz transa me budi sunce koje u trenutku nestaje iza brda. Hladnoća mi obuzme tijelo, primijetim da sam gladna i požalim se Igoru da se ja penjem samo po suncu i da trenutna situacija više ne zadovoljava moje kraljevske kriterije. Okrutan i bezosjećajan kakav je, sprema sve stvari u torbu, daje mi jedinu voćku koju imamo i odustaje od svog nauma da popne još par smjerova.

Zvonči, koji shvaća da uskoro nastavljamo dalje i to u smjeru preko klinova i sajli, počne se nekontrolirano tresti i tražiti sve moguće načine da prehoda negdje drugdje. Znam kako mu je jadnom, i ja sam do nedavno bila ista. Dižem ga u zrak i dodajem Igoru, pa tako par puta dok ne dođemo do podnožja gdje nam Zvono ponosno zalaje okolnim džukelama: "Da vi ekipa znate kako sam ja sad ovo sve sam prehodao. Meni je to mačji kašalj. A ti Ana, danas da si u blogu napisala sve o mojim pothvatima. Nek svi znaju tko je hrabri Zvonči. I ona ferata o kojoj ste pričali za sutra. Idem i ja!".